Munib Maglajlić: Afirmator bošnjačkih vrijednosti

Piše: Edib KADIĆ

U prostorijama Zemaljskog muzeja u Sarajevu održana je promocija knjige rahmetli profesora Muniba Maglajlića pod nazivom Bošnjačka usmena balada. Promotori knjige bili su prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović, prof. dr. Sead Šemsović, prof. dr. Tamara Karača-Beljak i prof. dr. Sanjin Kodrić. Uvodnim riječima obratila se dr. Nirha Efendić, urednica ovog izdanja, a ujedno i Maglajlićeva posljednja doktorandica. Prema njenim riječima, njen zadatak bio je sređivanje dobijene građe, unos indeksa te shematskog prikaza razmjera karakterističnih oblika stiha koji se javaljaju unutar bošnjačke usmene balade. Knjiga je objavljena u izdanju Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.

“Bošnjačka usmena balada studija je proistekla iz pregalačke radionice profesora Muniba Maglajlića. Ako je suditi prema svjetskoj slavi Hasanaginice, balada predstavlja najljepšu usmenopjesničku vrstu kod Bošnjaka. Njenu tematsku okosnicu čini susret sa smrću, a u naslovnoj monografiji predstavljena je na književnohistorijskom i književnoteorijskom planu te sagledana u kulturnohistorijskim okvirima svog nastanka. Međutim, još uvijek otvorena izvrsnosti istraživačkog oka, ostala je na profesorovu radnom stolu čekajući završne riječi kojima bi bila upotpunjena”, kaže Efendić, napominjući da ova studija predstavlja drugo, prošireno i dopunjeno izdanje Maglajlićeve doktorske disertacije, koja je objavljena u Sarajevu 1985. godine, tada pod naslovom Muslimanska usmena balada.

NEUMORNO RADIO NA PRIPREMANJU OVOG IZDANJA, ALI NIJE DOČEKAO POJAVLJIVANJE KNJIGE

O ovom zadataku, makar kada je riječ o dijelu koji se odnosi na nominiranje pjesme, koji je obavljen nakon trideset i tri godine akademskog rada, sam profesor Maglajlić u uvodnim riječima ove studije kaže da se u literaturi o bošnjačkoj baladi povremeno otvaralo pitanje termina, te da su u skladu s ustaljenom praksom od početka 20. stoljeća Bošnjaci svoju književnost, pa i pojedine književne vrste u njezinu okviru, kao što je balada, označavali “muslimanskim”.

“Ali, bez obzira na ovakvo označavanje bošnjačke balade, koje je posljedica historijskih uvjeta u kojima je ovaj južnoslavenski narod, napustivši svoje historijsko ime pred nacionalističkim pritiscima iz matičnih središta, na prijelomu iz 19. u 20. stoljeće potražio utočište u vjerskom imenu (musliman) kao etničkom – ta pojava nije na južnoslavenskom prostoru zapravo izazvala nikakvu zabunu. Naime, nema Bošnjaka koji s obzirom na vjersku pripadnost nisu muslimani pa zato nema ni muslimanske balade na bosanskom jeziku koja istovremeno nije i bošnjačka. Drugim riječima, od pripadnika srodnog slavenskog jezika bošnjačka balada odvaja se svojom bošnjačkom obojenošću, a od pripadnika iste vjere, a druge narodnosti, odvaja se jasnom branom jezičkog uobličenja (bosanski prema albanskom i turskom jeziku)”, piše Maglajlić, koji je u svojim posljednjim danima neumorno radio na pripremanju ovog izdanja, ali nije dočekao pojavljivanje knjige.

Usmena balada južnoslavenskog prostora privući će pažnju evropske i svjetske javnosti već odmah po objavljivanju knjige Putovanja po Dalmaciji (1774) italijanskog opata i putopisca Alberta Fortisa, na čijim se stranicama našla sada već znamenita balada o plemenitoj Hasan‑aginoj ljubi. Od ove, pa preko tekstova iz Erlangenskog rukopisa, zbirki Vuka Stefanovića Karadžića pa do periodike u austrougarskom razdoblju, balade s južnoslavenskog prostora, prema riječima profesora Šemsovića, svoja najuspjelija uobličenja dobijaju zahvaljujući bošnjačkoj usmenoknjiževnoj tradiciji. “Uvidom u najkvalitetnije uratke baladesknog narativa, dâ se primijetiti neupitan društveno-kulturni kontekst u kome jedna pored druge nastaju sevdalinka i balada. Cijeli je niz zajedničkih osobina: stvarni junaci, stvarni događaji i stvarni prostori dešavanja radnje, uz molski melanholijsko-sentimentalni doživljaj svijeta, koji će u sevdalinci prerasti u razigranu žudnju, dert ili karasevdah, a u baladi će postati neopisiva tuga”, pojašnjava Šemsović.

