Manifestacije religije ili uvjerenja u javnoj i privatnoj sferi u Evropi

Piše: Silvio Ferrari Mnogi međunarodni i državni zakonodavni tekstovi potvrđuju pravo manifestiranja religije, privatno i javno. I u privatnom i u javnom području, manifestacije religije ili uvjerenje moraju poštovati određene granice: čak i na najprivatnijim mjestima i područjima života (u kući, u porodici ili u religijskoj zajednici), religijskim ili nereligijskim uvjerenjima ne mogu se pravdati ponašanja kojima se krše temeljna ljudska prava kao što su, naprimjer, pravo na život. Međutim, ograničenja koja se nameću u prvom i drugom području razlikuju se i po vrsti i po intenzitetu: u javnom području ograničenja su obično obimnija i strožija nego u području privatnog. Naprimjer, prema britanskom Zakonu o suzbijanju rasne i vjerske mržnje iz 2006, raspirivanje vjerske mržnje nije zločin ako neko izgo¬vara uvredljive riječi ili se nezakonito ponaša „unutar svog mjesta stanovanja“, a francuska zabrana nošenja nikaba ne odnosi se na dom tih žena. Problem proističe iz činjenice da nije moguće a priori i jednom za svagda definirati šta je javno, a šta privatno: zbog toga nije uvijek lahko odrediti u kojim slučajevima se neka manifestacija religije ili uvjerenja može zakonski ograničiti. Neki zakoni tu distinkciju temelje na pojmu dostupnosti, drugi daju definiciju javnog prostora od slučaja do slučaja, u odnosu na neki konkretni tekst zakona. Suočeni s ovim različitim definicijama, treba da nađemo čvršće tlo za razlikovanje privatnog i javnog područja. To tlo neće nam dati neki element – bilo prostorni (javna/privatna mjesta), bilo lični (pojedinačno ponašanje u javnom/privatnom svoj¬stvu ili obavljanje javne / privatne službe). Mada ovi elementi nisu nevažni, bolji način da se razluči javno od privatnog daju nam sadržaj i cilj komunikacije koja se odvija u ova dva područja: u javnoj sferi građani diskutiraju, vode debatu i razmjenjuju informacije o poslovima od kolektivnog interesa. S ove tačke gledišta, ne postoje mjesta koja su uvijek i samo privatna ili javna — kao što ne postoje ni osobe koje djeluju uvijek i samo ili u javnom ili u privatnom svojstu: ova kvalifi¬kacija ovisi o vrsti komunikacije koja se odvija na ovim mjestima, odnosno među ovim osobama.

Već je rečeno da religija ne pripada samo privatnoj ili samo javnoj sferi. Sada možemo dodati da, primjenjujući ove kriterije na razlikovanje javnog i privatnog, religijska komunikacija može imati javnu ili privatnu dimenziju, nezavisno od mjesta gdje se odvija ili od učesnika u komunikacijskom procesu.

Dekonstruiranje javne sfere

Moto Evropske unije „jedinstvo u različitosti“ traži da se, kada pokušavamo identificirati funkcionalan i „svima razumljiv“ pojam javne sfere, oslanjamo na pojmovni okvir dovoljno jak da jamči poštovanje općih principa na kojima su zasnovane evropske demokratije i, istovremeno, dovoljno otvoren da obuhvati različite nacionalne identitete članica Evropske unije. Izgradnja ovakvog okvira zahtijeva, prije svega, bolje razumijevanje različitih dimenzija i funkcija koji se podrazumijevaju pod izrazom „javna sfera“: ono se može ostvariti pravljenjem distinkcije u pogledu prostora, kao i pojedinaca ili organizacija u tom prostoru.

(1) Prostorna dimenzija. Prva distinkcija zasniva se na ubjeđenju da je od pomoći, unutar javne sfere, napraviti razliku između zajedničkog prostora, poli-tičkog prostora i institucionalnog prostora. Od fundamentalne je važnosti znati od početka da ovi prostori nisu fizički ili vremenski odvojeni: oni koegzistiraju i preklapaju se. Trg je prostor koji bi mogao biti zajednički, politički ili instituci-onalni, ovisno o njegovoj upotrebi; škola je u isto vrijeme zajednički, politički i institucionalni prostor. Imajući ovo na umu, moguće je da identificiramo neke karakteristike ovih triju dimenzija javne sfere.

