Mi’radž – Od najvišeg uzdignuća do potpune pokornoisti

Povijesni kontekst Mi’radža trebao bi, prije svega, uključivati ​​društvene, ekonomske i socijalne prilike perioda u kojem su u to vrijeme prolazili malobrojni muslimani u Meki. U tom smislu, ovo razdoblje je jedno od najtežih razdoblja u čitavoj misiji Muhammeda, a. s., u kojem su muslimani mučeni, protjerivani, bojkotirani, a mala grupa je bila prisiljena preseliti se u Taif (bili su gladni i žedni skoro tri godine u pustinji, zatim ubijani, pala je i prva šehidkinja u islamu Sumajja, koju su ubili mušrici), a te je godine umro i Ebu Talib, amidža Muhammeda, a.s., koji mu je bio velika moralna podrška i zaštita, a zatim ovaj svijet napušta i njegova supruga hazreti Hatidža, prva žena koja je primila islam, i svim svojim bićem i žićem bila najveći pomagač u misiji Muhammeda, a.s., pa se zbog svega toga ova godina naziva „Senetul- huzna -Godina tuge“. Nakon jednog od najtežih perioda u misiji Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Mi’radž je došao kao nagrada, kao zaštita, snažna podrška i kao ostvarenje i nada u uspjeh ne samo Muhammeda, a.s., nego i njegove vjere i njegovih sljedbenika. Zamislite, danas imamo neku vrstu ograničenja, fizičku, a ne socijalnu distancu, pa kako nam je teško, a mala grupa muslimana imala je fizički, socijalni i ekonomski bojkot i svaku vrstu distance od strane mušrika, kako je tek njima bilo.

Isra’ i Mi’radž predstavljaju posebnu Allahovu počast poslaniku Muhammedu, a.s., ali i njegovom ummetu. Kur’anska kazivanja o Isra’ odnose se na noćno putovanje od Mesdžidul-harama u Mekki do Mesdžidul-Aksa u Kuds (Jerusalim). Kur’an to potvrđuje u prvom ajetu u suri Isra:  „Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. – On, uistinu, sve čuje i sve vidi.“  Oavakav početak sura sa “Subhane” na arapskom jeziku koristi se kada se osoba zapita i čudi se zbog nečega, kao što bi rekli recimo: “Subhanellah, koliko nam je virus zadao problema”, što znači da se dogodilo nešto neočekivano i nešto veliko i čudno, i mi se zbog toga pitamo, pa bi značenje početka ovog ajeta bilo: Nemojte se čuditi o onome što će vas Allah, dž.š., obavjestiti sa ovim ajetom, jer je to izvan opsega ljudskih mogućnosti i snage, zato recite: “Hvaljen neka je Onaj koji sve može!”. Ovo noćno putovanje od Mesdžidul-harama do Mesdžidul- Aksa Kuds, naziva se Isra ‘, a od Mesdžidul -Aksa do Siddratul Munteha i do najviših sfera zove se Mi’radž, što znači uzdizanje, uzdignuće.

Mnogo je napisano o onome što je Muhammed, a.s., vidio i koga je susreo na ovom putovanju, nećemo ulaziti u te detalje, već ćemo reći da je Muhammed, a.s., prošao Sidretul Munteha, a Sidretul Munteha označava granicu koja razdvaja dva svijeta, nesumnjivo dvije sfere univerzuma, granicu koja razdvaja materijalnog od nematerijalnog svijeta, svijet u kojem čak ni jedan od najodabranijih meleka Džebrail, a.s, nije mogao  nastaviti dalje, on  ovdje se zaustavlja i Muhammed a.s. nastavlja dalje. To je bilo tako blizu Uzvišenom Allahu, da  Kur’an opisuje kao dva luka ili bliže: „Zatim se približio, pa nadnio, blizu koliko dva luka ili bliže, i objavio robu Njegovu ono što je objavio. Srce nije poreklo ono što je vidio. Pa zašto se prepirete s njim o onom što je vidio? On ga je i drugi put vidio. Kod Sidretul-Muntehaa, gdje je džennetsko utočište. Kad je Sidru prekrilo ono što ju je prekrilo, pogled mu nije skrenuo i nije prekoračio. Vidio je najveličanstvenije znakove svoga Gospodara.“ (En-Nedžm, 8-18). Muhammad, a.s., na najvišem mjestu razgovarao je sa Allahom, dž.š., i nije tražio ništa za sebe, već za svoj ummet. Bio je tako blizu da nijedno od stvorenja do tada nije bilo, niti će biti blizu. Uprkos dva mišljenja islamskih učenjaka, da li je Muhammed, a.s., vidio Allaha, dž.š., ili ne, mišljenja smo da je Muhammed, a.s., vidio Allaha, dž.š., ne ulazeći u raspravu na koji način, očnim ili kalbi vidom.

