Migranti: Na ivici postojanja u hladnoj Krajini

Već mjesecima cilj migranata koji pristižu u Bosnu i Hercegovinu je dolazak do Bihaća uz samu granicu sa Hrvatskom koja je mnogima od njih trnovit put do cilja.

Slijedeći taj put, autobusne linije od Sarajeva do Bihaća bile su krcate migrantima i u Bihaću je taj broj toliko narastao da se gotovo ne može proći nekom od poznatih ulica, a da u prolazu neće sresti ljude koji govore drugim jezikom, izgubljenih pogleda, zabrinutih lica i kojeg će svako već na prvi pogled prepoznati kao stranca.

Na samom pragu oktobra, kada građani svoju garderobu upotpunjuju sve toplijim komadima odjeće i obuće i u svojim kućama pale grijanje isto tako postaju svjedoci sve učestalijih prizora migranata bosih stopala, golih ruku i nogu.

U tim trenucima prestaje prebacivanje odgovornosti s jednih na druge, prestaju očekivanja da će vlast preuzeti brigu nad njima, te svaki građanin sam osjeća odgovornost da uradi sve što može. Kroz grupe okupljenih Bišćana proteže se priča i jedno pitanje: Gdje smo mi bili prije dvadeset i pet godina?  Zar smo tako brzo zaboravili našu djecu koja su vapila za pristojnim obrokom, toplinom, mirom?

Najveći broj pristiglih migranata smješteni su u improvizirane kampove u Borićima. Razapeti šatori ne mogu ih zaštititi od hladnih vjetrova i kiša koji su sve češći, a sunce i kada je nebo vedro, ne grije. Smješteni na trim stazi, na koju se dolazilo ponekad, stotine muškaraca, žena i djece osuđeno je da žive. Bez realnih uvjeta, bez onih luksuza koje čovjek ima svakodnevno i ne primjećuje ih. Mnogi od njih pobjegli su od rata, a neki od siromaštva i na putu su za boljim životom. Pored ionako okrutne prošlosti, okrutne stvari zadese ih svaki dan iznova, ali njihova lica ipak ne odaju gubitak nade. Nerijetko njihova mlada lica krase osmijesi. Susretljivi i ljubazni prema svakom, duboko cijeneći svaki vid veoma potrebne pomoći.

Ahmed Ihsan došao je iz Pakistana, sve što želi je da dođe do svoje porodice koja je u Italiji. Kao i nemali broj drugih, u potrazi je za boljim životom, studirao je građevinu, želi da ima svoj fast food restoran. Smatra da ima pravo na takve, želje običnog čovjeka, želje za pristojnim životom. Na pitanje kako im je u Bihaću odovorio je pozitivno, ljudi su dobri, nisu pretrpjeli nikakve negativne situacije prouzrokovane građanima. Bez da je upitan, naglasio je da ga je stid pojedinaca koji su pravili nered u Bihaću.

Objasnio je da ih u namjeri da dođu do svojih porodica na Zapadu,  zaustavljaju pripadnici policije Republike Hrvatske, pokazujući na slomljenu nogu prijatelja.

Naime, u namjeri da ih odvrate od dolaska u Hrvatsku, policija  se fizički obračunava s njima, tukući ih uništavajući njihovu skromnu imovinu koja je uglavnom mobitel, te oduzimajući im novac. Nakon toga, bivaju vraćeni u Bosnu, u improvizirani kamp u Borićima bez onog što su imali čekaju neku svoju, sljedeću priliku, skupljajući hrabrost i snagu da još jednom pokušaju, nekad.

Desetogodišnja djevojčica iz Afganistana, već je na svom putu počela učiti bosanski jezik.

Ona je sa svojom porodicom pobjegla od rata, nadajući se da će stići do Njemačke. Dok njeni vršnjaci u svijetu, danas sjede u školskim klupama, usvajajući nova znanja, njena sudbina je u šatoru, bez prijatelja, postaje vrsna učenica surove realnosti. Ona samo izgledom ima deset godina.

Ne obazirući se na upozorenja vlasti, neki građani ne mogu gledati njihovu patnju na hladnoći, sjećajući se svojih izbjegličkih sudbina godinama ranije, prolaze po svojim ormarima i dijele s njima tople odijevne predmete u nadi da će bar malo ista zaštititi ih od sve oštrijih noći hladne Krajine.

Navlačeći osmijehe na dječija lica, humanost nije zločin, kažu.

Za Akos.ba: Selma Ćenanović