Izet Čamdžić: Ne dopusti sebi da obavljaš namaz, a onda varaš i lažeš druge ljude!
Za Akos.ba piše: Nedim Botić
Džemat Lužani (Ilidža) već neko vrijeme organizuje redovna predavanja srijedom na kojima su predavači mnogi eminentni gosti iz naše zajednice. Gost džemata Lužani je u srijedu, 04.02.2015., bio vrsni vaiz, Izet-ef. Čamdžić iz Zavidovića. Predavanje nazvano „Bogobojaznost se u djelu očituje“ je održano poslije jacije-namaza pred brojnim auditorijem.
U razgovoru s autorom ovog teksta, Izet-ef. je srdačno poselamio redakciju i posjetitelje portala Akos.ba. Njegova poruka je kratka i jasna: „Čitajte i podržite rad portala Akos.bA koji radi na promociji pozitivnih vrijednosti u našem društvu!“
Biografija predavača:
Izet-ef. Čamdžić je rođen 12.03.1969. godine u Zavidovićima. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, a nakon nje diplomirao na čuvenom Al-Azharu, odsjek hadis i hadiske znanosti.
U njemačkom gradu Ulm je obavljao dužnost imama, muallima i hatiba četiri godine, a po povratku u domovinu je šesnaest godina radio kao profesor vjeronauke u zavidovićkoj Gimnaziji i istovremeno imam gradskog džemata. Njegovi pisani radovi su objavljivani u Preporodu te Muallimu.
Izet-ef. Čamdžić danas obavlja časnu funkciju imama gradske džamije u Zavidovićima i čest je gost u džematima širom BiH i bošnjačke dijaspore kao vaiz – predavač.
Rezime predavanja:
U predavanju u džematu Lužani, Izet-ef Čamdžić je pokušao dati odgovor na veoma aktuelno pitanje: „Da li se bogobojaznost ispoljava u našim djelima i životu?“
Allah, dž.š., nam naređuje bogobojaznost u više kur’anskih ajeta, a Poslanik, a.s., je svojim životom pokazao kako se ta bogobojaznost ispoljava. Efendija Čamdžić naglašava da se svijest o Bogu mora neminovno ispoljiti u našim životima, jer kako kažu teorija bez prakse malo vrijedi.
Naša lijepa vjera se ne svodi samo na vršenje obreda (poput većine ostalih religija), već njeni propisi ima veći cilj: odgoj čovjeka i popravak njegovog stanja u svim aspektima života. Nije dovoljno biti musliman samo u džamiji, već i van nje, u svakodnevnom životu.
Bogobojaznost, svijest o Allahu, dž.š., se manifestira na različite načine u našim životima (u djelima srca, jezika, ruku, nogu, stomaka) a njena odsutnost se takođe prikazuje u činjenju vjerom zabranjenih i pokuđenih djela. Izlaz iz takvog stanja se nalazi u liječenju bolesti srca i ustrajnom činjenjem ibadeta, pritom se u svakodnevnom životu truditi što više činiti dobra djela, a kloniti se zabrana.
U nastavku donosimo neke od brojnih poruka ovog predivnog predavanja:
„Ako smo razumjeli učenje Kur’ana na prvom rekatu jacije namaza, čuli smo da nam Allah dž.š., naređuje da se bogobojaznošću naoružamo. Kaže nam da je bogobojaznost najbolja opskrba. Veli nam, da onaj koji se Allaha boji iz svake nevolje će izlaz naći i opskrbit će ga Stvoritelj odakle se i ne nada. Bogobojaznim će se sve želje ostvariti. Onaj koji se Allaha bude bojao na sigurno mjesto će stići.
Ta bogobojaznost ima svoje manifestacije. Ona kod vjernika treba biti vidljiva, kroz ponašanje njegovo se treba očitovati. Naša ulema je ponudila odgovor da se ta bogobojaznost na šest načina manifestira.
Prva njena manifestacija je jezik. Bogobojazni svoj jezik usteže od laži, ogovaranja, besposlica. Bogobojazni jezik uposli zikrom, učenjem Kur’ana, prenošenjem znanja, kazivanjem o dobru. Allah dž.š., zloupotrebu jezika poredi s nečim izuzetno ružnim, jedenjem mesa svog umrlog brata. Zloupotreba jezika je opasnost i za pojedinca i za društvo. Počiniocu prijestupa, jezik uništava dobra djela, a ružna riječ, smutnja, ogovaranje, laž, besposlica, remeti odnose među ljudima, narušava zajeništvo i društvo uvodi u nesigurnost i nepovjerenje. Kad nam Allah dž.š., kaže da se Allaha bojimo, to tada podrazumijeva da On od nas traži da ne činimo što zabranjuje i zato neka jezik naš govoreći samo korisno i dobro bude potvrda i svjedok naše bogobojaznosti.
Nastojmo biti ljudi lijepe riječi. U jednoj predaji se bilježi da je Gospodar tražio od Davuda, a.s., da zakolje jednu ovcu, i da iz nje izvadi iz nje dva najbolja organa, pa je Davud, a.s., izvadio srce i jezik. Zatim mu je rečeno da zakolje još jednu ovcu, i da iz nje izvadi dva najgora komada mesa, pa Davud, a.s., izvadi ponovo srce i jezik. Poruka ove predaje je srce ispuni vjerom, a jezik zikrom, pa ćeš gdje god stigneš sijati dobro! Neka naše srce bude najbolji organ u našem tijelu!
