To aprilsko jutro, proljeća 1943. godine, osvanu prohladno, sličnije zimskom. Ove godine ono prilično kasni i žiteljima kasabe na dvije rijeke čini se da nikad neće doći da smijeni zimu. A ona je bila duga i hladna i neprikosnoveno gospodarila više od pet mjeseci.
A rat, on je trajao već treću godinu. Razaranja i stradanja, istina, dosad nije bilo mnogo, ali se osjećao svakog dana i u svakom domu. Stizale su vijesti o njemačkom osvajanju Evrope, o ruskom frontu, o stradanju naroda po Bosni, Srbiji i Hrvatskoj. To su na radiju, dobro prikrivenom slušali oni odvažniji, pa prenosili sugrađanima. Počelo je nestajati hrane. A kasabom su prolazile vojske. Svakakve, neumoljive, surove.
Tih dana grad paralisa strah od prolaska njemačke vojske. Pričalo se da će ogromna fašistička armada da protutnji kroz Prijepolje prema Crnoj Gori. A možda zaposjedne grad. Možda ga sravni do temelja. Možda. Nijemcima sigurno nije tajna da je grad listom za partizane i njihovog vođu Tita.
Strah je lako ovladao dušama ljudi, a od straha do panike, ni korak. Zato su većina prijepoljskih domaćinstava bila spremna na bježaniju. Bilo gdje, samo izvan grada. U brda oko kasabe, što dalje od puta i raskršća na dvjema rijekama. Najsretniji su bili oni koji su u tim selima, po brdima imali rođake ili prijatelje. Čak i begovi, koji se u normalnim okolnostima groze i samog pominjanja sela i njegovih žitelja. A kamo li miješanja s njima.
U kući braće Račića pravi metež. Dvije nevjeste Azema i Zarka ustale ranom zorom, ispekle hljebove i popakovale samo ono nužno dok su djeca ustala. Zarka je treća Dautova žena. U kuću je iz svoje Gračanice, stigla prije skoro sedam godina. Naočita, tamnoputa, vrijedna mlada žena. Rodila je Dautu dva sina, Rasima i Asima, a prihvatila i odgojila, kako je najbolje znala njegove dječake iz prethodnog braka. Jutros će njih dvije sa djecom k njenom bratu u Gračanicu. Mašo je juče odvezao kolima nešto zaliha brašna i hrane, a Daut će s njima. Ćamil je već treću godinu u partizanima.
Krenuše čim se dobro razdani. U kući osta samo služavka Sevda. Stariju djecu zadužiše da paze na one mlađe, a dvoje malenih, od dvije i godinu dana, nosile su majke. Iako ju je Zarka odgovarala, Azema osta tvrda u odluci da povedu njihovu kravu Vezulju. Bojala se da bi izbivanje iz doma i varoši moglo potrajati, a biti nekom na teretu dane i sedmice, Bože sačuvaj. Krava je hraniteljica. Bez nje bi i ovdje u domu, u muhadžirluku, bilo gdje, život bio nezamisliv.
„Nemoj me Zarka, bogoti. Ako duže ostanemo ona će imati gdje da pase. Gračanica je ravna, plodna i pitoma. Djeca će je čuvati. Ako se brzo vratimo, još bolje. Ako ona ne ide, ostajem i ja u kući.“
„Dobro, de“, othuknu joj jetrva. „Kad ti što naumiš, nema te sile koja bi te sturila. Prti se s ovolikom đecom i još kravom. Ja bih, samo kad bih poludjela.“
Azema proguta pridiku, ništa ne reče, sem što pomisli: „Lako je tebi, ti ode pravo braći i majci. U svoj rod, a ja u muhadžirluk.“
No, preče je sad motriti na djecu. Eno ih već sva izašla iz avlije, a Kimeta, njena najstarija kći, vuče na povocu kravu.
U Šarampovu, ispred velikog kamenog mosta, sretoše još mnogo porodica. Briga i strah čitali su se na svim licima. Sem možda onih najmlađih.
Kad prođoše Kolovrat i prašnjavim drumom se počeše primicati Župi, kolona malo uspori. Postajalo je toplije, pa teška zimska odjeća poče smetati. I djeci i odraslima. A nije se imalo vremena svlačiti suvišnu odjeću. Daleko je još cilj njihovog današnjeg puta. A niko ne zna dokle su stigli Nijemci.