Prva obimnija studija koja uključuje i bavljenje bošnjačkom usmenom baladom jeste knjiga Hatidže Krnjević iz 1973. godine pod nazivom Usmene balade Bosne i Hercegovine – knjiga o baladama i knjiga balada. Šemsović kaže da će prva knjiga koja je u potpunosti posvećena ovom pitanju biti zapravo Muslimanska usmena balada, studija Muniba Maglajlića iz 1985. godine, u kojoj ćemo dobiti pregled dotadašnjih bavljenja baladom, pregled sakupljačkih pregnuća te u konačnici i tematske krugove unutar kojih je živjela i razvijala se bošnjačka usmena balada: o djevojci zle sreće, o smrću rastavljenim dragim, o zlosretnoj nevjesti, o nesretnim supružnicima, o ojađenim roditeljima i o drugim sukobima u porodici. Šemsović ističe da je, pored ovih šest tematskih krugova, bošnjačka usmena balada opjevala i neki društveno značajan historijski događaj, kakve su balade o Morićima, o Hifzi-begu Đumišiću, o Ibrahimu Kusturi. U posljednjem dijelu svoje studije Maglajlić je posebnu pažnju posvetio odnosu bošnjačke balade prema savremenoj književnosti, što će biti prvi takav rad kod nas, naglašava Šemsović, te dodaje da novo, cjelovito izdanje ove studije donosi novija sagledavanja svakog od pojedinačnih pitanja koja su prije bila predstavljena.

BIO JE BARD NAŠE KNJIŽEVNOHISTORIOGRAFSKE I FOLKLORISTIČKE AKADEMSKE ZAJEDNICE

Profesor Sanjin Kodrić rekao je da su saznanja do kojih je došao profesor Maglajlić tokom svog skoro pa četrdesetogodišnjeg bavljenja bošnjačkom usmenom baladom promovirala bošnjačku usmenu baladu kao jedinstvenu pojavu u širem kontekstu južnoslavenskog usmenog pjesništva, predstavljajući tako istovremeno i uopće onu osobenu usmenu kulturu u kojoj je nastala i znamenita Hasanaginica kao najpoznatije bošnjačko usmenoknjiževno ostvarenje.

“Uz čitav niz izrazito vrijednih književnohistorijskih uvida i književnoteorijskih zaključaka, jedan od posebno važnih aspekata rada profesora Maglajlića na proučavanju kako bošnjačke usmene balade, tako i bošnjačke usmene književnosti uopće jeste upravo i ovaj naročiti emancipatorski pristup, koji je bio neizostavan u cjelini naučnih bavljenja Maglajlića. U tom smislu, Maglajlić je zasigurno i najzaslužniji što je bošnjačko baladeskno pjesništvo na čelu s Hasanaginicom i u domaćoj, ali i u međunarodnoj književnoj historiografiji i folkloristici jasno prepoznato kao bošnjačko, nasuprot ranijim upornim procesima svojatanja i ovog dijela naše baštine unutar širih procesa tzv. ‘nacionaliziranja muslimana’. Prof. dr. Munib Maglajlić i kao naučnik i kao kulturni poslenik bio je bard naše književnohistoriografske i folklorističke akademske zajednice, a sve trajne vrijednosti njegova rada jasno zrcali i knjiga Bošnjačka usmena balada kao njegovo životno djelo”, tvrdi Kodrić.

Karača-Beljak rekla je za Stav kako šira kulturna javnost profesora Maglajlića zna i pamti najprije kao istraživača u Institutu za jezik i književnost, potom profesora na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a pamte ga i kao autora brojnih stručnih i naučnih radova te knjiga iz oblasti usmene književnosti. “Manji broj njegovih savremenika sjeća se profesorovog predanog rada u Savezu foklorista bivše Jugoslavije kao i u Savezu folklorista Bosne i Hercegovine. Dio njegovih istraživanja i brojni radovi objavaljivani su u zbornicima radova nakon svakog održanog kongresa. Zahvaljujući upravo tim zbornicima, profesorovi tekstovi, baš kao i tekstovi drugih uglednih bosanskohercegovačkih istraživača i folklorista, postali su obavezna literatura na studijima književnosti, etnologije i etnomuzikologije izvan Bosne i Hercegovine”.

Nakon cjelovitog izdanja iz 1985. godine, Maglajlić će u još dva navrata rukopis prilagođavati izdavačkim potrebama. Prvi put za knjigu Usmena lirska pjesma, balada i romansa iz 1991. i drugi put za predgovor antologijskog izbora Usmena balada Bošnjaka za ediciju Bošnjačka književnost u 100 knjiga iz 1995. godine. Kada je riječ o samom nastanku prvog izdanja koje je proisteklo iz doktorske disertacije profesora Maglajlića i vremenu njenog nastanka, profesor Rizvanbegović prisjeća se ambijenta u kojem su tadašnje generacije naučnih pregalaca završavale studije.

