Moja Bosna

U mojoj Bosni. U mojoj Bosni čiji su pendžeri zamagljeni, jer se kuha sarma, i pokoja krpa u loncu na šporetu. U mojoj Bosni čije sahat-kule nisu herlave ako ti jesi. U mojoj šljivama ugruhanoj Bosni, u njenim mirisima, u njenim vezovima, u njenim umijećima, zanatima, emanetima.. U njenim ljudima. U onome šta je Bosna u njih utkala. Moja Bosna nije crta povučena iz jednog ćoška papira do u drugi, pa još dvije crte duž papira gdje se već onda njih dvije krivudave nađu. Moja Bosna prelazi stranicu, tablu, zid, brdo, planinu, nebo. I zauvijek živi u meni, i ja u njoj.

Njena jutra i noći, njene sjene na suncu, na mjesecu, na rasvjeti, njeni odrazi na vodi, njeni zvukovi na vjetru. Njeni ljudi u činjenju svega onoga lijepog šta su od nje dobili. Mada, kao što već napisah – moji su pendžeri zamagljeni, a kule herlave. U meni je moja Bosna, unutar mojih zidova. A nije da su bedemi. Nisam toliko daleka. A ti? Kakva je tvoja Bosna? Jesi li i ti sačuvao lijepu uspomenu na svoju Bosnu ili kroz svoje pendžere vidiš druge sjene na suncu, na mjesecu, na uličnoj rasvjeti?!

U susret tvome danu, da znaš da te u sebi čuvam. I radujem se tvojim Bajramima.

Piše: Dženita Hodžić

Akos.ba