Bili su negdje na polovini prostranog župskog polja, s desne strane ostaviše staru pravoslavnu crkvu, kad začuše zaglušujuću buku njemačkih tenkova i teških vozila. Buku od koje se ledi krv u žilama. Žene panično prikupiše djecu oko sebe i ukloniše se koliko su više mogle uz ivicu puta. Azema jedino ne vidje svoju Kimetu, ali umiri nakratko savjest znajući da je djevojčica okretna i vrlo pametna.
„Snaći će se ona već i skloniti“, bila je sigurna njena majka.
Dok je njemačka mašinerija sa strašnom grmljavinom prolazila, mala su djeca u naručjima majki plakala, a starija gledala unezvijereno i sklanjala se do same ivice jarka. Tek poneki odrasliji dječak, prkosno dignute glave, posmatrao je gvozdena čudovišta i mrske bezosjećajne glave vojnika. Činilo se da su i sami bili satkani od čelika, a ne od krvi i mesa kao ostali ljudi. Ako je i bilo straha u njihovim još dječjim dušama, oči to nisu htjele pokazati. Kolona je promicala već desetak minuta, a činilo se da joj se kraj ne nazire.
No stotinjak metara dalje, nešto se izgleda dogodilo. Čuše zaglušnu škripu gusjenica tenka, pa ženski vrisak, a onda shvatiše da tenkovi i kamioni pored njih polako usporavaju. Nešto gadno se desilo naprijed. Šta? U ovom dijelu kolone to niko nije mogao znati. Sem onih na licu mjesta.
Gonjena nekim dubokim strahom i predosjećanjem, Azema bez riječi, samo gurnu u ruke dvogodišnju djevojčicu Selimu rođaki Bahti, pa se hitro poče provlačiti pored ostalih izbjeglica naprijed.
„Njena Kimeta, Bože gdje joj je? A krava?“ Kako se primicala mjestu na kojem je stajao zaustavljeni tenk, srce joj je lupalo kao poludjelo. Zaustavljala su se sada i ostala vozila, a iz onih prvih su izlazili mrgodni, uparađeni njemački vojnici. Gurala je laktovima žene i djecu oko sebe, dok ne stiže pravo pred zaustavljeni tenk. Užas od onog što vidje zaledi joj i presječe krik. Pored gusjenica je ležalo beživotno, izlomljeno tijelo krave. Smeđerumena koža, polomljene noge, glave nigdje.
„O, Bože moj, pa to je moja Vezulja. A gdje mi je dijete, moja Kimeta?“ Iako sva sleđena iznutra, hrabrošću za koju nije ni slutila da je ima u sebi, istupi ispred gomile i poče da viče koliko je grlo nosilo.
„Ubice. Zlikovci. Fašisti. Zašto baš moju kravu? A gdje je moje dijete? Jeste li i nju samljeli pod gusjenicama? Trag vam se utro, pa zemlja nikad više ne znala da ste postojali na njoj.“
Bila je sva crvena u licu, buktala mržnjom koju nije htjela ni skrivati. Niti je ni na tren pomislila da bi je ove teške riječi mogle koštati glave.
Možda ni onda kad je najprije zavladao muk, pa onda strašne tuđe riječi: „Halt, halt…“, a zatim po dvije snažne muške ruke koje vuku negdje. Naprijed. Pred jednog starijeg, ozbiljnog, strogog čovjeka. Oficira očigledno.
„Was wollen diese Frau?“ („Šta hoće ova žena?“)
„Sie hat die Spalte wegen Kuh gehalten…“ („Zaustavila je kolonu zbog krave“, odgovori mu vojnik).
Sva trojica se samo zgledaše, a oficir dade znak jednom od vojnika i on repetira pištolj.
Azemi je u glavi bučalo i ničega nije bila svjesna. Znala je samo da je izgubila kravu hraniteljicu, a vjerovatno i kćer. Da će i ona sad možda izgubiti glavu, ili će je ugurati u tenk i odvesti, odvojiti od njene djece, to joj još nije dopiralo do svijesti.