“Tada se nekad otvorilo pitanje identiteta i afirmacije Bošnjaka kroz odškrinuta vrata koja su do tada bila hermetički i čvrsto zaključana. Bošnjaci do one odluke Centralnog komiteta 1968. i do popisa stanovništva 1971. godine nisu bili ravnopravan narod niti su bili u situaciji da izučavaju i prezentiraju svoju historiju, tradiciju, kulturu, ukratko: svoj identitet. Oni koji su to činili su skoro polukriomice, uvijek suspregnuto i uvijek skoro suspektno. Magistarska radnja Muniba Maglajlića Sevdalinka, književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje jednog kratkog usmenog oblika u stihu sa bosanskohercegovačkih prostorazapravo je trebala da nosi naslov Književnohistorijsko određenje i estetske vrijednosti sevdalinke, bošnjačke muslimanske pjesme, ali se u Zagrebu 1972. godine nije mogla braniti pod tim naslovom. Međutim, tih se godina otvara mogućnost afirmacije naše književnosti, umjetnosti, historijske nauke, društvenih istraživanja, počinje afirmacija jedne kulture i znanja o njoj kao novi moderni preporod Bošnjaka”, tvrdi Rizvanbegović, te nastavlja da se pod ovim okolnostima rađaju nova prijateljstva, a sve u društvenoj i stvaralačkoj atmosferi preporodnog vremena za Bošnjake.

Kada je Maglajlić prijavio disertaciju Književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje muslimanske narodne balade, morao je dokazivati profesoru Tvrtku Čubeliću da karakteristike i specifičnosti te balade u evropskom i civilizacijskom kontekstu ima smisla proučavati kao bošnjačku baladu, tada muslimansku. Rizvanbegović se sjeća kako mu je Maglajlić prepričavao da je Čubelić insistirao na teoretskim određenjima i tradicionalnom pripadanju balade Hasanaginica hrvatskoj usmenoj književnosti.

“Ova oba nastojanja da se zadrže u izradi i odbrani disertacije na pozicijama koje su u startu imali potrajala su, pa je zato Munib doktorirao tek 1980. godine. Knjiga Muslimanska usmena balada izišla je tek 1985. i tako je zapravo i trebao da glasi naslov Munibove disertacije. Munib je bio prisiljen, a to je bilo i u suglasju s njegovom istraživačkom prirodom, da ispituje historijski kontekst bošnjačke usmene balade, njena lokalna obilježja, pa tek onda njene poetičke i estetske vrijednosti. Tada, u tom burnom periodu bespoštednog, beskrupuloznog, politički orkestriranog napada na sve one koji su se bavili bošnjačkom književnosti i identitetom, Munib je, iako stalno napadan, nepokolebljivo vodio one britke polemike u odbranu, ne svoju, već onih koji su bili izvrgnuti tim orkestriranim napadima”, potcrtava Rizvanbegović i zaključuje da je Maglajlić bio dio preporodnog pokreta koji je afirmirao bošnjačku književnost, a “da nije bilo ljudi poput njega, nisam baš siguran da bismo danas imali ovoliko afirmiranih bošnjačkih vrijednosti”.

Prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović: Skromnost, neposrednost i beskrajna znatiželja Muniba Maglajlića

U imenima koja će na Kongresu folklorista te 1974. godine govoriti o usmenoj poeziji naišao sam na ime nekog Muniba Maglajlića, koji će povodom 200 godina Hasanaginice govoriti o transkripciji i transliteraciji balade Hasanaginica. Za mene je to tada morao biti neki stari čovjek koji se bavi takvim problemima kojima se mladi ljudi tada ne bi trebali baviti. Zato sam ga, kada sam ga pozvao na “Slovo Gorčina” na simpozij o Hasanaginici, smjestio u hotelsku sobu sa starim profesorom Niedhardtom. Sjedio sam u hotelu s prvim gostima koji su došli i tada me moja učenica koja je radila u prijemnoj kancelariji obavijestila da je došao Munib Maglajlić, ali da nije riječ o starom čovjeku već o “beatlesu”.

Tada je to značilo da čovjek ima dugu kosu preko ušiju i vrata i da je slušao rok. Nisam mogao vjerovati pa sam smjesta otišao u prijemnu kancelariju i zatekao tog mladog čovjeka s vojničkom torbicom o ramenu koji mi je pružio ruku i rekao: “Ja sam Munib Maglajlić.” Brzo sam odustao od hotela pa smo ga smjestili u privatni smještaj. Vratio sam se u hotel, a nemalo zatim otišao sam kući da ručam kako bih iskoristio vrijeme prije nego počnu masovno dolaziti gosti. Zatekao sam u mojoj kući onog istog čovjeka, onog “beatlesa”. Moje iznenađenje bilo je još veće kada sam saznao da je došao na biciklu kojeg je posudio od Fate Hasanagić. To je bila jedna od osobina Muniba Maglajlića, beskrajna znatiželja, a uvijek pripremljen i spreman. Dolazeći u Stolac, tačno je znao šta će tu gledati i posjetiti, a posuđeno biciklo mu je dobro došlo da bi to sve mogao na vrijeme obići. Ta akribičnost, transkripcija i transliteracija Hasanaginice, nije šala, ta skromnost s vojničkom torbicom o ramenu u kojoj je fotografski aparat, ta neposrednost, znatiželja i obaviještenost, to su bile osobine Muniba Maglajlića. I tada i otada do svoje smrti živio je punim plućima, a pri tome bio je izuzetno radin, izuzetno vrijedan.