Matthias Fink: Srebrenice se sjećamo jedan dan, ako i toliko

Hamburški Institut za društvena istraživanja putem vlastite izdavačke kuće Hamburger Edition, časopisa Mittelweg 36 (simboličnog imena „Srednji put“ – prema adresi na kojoj se nalazi u Hamburgu), na svojoj internet stranici posvetio je značajnu pažnju 25 godišnjici srebreničkog genocida.

Kao  lajtmotiv medijskog obilježavanja srebreničke apokalipse uzet je izlazak bosanskog izdanja knjige dr. Matthiasa Finka „Srebrenica – Hronologija jednog genocida ili šta se desilo sa Mirnesom Osmanovićem“.

Tu je objavljen i razgovor sa Dr. Matthiasom Finkom, autorom djela „Srebrenica – Hronologija jednog genocida, ili šta se desilo sa Mirnesom Osmanovićem“ i Avdijom Alibašićem, profesorom historije, čijom zaslugom, pet godina nakon izlaska njemačkog izdanja, izlazi iz štampe knjiga koju je on preveo na bosanski jezik.

Razgovor pročitajte u nastavku.

Gospodine Fink, kako ocjenjujete, 25 godina nakon zbivanja u Srebrenici, kakva je situacija sa kritičkom analizom tamo počinjenog zločina kao i način na koji se zločin pamti – pravno, politički i u javnom diskursu?

Matthias Fink: Cinično rečeno – pamćenje u ovom vremenu izgleda nešto što traje jedan dan, ako i toliko. U vezi sa Srebrenicom u svakom slučaju je već dugo tako; 11. juli iz godine u godinu znači: zajednička sahrana posljednjih identificiranih žrtava genocida na Spomen groblju u Potočarima; nastup političara i političarki iz raznih zemalja, naročito prilikom „jubilarnih“ godišnjica kada rado  učestvuju prominentne ličnosti poput bivšeg američkog predsjednika Clintona, koji se izvinjava zbog svojih propusta, što je ponovo dovoljan povod  da međunarodni mediji štampaju ili emitiraju detaljnije izvještaje, uključujući kratku dokumentaciju o tim događajima. I to je sve do naredne godine.

Nakon toga ostaju samo porodice nastradalih sa svojim traumama i nekolicina političko-historijski  zainteresiranih, koji su zaokupljeni ovim zbivanjima. Srebrenica u tom pogledu nije izoliran slučaj. Genocida u Ruandi, u kojem je ubijeno gotovo milion ljudi, osim na godišnjicama, jednako malo se sjećamo. Haiti? Kongo? Darfur? Rohingyas? Je li se tamo nešto desilo?

Nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je u decembru 1995. završen rat u Bosni i Hercegovini, Srebrenica jedva da se pojavljuje kao tema u medijskoj javnosti. Vojska izveštača je otišla, međunarodna politika se okrenula drugim kriznim područjima ili je sama stvorila nova, a poslije  11. septembra 2001. ionako je sve drugačije. Pri tome, teško da je bilo koja od tragedija koje su se desile od 1945. godine detaljno analizirana i obrađena poput drame Srebrenice i njenih ljudi. Zahvalnost za to pripada Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, gdje su sudije provele više od dvadeset godina nastojeći razjasniti i dokumentirati  monstruoznost jugoslavenskih ratova.

Uz nekoliko izuzetaka, uradili su izvrstan posao. Glavni počinitelji su osuđeni, a njihovi zločini brižljivo i detaljno dokumentirani. Prema presudi sudija, jednom za svagda je utvrđeno: srebrenički masakri su bili genocid počinjen u ime srpstva, koji je planirala i naredila jedna pseudo-država, a koji je izvela razularena soldateska. Baza podataka Suda, u kojoj se mogu pregledati i pročitati svi podneseni dokumenti, svjedočenja i nalazi eksperata, ostaje neiscrpan izvor u vezi sa događajem koji je prije 25 godina za nekoliko sedmica predstavljao udarne naslove širom svijeta. I svako može tamo pročitati, šta se uistinu desilo.