Ali zato jeste u trenu jedan dječak, skoro momčić, kako hrabro istupa pred gnjevnog njemačkog oficira i mješavinom njemačkih i talijanskih riječi pokušava je spasiti.
„Sie ist mutter, sie haben sieben kinder, sieben pikolo. Sie denkt das ist deine Kuh. Sie larme dafur…“ („Ona je majka, ona ima sedmoro djece, sedam malenih. Ona zato viče.“)
„Essa non e arrabbiato su voi…“ („ Nije ona ljuta na vas.“)
Azema načas pogleda dječaka i lik joj se učini poznat. Te bistre, tamne oči.
A on nastavi.
„Deine Kuh vorschube sieben kinder. Aber es ist nich deine Kuh. Sie hat irrtum. Sie ist muter von sieben kinder, sieben pikolo.“ („Njena krava hrani sedmoro njene djece. Ali ovo nije njena krava. Ona je pogriješila. Ona je majka sedmoro djece, sedmoro malih.“)
„Ništa kriva. Ja nju znati.“
Dječak je na čudnoj mješavini dva strana jezika pokušavao zbuniti Nijemce, opravdati i spasiti život svoje komšinice.
Za divno čudo Salko, tako se dječak zvao, zaista uspije da zbuni i oficira i njegove vojnike. Stisak dvaju snažnih ruku na Azeminim mišicama popusti, ali je opasnost još lebdjela nad njom. Vojnici su gledali u oficira, a on se zatečen kolebao. Ovaj bistri balkanski dječak doista ga je zbunio. Još uvijek strogog izraza lica, zagledao se u njegove lijepe, bistre, smeđe oči. Četrnaestogodišnjak. Skromno obučen, ali lijep i otresit. Još priča, pokazuje rukama, objašnjava. Na ova dva jezika, ono što je naučio u prethodne tri ratne godine. Nije ga oficir vjerovatno mnogo ni razumio, ali ga je gledao. Možda čak i sa simpatijom. Možda ga je podsjetio na jednog sličnog, svog, tamo u Njemačkoj. Tako daleko od ovih balkanskih gudura.
I, dječak je iz ovog čudesnog duela izašao kao pobjednik. Oficir samo očima dade znak vojnicima da puste ženu, dječaku iz džepa izvadi sjajno upakovanu čokoladu i pruži mu je, a onima u tenku rukom dade znak za pokret.
Kolona se pokrenu, tutnjava ponovo zapara uši, a Azemu hitro dočekaše neke drage, domaće ruke i skloniše je, preko jarka pod krošnju jednog drveta. Dok se polako spuštala na zemlju, još u šoku, u glavi joj je bubnjalo. Neko joj doturi čuturicu vode, jedna od žena joj šamijom obrisa znoj s lica i čela. A ona, činilo se, još uvijek nije bila svjesna šta se to prije samo par trenutaka desilo. Da je za dlaku izbjegla sigurnu smrt, da eto, Bog nije dao da njena djeca ostanu siročad.
Kad se malo kasnije počela tresti kao biljka na vjetru, ogrnuše je nečijim muškim kaputom, ona skupi glavu uz koljena i poče plakati. Jedna žena je zagrli, a druga se probi kroz gomilu i uzbuđena, povika: „Azema, Azema, evo ti Kimete. Živa je i zdrava, bila je dobro naprijed odmakla. A i krava je živa. Ono pod tenkom nije bila tvoja.“
Azema podiže uplakano i izmučeno lice, žene se razmakoše i ona ugleda svoju djevojčicu kako žuri ka mjestu gdje joj je majka. Neko je uspio da je obavijesti. Kad priđe, majka je snažno zagrli, možda u strahu da je neko zaista ne uzme.
„Majko, ne brini za Vezulju. Čuvala sam je svo vrijeme k’o oči. A sad sam je privezala za jedno drvo i pazi je moja Esma. Suljova Esma, moja drugarica.“
Azema ništa ne reče. Samo je čvrsto držala svoje dijete, a osjećala da joj je unutra sve slomljeno. Kao čašu kad slomiš. Tek je počela shvatati u kakvoj je strašnoj opasnosti bila prije samo par trenutaka. Kako su i ova njena dobra, pametna djevojčica i sva ostala djeca zamalo ostala bez majke. To je nju samo Dobri Bog spasio. Poslao onog pametnog dječaka da smuti i nadmudri Nijemce.
