Muharem-ef. Omerdić – Danas se neki muslimani boje ramazana
Sjećam se svog prvog posta. Bio sam s amidžama na pijaci. Kada sam izgladnio i ožednio pobjegao sam kući i majci Fatimi, rahmet joj veliki, rekao: Daj mi da jedem ili ću umrijeti. Ona mi ne dade, već reče:Još malo sačekaj, sad će ti dedo učiti za iftar. Džaba bi moja prijetnja da ću umrijeti. Moja supruga je rodila u ramazanu, u vrijeme teravije, ali se prvo iftarila vodom kad sam zaučio ezan za iftar, a ne prije. Nije htjela prekinuti post uprkos mom nagovaranju. Danas se neki muslimani boje ramazana. Bore se sa visokim tlakom, viškom kilograma na sebi, ali im žao da u ime Allaha ogladne! Priča o želji za ramazanom je ponekada fraza, kurtoazija, radi reda. Svi se boje gladovanja, žeđi, sustezanja… Tako nije prije bilo. I najveći pijanica je znao da se mora uz ramazan osloboditi šiše i rakije, pa ići na teraviju i postiti. Iako je jedva čekao Bajram da se napije, svetost ramazana i njemu je bila važna.
Žene muslimanke i dalje, makar postile, oblače se svakako da bi bile primijećene. Muškarci žale za kahvom i cigaretama, ali se na sve strane okreću za ženama, mada su svjesni da im to ugrožava post. Bereket se gubi i bogobojaznost. Kvalitet posta je na silaznoj putanji. Jedan mi poznanik i prijatelj kaže da mu je neka rodica rekla: Ne znam ko je izmislio ovaj ramazan kad je dan najduži i radi se? A, druga stara žena mu jadikuje: Ko će od gladi i zeđi izdurati u ovome ramazanu?
Prošle godine dvije djevojčice, od 8 i 9 godina kojima sam učio dovu kad su se rodile, postile su prošle godine ramazan uprkos pokušajima roditelja da ih odvrate od posta. Moja kćerka Fatima je imala 8 godina kad je u avgustu postila cijeli ramazan. A, sada je kod muslimana veliki strah od posta. Nije muslimanima gladan stomak, već im je prazno srce od vjere ili je u njemu ostala samo žiška od imana.
Godine 1976. bio sam imam u Pruscu. Jedan mladić je javno na ulici pojeo šljivu u vrijeme ramazana. Do tada u Pruscu niko nikad nije vidio nekoga da javno mrsi. Godinu dana se pričalo o tom skandalu. Iako je to mjesto bilo veliko, mladić je nabrao lijepih godina kao momak neženja, a nijedna djevojka iz njegovog mjesta nije htjela s njim ašikovati. To je bila Bosna i islam i tradicija Bošnjaka! Tvrda kao granit. Prve godine moje prakse, kao softe uz ramazan, bio sam u Turićima iznad Turbeta. Jedna starija žena je nakratko pala u nesvijest. Kad se probudila pitala me je: Sine, da se ovim nisam omrsila? I da jeste, rekao bih joj da nije, kako je ne bih ražalostio. Danas se djeca muslimana po ulicama javno grle i ljube na obje strane i nikome to ne smeta. Rekoše mi: Ispod balkona komšije prošle godine u ramazanu u bašči ručaju nakon posla. Kažu da su muslimani. Možda, ali javno, mrsiti u po dana, zdravi i mladi? Kako to pomiriti?
Ja ne znam tu računicu nikako izvesti! Kad hoću ljudima da vazim, bojim se neko će sebe naći u toj priči. Nedavno mi je supruga prigovorila što sam na vazu naveo primjer u kome je i ona prepoznala na koga se to odnosi. Davno mi je opet prigovorila kad sam ženama vazio o njihovim halovima, supružničkim odnosima i intimi, o čistoci: Allaha ti, kako te nije bilo stid da onako pričaš? A, kako ću ih podučiti, ako me ne razumiju? Šta da radim? Da umuknem? Ili da se u kuću zatvorim pa da onda izgubim i posljednji argument pred Gospodarom da sam se makar i slabo borio protiv zla osuđujući ga verbalno“, kazao je u emotivnom sjećanju Muharem-ef. Omerdić, koji je sada u penziji, a bio je i šef Vjerskoprosvjetne službe IZ.