Takođe, racionalistička rasprava, da li su Isra’ i Miradž bili duhovno ili tjelesno, smatramo suvišnom. Allah dž.š. spominje u ajetu Abd, što znači rob – potpuna apsolutna pokornost Allahu. Nije moguće biti pokoran i abd samo duhovno, abd znači duhovnu i fizičku pokornost, potpunu odanost Allahu, rastopiti svoju volju s Allahovom voljom, činiti, misliti i osjećati samo ono što Allah, dž.š., voli. Da je putovanje samo duhovno, idolopoklonici ne bi bili toliko uzbuđeni, začuđeni i nemirni. Isra’ i Mi’radž su Allahovo djelo, zato se i kaže On ga je prenio, što znači da je njegov rob prenesen, prenosila ga je druga sila, sila koja nije njegova (Muhammedova, a.s.), sila koja nema ograničenja, a to je, naravno, Allahova sila.

Kako da razumom shvatimo i razumjemo Mi’radž ? Čovjek prihvaća snagu razuma racio-ratio za spoznaju, ali ovaj je razum uvijek je bio vezan i hranjen Objavom s jedne strane, i intelektualnom intuicijom, s druge strane. Ako prekinemo tu vezu i proglasimo neovisnost razuma i od Objave i od intuicije, tada nikada ne bismo imali potpunu spoznaju i saznanja o drugim svjetovima, jer razum nema snagu i moć sam da dosegne uzvišene svjetove, ograničen je samo na ovaj vidljivi svijet i dunjaluk na osnovu podataka koje su mu šalju čula. Svjesni smo mogućnosti ljudskog pročišćenja sve dok se takozvano ‘ajnul kalb – srčano oko koje je u središtu ljudskog bića ne otvori i ne stekne viziju o uzvišenim stvarnostima. Ovdje nije dovoljan samo ajnul jekin, već i ilmul jekin i hakkul jekin, trebamo potpuno vjerovanje u onome što smo obavješteni. Islamska koncepcija čovjeka je da je čovjek biće koje živi na Zemlji i ima svjetovne potrebe, ali on nije samo svjetovno biće i njegove potrebe nisu ograničene na zemaljski život. Njegove mentalne sposobnosti nisu ograničene na razum, on ima sposobnost da upozna sebe iznutra, da upozna svoje intimno biće, što je u konačnici i poznavanje Allaha, dž.š. Čovjek je svjestan da njegova svijest nema vanjski materijalni razlog, ona dolazi od Allaha, pa čovjke u islamu (homo islamicus)  ostaje svjestan eshatološke stvarnosti, iako živi na ovoj Zemlji, putnik je ovdje i daleko je od svog prvobitnog prebivališta. Svjestan je da ga na ovom putovanju vodi poruka koja izvire iz njegovog prvobitnog doma prije dolaska na ovaj svijet, a ta poruka nije ništa drugo do Objava s kojim ostaje povezan, kao i objavljene istine i znanje. Homo isamicus je svjestan da njegove sposobnosti nisu ograničene na osjetila i intelekt, oni se mogu prosvijetliti samo ako ih napojimo sa sjajem duhovnog svijeta i Objavom, pa tako mogu doći do neposrednog znanja o duhovnom svijetu kojem u kojem poziva Kur’an kao nevidljivi svijet ili Alemul Gayb. Ukratko, kada uklopimo komponente razuma i Objave i kad shvatimo materijalni i duhovni svijet, tada ćemo lahko razumjeti i Miradž.

Kada je riječ o vjernicima, tu nema dileme, kao ni kod Ebu Bekra, r.a., kada su mu mnogobošci rekli da je tvoj prijatelj Muhammed rekao da je bio u Kudsu i da je bio na Mi’radžu, a posebno Ebu Džehl koji se uhvatio za glavu govoreći : „Slušajte samo, što Muhammed tvrdi”, a Ebu Bakr,r.a., je samo pitao da li je to  Muhammed, a.s., rekao, kad su mu rekli daje to Muhammed,a.s., rekao odma je kazao da vjeruje u to i da je to što Muhammed, a.s., govori istina, i tada je Ebu Bekr dobio nadimak  Es-Siddik.

Jedan od mnogih darova Mi’radža je namaz, jedina obaveza, naredba, odnosno farz, koja se objavljuje izvan ove zemaljske kugle, pa se tako namaz ne mjeri aršinima i mjerama ovozemaljskim, već to ima posebnu vrijednost. Namaz nam omogućava da duhovno osjetimo Mi’radž, zato se kaže namaz je Mi’radž vjernika. Počašćeni smo najuzvišenijim Mi’radžom, od najuzvišenije do najveće pokornosti sa namazom, jer kad je osoba na sedždi (čelom na tlo zemlje) to je najveća pokornost i poslušnost Allahu, dž.š., a samim tim to je najuzvišeniji čin i najbliži smo svom Stvoritelju.

Za Akos.ba piše: mr. Muhamed Šemoski