Eto, ni lik mu u onom bunilu ne vidje jasno. Al’ saznaće ko je taj dječak. Znaju ostali iz kolone, ako ona ne zna…
Trebalo bi krenuti, a ona još nema snage u nogama. Evo, pristiže Bahta sa njenom najmlađom. Blijeda, isjekirana. Saznala već sve dok je stigla do Azeme. Priđe joj, blago je dotače po ramenu i tiho reče.
„Hajdemo snaho. Ako si se bar malo povratila. Daleko je Gračanica. Ja ću i dalje nositi malu, pa ćemo polako. Bolje da smo s ostalim narodom. A evo i Nijemci prođoše, prokleti bili.“
I zaista zaglušujuća tutnjava tenkova je jenjavala jer je kolona odmicala prema Brodarevu.
Azema polako ustade. Noge su još bile odrvenile i bi joj potreban napor da krene. Osjeti toplinu u srcu kad shvati da su njeni sugrađani, svjedoci strašne scene od prije pola sata još uz nju. Sretni što je ostala živa. Vidi ona to u njihovim očima.
Kad prođoše stotinjak metara, Azema zatraži od Bahte svoju djevojčicu.
„Nemaš još snage, snaho. Nosiću je ja, nije mi teška.“
„Ne brini. Daj mi moje dijete. Dobro sam, a ti si već umorna.“
Ne dozvoli Bahti da se usprotivi, uze djevojčicu, koja savi ruke oko majčinog vrata, nasloni glavicu na prsa i ubrzo zaspa.
„E pogledaj ti nje, tiho se nasmija Bahta. Ja sam je ljuljuškala i pjevala joj i kocku dala, pa ništa. A čim stiže majci, zaspa.“
„Tako je to moja Bahto. I pčela nađe cvijet, a tek dijete svoju majku. Vidjećeš akobogda kad to i sama postaneš“, pa se prvi put od jutros razvedri. Valjda sad, sa ovim malim bićem što joj diše na grudima, shvati širinu i dubinu sreće što je ostala živa. Svojoj djeci koja je trebaju, svom Mašu. Svom dobrom Mašu, najboljem ocu i mužu na svijetu. Kad pomisli da će ih on sačekati ispred Gračanice, val nježnosti ispuni čitavo njeno biće. Njen veliki, dobroćudni i plemeniti čovjek. Zaštitnik nje i njene djece, kakav pravi muškarac zapravo treba biti.
A evo ih, sva njena djeca na okupu, Zarka i dječaci malo ispred izmiješani sa šarenom gomilom svojih sugrađana.
Išli su polako, a postajalo je i toplije. Djeca su bila bučna. Gurkala se, poneko se zatrčavalo naprijed da izmakne škakljanju starijeg brata ili sestre, ali bi ga majčin ukor vratio u skup. Moralo se paziti na one mlađe i življe, ići ivicom ceste, jer nisu znali je li promakla sva njemačka sila. Tutnjava se još čula, a ko zna je li to ova što je odmakla ili stiže nova od Nove Varoši.
Do Gračanice su ostavili još skoro tri sata. Svi se obradovaše kad ugledaše prve krovove kuća s desne strane druma. Malo prije ulaska u selo, sačeka ih Mašo. Kad mu se djeca skupiše, sretan kao da ih dugo nije vidio, uze za ruke dvoje mlađih i sačekaše Azemu, Zarku i Bahtu, koje su umorne malo zaostale.
On još ništa nije znao. Majka je zamolila stariju djecu da ocu ne kažu odmah, pa su se oni tajne držali kao svetinje.
„A jeste li mi se prepali kad su one grdosije prolazile?“ upita otac.
„Nismo, babo, samo smo se sklonili s puta, a ja sam dobro čuvala Vezulju“, odgovori mu Kimeta.
„A ove mlađe, jesu li plakale?“ i nježno prigrli svoje djevojčice.