Zajednički prostor jeste fizički prostor u koji ljudi ulaze da zadovolje svoje osnovne potrebe: u tom smislu on je neizbježan. Ovom prostoru ne pristupa se s namjerom da se učestvuje u političkoj debati, već jednostavno — da se radi ili da se kupuje ono što je potrebno za svakodnevni život. Proces komunikacije koji se odvija u ovom prostoru nije primarno politički. Naravno, nošenje križa, jarmulke, turbana, može prenositi poruku o vjerovanju nekog pojedinca, čak i kada taj pojedi-nac ide kupiti hljeb i puter: međutim, istu poruku može prenijeti i njegova frizura, naušnica ili tetovaža, pa nema razloga zbog kojeg bi nošenje religijskih simbola bilo restriktivnije regulirano od nošenja drugih simbola. S normativne tačke gledišta, ovaj zajednički prostor mora biti dostupan što je moguće više kako ne bi bilo se¬gregacije ljudi koji smatraju da u tom prostoru ne mogu manifestirati svoju religiju ili uvjerenje. Ovaj problem nastao je nedavno, donošenjem francuskih i belgijskih zakona koji zabranjuju potpuno pokrivanje lica na ulicama. Opća zabrana ove vrste može biti problematična ne samo zato što ograničava slobodu religije i slo¬bodu izražavanja pojedinca već prvenstveno zato što utječe na njihov svakodnevni i, u nekom smislu, „politički“ život. Bez sumnje, političke vlasti obavezne su osigurati da nošenje burke ili nikaba bude stvar ličnog izbora, a ne nametnuto od strane porodice ili religijske zajednice; osim toga, nošenje pokrivala za lice može se zabraniti kada stvara objektivne i stvarne teškoće za normalno korištenje za-jedničkog javnog prostora. Ali, onda kada su individualne slobode i opći interes zaštićeni, u zajedničkom prostoru ne smije se ograničavati nošenje odjeće koja manifestira nečija religijska i kulturna ubjeđenja, osim ako se ne dokaže da zbog toga drugi ljudi ne mogu „upotrebljavati“ taj prostor, čime im se nanosi šteta. 

Politički prostor je prostor debate i diskusije, gdje se oblikuje javni diskurs. Ne treba ga razumijevati samo kao prostor intelektualne „rasprave o pravoj vrijednosti predloženih programa“, već šire, kao „područje kreativnosti i društvenih imaginarija u kojemu građani daju zajedničku formu zajedničkom životu, to je područje istraživanja, eksperimentiranja i djelimičnih dogovora“: riječima Ro- berta Cornera, to je prostor gdje novi „normativni svjetovi“ dobivaju oblik. To je metaforički prostor, mada može imati razne forme fizičke materijalizacije (Hyde Park Corner ili politički skup na trgu, naprimjer). Da bi izvršio svoju kreativnu ulogu, politički prostor trebalo bi da bude slobodan i pluralan: vidljivo prisustvo različitih religija i uvjerenja u ovom području neophodan je uvjet pluralizma na kojemu počivaju demokratska društva. Mnogo pažnje posvećuje se uvjetima za učešće u političkoj debati koja se odvija u ovom prostoru: iako postoji velika saglasnost oko prihvatanja različitih vrsta diskursa (uključujući one zasnovne na obuhvatnim učenjima), poziva se i na odgovornost. Različito formulirana, politička debata potcrtava potrebu da javni diskurs — čak i kada se u njemu ma-nifestiraju neko konkretno iskustvo i pogled na život — uzme u obzir društvenu kompleksnost i pluralnost. Ovakav zaključak nedavno je izveo Ino Augsberg, koji, oslanjajući se na radove Luhmanna i Teubnera, ističe da „svaki društveni sistem čini dio u društvenom okruženju drugih društvenih podsistema“, tako da je „njegov zadatak i da uspostavlja osjetljive odnose kompatibilnosti s posebnim funkcijama i karakteristikama drugih sistema.“ Zato, s normativne tačke gledi¬šta, onda kada se ovom prostoru daje pravni oblik, ne rukovodi se samo principom slobode (kao u slučaju zajedničkog prostora) već i principom odgovornosti.

