Mudrost i strpljenje ili strah i nemoć?

Bio jednom jedan insan, plemenit i čestit iako je živio u prilično lošem društvu. Svi su ga voljeli i cijenili. Bio je plemenitog roda i porijekla i pouzdan. Sve do jednog trenutka, oko svoje četrdesete, kada ga je nešto snašlo pa je izgubio sve lijepe osobine te postao luđak i smutljivac, ali naravno, u očima ljudi.

„Nemoj rušit sistem i ono što su nam očevi ostavili“ – rekoše mu. „Već petsto godina gradimo sistem i društvo, ti hoćeš sve da srušiš?“ – upitaše ga.

„Sve dobro funkcioniše, svi se slažu, svi se pokoravaju a ti se našao buniti. Nemoj to raditi!“

Rekli su mu ono što su govorili svakome ko bi skrenuo s njihovog diskursa, svi bi poslušali – poput djeteta koji ometa svoje roditelje i druge starije članove društva pa mu oni daju igračku i udalje ga od sebe. Ova velika djeca koja ne vide istinu, ili koji ne žele da vide istinu ili eventualno nemaju hrabrosti da je vide pa se od nje kriju, umjesto igračke mogu dobiti posao, funkciju ili nešto drugo da se imaju čime zabaviti i misliti kako su uspjeli u životu, a nesvjesni da su izgubili ono što ih čini ljudima – slobodu, stav, dostojanstvo i hrabrost.

Međutim, ovaj naš junak nije bio poput ostalih. Na njihovo veliko izdenađenje odbio ih je poslušati. „Kakva smjelost! Drznuti se na sistem, na zajednicu, na državu… Ovo se ne smije dopustiti, ovo se mora riješiti…“ – ovakve misli, ili slične su, vjerovatno, prolazile glavama onih koji su vodili društvo i uživali sve privilegije.

Pokušali su prvo na fin način, rekli mu otprilike ovako: „Ne pričaj, idi na brdo tamo radi šta hoćeš, ali nemoj pričati javno, ne kvari narod…“, što bi kod nas rekli pričao je paušalno i bez dokaza, ne poštujući red i sistem te zbunjujući javnost. Nije poslušao, haman željan kavge.

Onda su vidjeli da neće fino, pa su malo oštrije, ako hoćete i bezobraznije, kako i dolikuje braniteljima društva koje nije briga za društvo nego za fotelju, rekli amidži ovog našeg junaka: „Evo tebi jedan vrstan momak, daj nam svog bratića (da ga ubijemo)“ – poštena ponuda, jel tako? Društvo (fotelja) je u pitanju, život pojedinca tu ne igra nikakvu ulogu, pogotovo ako je to buntovnik koji se usuđuje propitati stvari. „Haman ga nešto spopalo, zbog svoje lude borbe za nekakvom istinom i pravdom sve će uništiti. Mlad je, ne zna, misli da sve može biti po pravdi i istini“ – vjerovatno su razmišljali. Ali amidža je, na njihovu žalost, bio slijep za njihovu veliku brigu za društvo koja im je srce parala.

Ali ovaj junak i dalje ne odustaje. Pomisliše da je sličan njima pa poslaše jednog svog uglednika do njega. Dođe našem junaku uglednik i poče pričat ono što mu je na duši. Otprilike ovako: „Šta radiš? Rušiš sve, zbunjuješ narod. Slušaj: ako ti treba novac – dat ćemo ti koliko hoćeš, samo šuti. Ako hoćeš vlast – dat ćemo ti i to, samo šuti. Ako hoćeš žene – dat ćemo ti ih koliko hoćeš, samo šuti.“ Ustuknu plemeniti junak naše priče, ali ne zbog velike prilike koja mu se ukazala, već zbog ljudske gluposti i bezobzirnosti. Ali ipak nastavi slušati. Uglednik je smatrao da je naš junak poludio, da nije sav svoj, ali mu pokvarenost i dvoličnost nije dozvoljavala da mu to kaže otvoreno pa je uzeo ukrasni papir i umotao je svoj bezobrazluk i reče našem junaku: „ako si bolestan, reci nam, naći ćemo ti najbolje ljekare…“