„Jesu malo, ali su majka i strina bile uz njih, a i Izet ih je pazio.“
Kad žene pristigoše, krenuše zajedno i brzo stigoše pred kuću Zarkinih roditelja. Pozdraviše se s domaćinima, pa posjedaše na zelen da predahnu i popiju kahvu. Umornim od puta, svima je trebao odmor.
Kad ču da ga neko sa glavnog druma zove, Izet skoči, mahnu rukom majci da ne brine, brzo će se vratiti, pa odjuri niz voćnjak. Kroz desetak minuta vrati se, ali ne sam. Pored njega je išao jedan dječak, malo stariji i malo krupniji od njega. Vedro, rumeno lice, krupne smeđe oči, tamna kosa. I neka otmjena odvažnost koja je ovom četrnaestogodišnjaku davala crtu prave muškosti.
„Majko, majko, evo ga naš Salko Rizvić! Moj drug. On te je danas spasio“, reče uzbuđeni Izet čim stupiše pred brojnu porodicu koja se u hladovini odmarala.
„Kako si, tetka Azema? Jesi li se oporavila?“ upita dječak.
„Jesam sine, dobro sam. A nisam te bogme, u onom jadu danas ni poznala. Dugujem ti život, dijete moje. Da tebe sreća nije nanijela, ne bi me sad ovdje bilo.“
„Ma ništa ti meni ne duguješ. Ja sam se potrudio koliko sam znao, sreća je bila da sam tad naišao, a Bog nas je spasio obadvoje. Zli su Nijemci. Kod njih nema milosti.“
„A gdje su tvoji danas, sine?“
„I oni su stigli danas u Gračanicu, kod jednog babovog prijatelja.“
Dok su njih dvoje pričali, Mašo je slušao razrogačenih očiju. Pratio je pogledom Salka, pa svoju ženu, pa ostalu svoju djecu. Još mu ništa nije bilo jasno. Kako je to Salko spasio život njegovoj Azemi. Niko mu riječ o tome nije rekao. Čak ni djeca. Nijedno. A oni mu sve pričaju kad se vraća sa svojih puteva.
Ali to nije moguće. Njegova žena bila u opasnosti. I to od Nijemaca. Koža mu se počela ježiti od užasa koji se peo utrobom, a niko mu još ništa ne kazuje.
„Pa dobro, ljudi Božiji, hoće li meni ko reći šta se to zbilo? Je li ne zaslužujem da mi se kaže?“ prodera se Mašo. On koji nikad glasa nije povisio na svoju ženu i djecu.
„Hoću, ja ću ti ispričati, adžo Mašo“, spremno ga dočeka Salko.
„Tenk je zgazio nečiju kravu. Tetka Azema je pomislila da je vaša i onda je psovala i vrištala na Nijemce k’o grom nebeski. Možda bi je odmah ubili ili odveli u logor, ali eto, ja se tu obretoh i evo je žive i zdrave“, skromno će dječak.
„Da si čuo babo, kako je pričao njemački i talijanski. K’o da je tumač. Zbunio je čak i onog glavnog. To je majku spasilo. Sila je prava ovaj moj drug“, dovrši Izet pa zagrli prijatelja.
„E živ mi i zdrav bio, sine. Sad mi i jesi k’o sin kad si spasio majku ovolike djece“, otpuhnu, sad ipak smiren Mašo, grleći nježno svoje djevojčice što su mu se meškoljile na koljenima.
„Ja ću ispratiti Salka, babo“, obrati se Izet ocu, pa kad dobi odobrenje, dva se dječaka udaljiše. Mašo ih je pratio pogledom, a onda se očima vrati na svoju ženu. Na njeno milo, umorno lice, drage zelene oči i ruke na kojima spava usnula djevojčica.
“Bože moj, ne bih preživio da sam danas ostao bez nje. Hvala Ti što si mi je danas sačuvao. Život bez nje meni ne bi značio više od trunke prašine sa drumova kojima stalno hodim.
Obje porodice, Dautova i Mašova, ostaše u Gračanici desetak dana. Ne vratiše se odmah, jer je i djeci prijalo selo, a onda se zahvališe domaćinima i uputiše svom domu, u svoju varoš.
Priča uz dozvolu autorice prenesena iz knjige “MIRIS DUŠE ,u spomen mojoj majci” ,Sabrija Račić-Hadžimurtezić
akos.ba