Napokon, institucionalni javni prostor mjesto je gdje se donose odluke, obavezujuće za sve (donose ih parlament, sudovi, javna uprava itd.). To nije samo prostor debate i diskusije, to je prostor donošenja odluka koje, jednom donesene, moraju svi poštovati. Sud nije televizijski talk show: niko tamo ne ide da malo čavrlja sa sudijom, tamo ide da dobije pravosnažnu primjenljivu presudu o tome ko je u pravu, a ko nije. Da bi zadobio opće poštovanje i priznanje koje je po¬trebno za provedbu takvih obavezujućih odluka, institucionalni javni prostor ne samo da mora biti pravedan i nepristran već se mora i vidjeti da je takav. Zato se javljaju određene sumnje u pogledu, naprimjer, pravnih propisa kojima se nalaže isticanje križa u sudnicama nekih evropskih država (Italije, naprimjer): ovi propisi mogu ostaviti utisak da je sudska administracija pristrana, pošto je pod utjecajem jedne konkretne religijske doktrine. Međutim, principi pravičnosti i nepristra¬nosti ne znače automatski isključivanje svih religijskih značenja, manifestacija i simbola iz javnih institucija. Prisustvo religijskih simbola može biti neprikladno u nekima, a u nekim drugim ne, posebno ako se princip neutralnosti i nepristra¬nosti institucionalnog prostora primjenjuje tako da obuhvata različite religije i različita shvatanja života: kada je to moguće, treba naći rješenja koja omogućuju koegzistenciju različitih religijskih simbola u istom fizičkom prostoru. To može biti najbolji način obrazovanja za odgovorni i objektivni pluralizam. 

Javne (tj. državne) škole dobar su poligon za tumačenje razlika, ali i prekla¬panja političkog i institucionalnog prostora. Škola je prvenstveno prostor prve vrste, gdje se odvija proces komunikacije i razmjene između različitih životnih nazora i iskustava: sa te tačke gledišta, od suštinskog je značaja osigurati slobodu izražavanja i pluralnost iskustava. Zabrana nošenja religijskih simbola u školama, koja je na snazi u nekim evropskim zemljama, negativno utječe na ovaj politički prostor: ona ograničava slobodu učenika da manifestiraju svoju religiju i može se opravdati samo zaštitom neke legitimne i urgentne društvene potrebe, a ona se mora procjenivati od slučaja do slučaja. Međutim, javna škola istovremeno je i institucionalni prostor, koji mora biti neutralan prema različitim religijskim — ili nereligijskim — uvjerenjima, kako učenika, tako i učitelja: s ovog stajališta, obavezno isticanje religijskih simbola (naprimjer križa) može biti problematično, pošto bi time ta javna institucija pokazivala da preferira jednu određenu religiju. 

(2) Lična dimenzija. Druga distinkcija odnosi se na pojedince ili organizacije koji prebivaju u zajedničkom, političkom i institucionalnom prostoru. Svaki ovaj prostor dijele subjekti koji djeluju u različitim svojstvima: u javne škole, napri- mjer, idu i učenici i učitelji, ali su samo ovi drugi državni zaposlenici. Oni dijele isti prostor, ali djeluju u različitom svojstvu. Stoga stupanj slobode na koji učenici imaju pravo može biti veći od onog koji imaju nastavnici. Naprimjer, u mnogim evropskim zemljama učenici mogu nositi religijske simbole, a učitelji ne, zato što učitelji predstavljaju državu. Religijski simbol je isti, ali je subjektivna pozicija osobe koja ga nosi različita: posljedica je da su ograničenja koja su u jednom slučaju neprihvatljiva, u drugom legitimna.

Slika postaje složenija kada pojedinac – privatno lice obavlja javnu funkciju. Iako samo približno, ljudsko djelovanje može se označiti „javnim“ kada odgovara općim interesima, a „privatnim“ kada odgovara partikularnim interesima. Među¬tim, ne obavljaju javna lica sve javne aktivnosti: u mnogim slučajevima, funkciju od općeg interesa — tj. javnu službu — obavljaju privatni pojedinci ili subjekti (i obratno). Kao u navedenim primjerima, to nije stvar koja se definira prostornim terminima: kada se vozite u taksiju, dijelite isti prostor u kojemu djeluje taksist, ali ako on / ona obavlja javnu službu, ne može odbiti da preveze nekog zbog nje¬gove / njene religije (što drugi vozači mogu učiniti bez problema).