Mogao ga je naš junak, da je htio, upitati: „zašto, pobogu, bolestan? Imam četrdesetak godina, odličnog sam zdravlja, još ni sijede dlake nemam. Iz ugledne sam porodice, iskren, povjerljiv, pouzdan. Lijepog sam izgleda – ni hrom, ni slijep, niti ikakve druge mahane imam. A i rječit sam, zar niste ti i tvoje društvo prije pet-šest godina prihvatili moju presudu u velikoj stvari? Zašto sam bolestan?“ – mogao je upitati, ali nije. Naš junak je vjerovatno znao zašto mu oni nude ljekara pa se na to nije ni osvrnuo, već im je rekao rečenicu koja im je, ako su iole poštenja imali pri sebi, stavila do znanja koliko je ono čemu oni robuju beznačajno i slabo u odnosu na istinske vrijednosti kojima junak naše priče poziva. Rekao im je: „Da mi date Mjesec u desnu ruku, a Sunce u lijevu da ostavim ovo čemu pozivam ja to neću učiniti.“ Još im je rekao: „Borit ću se sve dok vas ne pobijedim ili dok ne umrem.“ Tako im je otprilike odgovorio naš junak i oni su shvatili i dobro se zabrinuli, ovaj će čovjek sve pokvariti – mora ga se zasutaviti!

Kada su vidjeli kako stvari stoje sazvali su vijeće, ali ne da bi razmatrali o čemu govori naš junak, već da bi dokazali da on nije u pravu i da nađu način da ga zaustave. Zar da razmatraju da li je u pravu? Pa očito je da nije. Znali su oni da on priča iz hira, željan kavge, kako i ne bi znali? Eno Bilala – cijeli Božiji dan radi, plata su mu udarci i batine, ali on ništa – radi, šuti – sabura. Eno naših žena – ponašamo se prema njima kao da su životinje i trgovačka roba, pa dobro možda ne tako lijepo, ali opet šute, saburaju.

Tako su oni fino shvatili: „Ovaj čovjek je: ili lud, ili općinjen, ili sihirbaz… uglavnom nešto s njim nije uredu i to trebaju svi saznati inače neće na dobro izaći, pokvarit će narod.“ Složili su se.
Pošto su vidjeli da je junak naše priče slijep za njihovu velikodušnost i na svoju ruku oni se odlučiše da mu očitaju bukvicu i da ga opamete. Izolovaše njega i njegovu porodicu tri godine – gladni, žedni, marginalizirani… Pomislili su: sad će se zaustavit. Rekoše ljudima: „lud je, sihirbaz je, nemojte ga slušati…“ Ljudi ih poslušaše, a kako i ne bi: zar to nisu čuvari društva i sistema koji nam silno žele dobro? Neki od njih su stavljali pamuk u uši kako ne bi čuli ovog buntovnika koji širi priče protiv sistema, drugi su ga obilazili u širokom luku, treći su upozoravali na njega one koji su im bili dragi – jedne prilike je jedna starica našeg junaka, ne znajući o kome je riječ, upozorila da se čuva njega samog.

Ode naš junak tražiti dalje izlaz – u drugi grad. Ali, opet udario na sistem i na vrijedne čuvare koji ga ljubomorno čuvaju. Haman nije znao biti mudar – šutiti i strpiti se ne bi li se stvari riješile same od sebe, onako da s neba, umjesto kiše i snijega, padne riješenje? Ne, znao je naš junak da to tako ne ide iako je on bio najpreči da takvo nešto očekuje. Ali znao je – dok ne zavrneš rukave, dok ne izložiš sebe, stanje se neće popraviti.

Vidio da tu ne može ništa, ode u treći grad sa svojim prijateljima. Ali, i tamo je imao problema. Kao da nije znao šutiti, stajao ljudima na žulj gdje god bi išao i tamo je izazivao nevolje. Ali kao da to nije bilo dovoljno, čim je oko sebe uspio popraviti stvari posla svoje glasnike i poče stajati na žulj vladarima širom svijeta – baš je bio čovjek protiv sistema, nije bio mudar, nije bio strpljiv…?
I tako prođe mnogo godina, ovaj naš junak pobijedi, na njihovu sreću i na svoju sreću. Na njihovu sreću jer su mislili da je njihov sistem dobro utvrđena kula koja je neuništiva, ali ovaj im naš junak pokaza da to nije ni obična kula od karata. Da je ovaj naš junak, poslanik Muhammed, s.a.w.s., bio poput ostalih, da je prihvatio komfor koji su mu nudili ta optička varka bi opstala i ljudi bi živjeli u mraku i zabludi misleći da je to jedina svjetlost.

Imao je mudrost i strpljenje ali ipak nije šutio, svima „stajao na žulj“, rušio sisteme, da, ali kakve? Nije posustao, borio se i pobijedio je – ne samo zbog sebe nego i zbog onih protiv kojih se borio.

Piše: Kamber Kamberi

Akos.ba