Matthias Fink je svoju studiju napisao nakon višegodišnjeg istraživanja srebreničke regije, praćenja sudskih procesa u Den Haagu i evaluacije haške baze podataka. Kako ste, gospodine Alibašić, saznali za knjigu i šta je trebalo učiniti da bi bosansko izdanje bilo moguće realizirati?

Avdija Alibašić: Nakon što sam u avgustu 2015. godine, dakle kratko nakon izlaska knjige iz štampe, pročitao  recenziju u Süddeutsche Zeitung, nabavio sam knjigu i od tada se nisam mogao odvojiti od iste. Od prvog  trena bio sam oduševljen knjigom, kao što sam i sada. Knjiga nudi detaljanu, naučno utemeljenu panoramu zločina – takav pregled do sada nije postojao. Knjiga je potresno i  razumljivo napisana – predstavlja uzbudljivo i jednostavno štivo. U meni se pojavila snažna želja i odluka da pokušam što je moguće učiniti kako bi se knjiga pojavila i na bosanskom jeziku, kao doprinos neophodnom i do sada u najboljem slučaju vrlo sporom kritičkom sučeljavanju sa prošlošću i međusobnom razumijevanju u regionu.

Ova želja u najvećoj mjeri počiva na spoznaji da je Bosna (uvijek se podrazumijeva i Hercegovina) sve do rata unutar Evrope predstavljala istinsku PARADIGMU pluralizma, višeslojnosti, tolerancije i zajedničkog života zasnovanog na međusobnom poštovanju. Bosanski rat 1992-1995. je u osnovi vođen protiv ove paradigme.

Upravo sa ovakvom Bosnom osjećam se vezanim i istovremeno obaveznim da učinim sve što je u mojoj moći kao podršku, čak se može reći, za spas  ovakve Bosne. Bez ove samopreuzete obaveze prijevod oko 1000 stranica knjige ne bi bio zaista moguć. Rad na knjizi je trajao skoro dvije godine.

Moja potraga za izdavačem, također, nije bila jednostavna. Uostalom, malo je vjerovatno da će  ova opsežna knjiga završiti na listi bestselera. Međutim,  izdavačka kuća  „Dobra knjiga“ iz Sarajeva pokazala se spremnom da knjigu izda bez izgleda na finansijsku korist. Za to moram zahvaliti vlasniku izdavačke kuće, gospodinu Izedinu Šikalu,  koji je, uostalom kao i ja, djelovao iz osjećaja društvene odgovornosti. Istovremeno se želim zahvaliti njemačkom izdavaču, Hamburger Edition kao i samom autoru,  gospodinu Finku koji su aktivno podržali projekat.

Bosna kao jedinstveno, pluralno i multireligijsko područje unutar Evrope – o njenom kulturno-historijskom biću ste i sami pisali. Koji su razlozi zbog kojih je ovaj  pluralizam od 1990-tih toliko ugrožen? 

Avdija Alibašić: Usred rata u Bosni objavio sam knjigu pod naslovom “Trajanje Bosne – Lomovi bosanske svijesti”. Knjiga se, između ostalog, bavi kulturno-historijskim bićem, faktorima koji su stoljećima oblikovali civilizacijsku suštinu Bosne.

Bosna je smještena na području koje je uvijek bilo daleko od glavnih političkih i kulturnih središta, čineći na izvjestan način periferiju različitih kulturno-civilizacijskih krugova. I Atina i Rim,  Carigrad i Beč ostavili su značajne tragove u Bosni, ali njihova kulturna dominacija, čak ni politička vladavina, nikada nisu uspjele potpuno suzbiti ili čak izbrisati osobitosti Bosne.

Dr. Fink u svojoj knjizi objašnjava važnost podjele Rimskog carstva 395. godine za kasniji razvoj Bosne do danas: rijeka Drina (grad Srebrenica je udaljen desetak kilometara zapadno od nje) stoljećima je bila crta razgraničenja “između religija, naroda i kultura”.