Da ponovimo, škole su dobar primjer. Obrazovanje je služba od općeg inte¬resa i mogu je obavljati i javne i privatne škole. Ali pravila koja se primjenjuju na ove prve nisu identična pravilima koja reguliraju djelovanje ovih potonjih. Naprimjer, kada državna škola zapošljava ili otpušta učitelja, njegova religija je nerelevantna; nasuprot tome, za religijski usmjerene privatne škole, ovaj se element legitimno može uzeti u obzir. Obje škole pružaju istu obrazovnu uslugu i djeluju unutar istog javnog prostora (koji može biti zajednički, politički ili institucionalni, ovisno o okolnostima), ali u jednoj školi učitelj ima pravo nositi religijske simbole, a u drugoj to ne može.

Nije dovoljno ispravno identificirati vrstu javnog prostora gdje se manifestira religija (što je već samo po sebi zakučasto): moraju se uzeti u obzir i uloga koju imaju različiti akteri koji djeluju u tom prostoru, kao i služba koju obavljaju.

Zaključak

Nema lahkih odgovora na pitanja koja su proizašla iz promjene odnosa između prava i religije u Evropi. Kao što se moglo očekivati, zbog transformacija koje su aktuelne u ovom području stari modeli pravnog reguliranja religija zastarjeli su, a da pritom nisu ponuđene uvjerljive alternative.
Dekonstrukcija pojma javnog prostora u skladu s prostornim i ličnim kom-ponentama može ponuditi neke korisne smjernice za rješavanje problema nastalih u procesu ponovnog stjecanja publiciteta i pluralizacije religije. Prvo, time se ogra-ničava usvajanje općih i uniformih rješenja koja ne mogu obuhvatiti koegzistenciju mnogih preklapajućih javnih prostora i koja zanemaruju posebnu ulogu koju svaki taj prostor ponaosob igra u promociji održivog demokratskog društva. Drugo, ta dekonstrukcija funkcionira na jednom pragmatičnom pristupu, usmjerenom na praktičnu procjenu i od slučaja do slučaja procjenu onih problema koji se izvode iz manifestacije religije ili uvjerenja u javnom prostoru. To je dijametralno suprotno onome što se dešava u diskusijama o pokrivanju lica žene – diskusijama monopo-liziranim od onih koji vjeruju da burka i nikab uvijek i u svakom slučaju vrijeđaju dostojanstvo žene, javni red i rodnu jednakost, kao i od onih koji ih smatraju ma-nifestacijom vjere, ličnim samoodređenjem i slobodom izražavanja, koja se mora garantovati bez izuzetka. Takva ideološka debata u potpunosti ispušta iz vida funk-cionalni pristup ograničenjima koja se nameću manifestacijama religije ili uvjerenja u zajedničkom prostoru, ne vodeći računa da li zabrana potpunog pokrivanja lica na ulicama znači i segregaciju – izdvajanje tih žena u njihove domove.

Dekonstruiranje pojma javne sfere pomaže da se manifestacije religije i uvje¬renja smjeste u ovo životno područje na način koji maksimizira slobode religije i uvjerenja koje uživaju pojedinci i grupe i koji, istovremeno, poštuje različite društvene funkcije zajedničkog, političkog i institucionalnog prostora i različite uloge pojedinaca i organizacija koje djeluju unutar njega.

Završno upozorenje. Okvir skiciran na prethodnim stranama ne odnosi se na nekakvu pustopoljinu: odnosi se na zemlje koje imaju svoje historijske, kulturne i religijske karakteristike. Obavezu da se on poštuje potvrdio je Evropski sud za ljudska prava kroz doktrinu „polja slobodne procjene“: iako se nije uvijek primje-njivala dosljedno, ona uvodi jedan element fleksibilnosti potreban raznovrsnom naslijeđu evropskih zemalja (gdje se razlike smatraju prednošću, a ne teretom). Država gdje je sekularizam ustavni princip može prema manifestacijama religije i uvjerenja u javnoj sferi zauzeti pristup koji je restriktivniji nego pristup koji bi primjenjivala neka zemlja sa državnom religijom: oba su pristupa legitimna, pod uvjetom da ne izlaze iz tog okvira i poštuju slobode religije i jednak tretman religijskih grupa.

Naslov izvornika: Silvio Ferrari, „Religion in the European Public Spaces: A Legal Overview“ u Religion in Public Spaces: A European Perspective, Silvio Ferrari i Sabrina Pastorelli (ed.) (Surrey, UK: Ashgate Publishing, 2012), 139-156.

Izvor: Časopis Kontex (u PDF-u časpis možete preuzeti ovdje)

Izdavač: Centar za napredne studije Sarajevo