Slika naše bogobojaznosti je i naš stomak. Bogobojazni u njega unosi samo ono što je halal i unosi onoliko koliko mu je potrebno. Allah dž.š., strogo zabranjuje da ono što jedemo i pijemo bude haram. Zabranjuje da to budu oni proizvodi koji su po sebi haram kao što je svinjsko meso, lešina, krv, alkohol, ali nas upozorava i to vrlo jasno da ne smije u nama i na nama biti ništa što je na haram način stečeno. Ne može bogobojaznost i haram zajedno. Ako si bogobojazan, a to znači svjestan Božijeg sveznanja, tada ne prisvajaš tuđe, ne kradeš, ne varaš, ne piješ, ne nastojiš steći ništa na nedozvoljen način. Ovdje imam potrebu, ne znam po koji put, naglasiti da je igra na sreću kocka i da je kladionica kocka. Koliko je vas koji s nestrpljenjem pokraj televizora čeka hoće li baš njegov listić na bingu ili lutriji biti izvučen? Bogobojazni to ne rade. Oni radom i trudom stiču da bi se hranili i u Allahovom zadovoljstvu živjeli. Bogobojazni dunjaluk ne gleda požudno i svoj pogled ne usmjerava ka zabranjenom. Bogobojaznost podrazumijeva da gledamo ono iz čega se pouka uzeti može.
Allah dž.š., stalno naglašava da je u svemu oko nas pouka za razumom obdarene. Bogobojaznost ne zahtijeva da zatvorimo oči i iz svega se isključimo. Biti nezainteresiran za ono što se oko nas događa, to je neodgovornost. Bogobojaznost je da ne gledamo u ono što je haram a da iz svega što vidimo uzmemo pouku i protiv zla koje vidimo da se borimo. Ne kaže li Poslanik: „Ko vidi loše djelo neka ga ukloni…“. Bogobojazne ruke nastoje što više dobra učiniti jer znaju da je dobro djelo jedino bogatstvo kad u kabur stignemo i da će nas Allah dž.š., samo po dobru vrijednovati. „Najbolji od vas je onaj koji je najbogobojazniji“. Hudžurat,13.
Da bi bili među najboljima, bogobojaznost mora biti vidljiva, u djelo pretočena. Mora biti rukama našim manifestirana. Iman se sastoji, kako to Poslanik kaže od sedamdeset i nekoliko ogranaka, a ukloniti smetnju s puta je dio vjerovanja, potvrda bogobojaznosti. Bogobojazni, dakle, svugdje iza sebe ostavljaju urednost, sklad, ljepotu jer su svjesni da biti bogobojazan znači činiti dobro.
Bogobojazni se ponašaju kao da Allaha vide, jer znaju da On njih uvijek vidi. Svakim korakom bogobojazni očituju svoj strah od Allaha. Strah ih je besposličariti jer znaju da vrijeme izmiče i da se neće vratiti nazad. Strah ih je svoj korak ne usmjeriti Sirati mustekimom, jer svaki korak učinjen drugim putem je grijeh. Bogobojazne noge ne propuštaju koračati ka dobru. Kad god su u prilici u džamiju idu da bi se Allahu približili i što više grijeha sa sebe saprali. Bogobojaznog je korak usmjeren ka brizi o porodici i roditeljima. Taj korak podrazumijeva borbu za dunjalučka dobra kako bi se obezbijedio dostojan život i od drugih ljudi bio neovisan. Bogobojaznog je korak usmjeren ka obilasku rodbine, jer je svjestan važnosti tog djela. Bogobojaznog je korak usmjeren ka obilasku bolesnika, jer zna da će tamo naći Stvoritelja. Korakom se manifestira bogobojaznost kad se ide bratu ili sestri na dženazu, kad se ide na zajedničku džematsku akciju, kad se ide pomoći unesrećenom bratu i komšiji.
Bogobojazni stalno razgovara sa sobom. Preispituje se i nastoji svoje srce očistiti od svega što bogobojaznosti zauzima prostor. U bogobojaznom srcu nema mjesta neprijateljstvu ni prema kome osim prema šejtanu i njegovim pomagačima. U tom, bogobojaznošću obuzetom srcu nema mjesta mržnji, zavisti, zluradosti. To je srce ispunjeno samilosti prema svima, dobrotom kojom isijava i ljubavlju koja obuhvata sva stvorenja Božija. Srce koje čovjeka podstiče na ove negativnosti i koje ga muči zavidnošću i mržnjom, nije bogobojazno srce. Zato je potrebno da čovjek stalno razgovara sa sobom i nastoji sebe ubijediti u istine vjere, u Božiju odredbu i naći mir u vjeri koja se mir i zove.
Ibadeti su manifestacija bogobojaznosti. To su posebno oni koji se ne mogu činiti radi nekog ili nečeg. Farz namazi su čovjekova obaveza svugdje i uvijek, a poslije tih farzova najbolji je onaj namaz koji je stvarna potvrda bogobojaznosti. To je namaz u tajnosti tvoga doma, u gluha doba noći kad se ni radi koga osim radi Stvoritelja ne abdesti i na kožicu ne staje. Poslanik je tako svoju bogobojaznost jačao i manifestirao. Nije to činio kroz razna okupljanja i manifestacije, kroz pretvaranja i pokazivanja pred narodom.