Istočno od Drine  postepeno je stekla nadmoć bizantsko-pravoslavna crkva. Zapadno od Drine, u Bosni, njen utjecaj je ojačao tek pred kraj  osmanske vladavine. Tamo se, međutim, i Katolička crkva borila za  svoj uticaj, jer je većina stanovništva u Bosni pripadala vlastitoj “Bosanskoj crkvi”, čiji su pripadnici poznati kao bogumili. Višereligioznost je nastavila da postoji i pod osmanskom vlašću. Islam je dobio na značaju, mnogi Bogomili su prešli na islam. Svjedok  izvanredne  tolerancije u srednjovjekovnoj Bosni  je poznati dokument “Ahdnama” iz 1463. godine. U njoj su vladajuće  Osmanlije Katoličkoj crkvi u Bosni garantirali sigurnost života, imovine i slobodu prakticiranja religije.

Ova multireligioznost postala je još složenija kada su se španski Židovi, Sefardi, doselili u Bosnu, koja je kroz historiju i drugima služila kao pribježište, nakon njihovog protjerivanja iz Španije 1492. godine. Različite kulture i religije susrele su se i komunicirale na malom bosanskom teritoriju. Njihovim preplitanjem, nastajala je specifična mješavina ali Bosna nije bila nikakav „melting pot“ (lonac za topljenje), kako neki nazivaju,  u kome  se sve zajedno topi de facto u jednu novu smjesu, nego mnogo više „bosanski ćilim“ u koji se utkivaju razni materijali koji zadržavaju svoje karakteristike.

Uprkos jezivoj katastrofi rata devedesetih, kulturna raznovrsnost Bosne nije u potpunosti izbrisana. Njena multireligioznost, na pr., je još uvijek vidljiva:  u centru Sarajeva, na udaljenosti od oko 200 metara jedna od druge, postoje četiri  bogomolje: katolička katedrala,  pravoslavna crkva, džamija i sinagoga. Kaže se da nema drugog mjesta na kojem se unutar tako uskog radijusa mogu naći četiri hrama navedenih religija. Još uvijek postoji nada da se nešto od tog bosanskog iskona može spasiti, istina uz puno truda i strpljenja.

S obzirom na situaciju u zemlji i regiji 25 godina nakon masakra u Srebrenici, kakvu rezonancu biste željeli vidjeti nakon objavljivanja knjige u Bosni i Hercegovini? Kakav bi to efekat moglo imati?

Avdija Alibašić: Nadamo se da će ova knjiga  biti pozitivno primljena ne samo u jednoj zemlji, tj. Bosni i Hercegovini, već u cijeloj regiji, i da može predstavljati temelj za objektivno pisanje historije. Jer bez obzira na to kako se jezik zove – bosanskim, hrvatskim ili srpskim – tekst se može razumjeti u čitavoj regiji. Kritička analiza i proces  suočavanja sa vlastitom prošlošću kako u Bosni i Hercegovini tako ni u susjednim državama nisu ustvari još ni započeli. Umjesto toga, fronte su vremenom postale još čvršće i svaka država – svaka bivša ratna strana – insistira na vlastitom tumačenju prošlosti i pisanju historije.  Knjiga je također važna jer autor nije iz regije i ne može ni na koji način biti optužen za pristrasnost. Knjiga se temelji na činjenicama koje se u svakom trenutku mogu provjeriti koristeći detaljne izvore.

Naravno, situacija se neće promijeniti od danas do sutra. Međutim, posebno na 25. godišnjicu srebreničkog genocida, trebamo se prisjećati  žrtva i njihovih preživjelih. Svi oni zaslužuju naše poštovanje i saosjećanje, a sramotno je kako se u nekim krajevima ova obljetnica ponižava.

Izvor: Institut za društvena istaživanja, Hamburg

Izdavačka kuća Hamburger Edition i časopis Mittelweg 36

Akos.ba