Komentar hadisa o tevekulu: Kada biste se vi na Allaha oslanjali istinskim tevekkulom

Allahov Poslanik, s.a.v.s., kako to prenosi h. Omer, r.a., navodeći primjer tevekkula kaže:

عَنْ عُمَرَ بْنِ الْخَطَّابِ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ عَنِ النَّبِيِّ – صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ – قَالَ : لَوْ أَنَّكُمْ تَوَكَّلُونَ عَلَى اللَّهِ حَقَّ تَوَكُّلِهِ ، لَرَزَقَكُمْ كَمَا يَرْزُقُ الطَّيْرَ ، تَغْدُو خِمَاصًا ، وَتَرُوحُ بِطَانًا (الترمذي)

“Kada biste se vi na Allaha oslanjali istinskim tevekkulom, On bi vas opskrbljivao kao ptice: one ujutro krenu gladne, a obnoć se vrate site!”[1]

Allah, dž.š., kaže:

قُل لَّن يُصِيبَنَا إِلَّا مَا كَتَبَ اللَّهُ لَنَا هُوَ مَوْلَانَا ۚ وَعَلَى اللَّهِ فَلْيَتَوَكَّلِ الْمُؤْمِنُونَ

Reci: “Dogodit će nam se samo ono što nam Allah odredi, On je Gospodar naš.” I neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju![2]

Šta, ustvari, podrazumijeva tevekkul?

Tevekkul podrazumijeva ulaganje maksimalnog truda u poslove koje obavljamo uz konstatno i bezrezervno oslanjanje na Allaha, dž.š., činjenje dove da nam pomogne i sigurno uvjerenje da će Allah, dž.š., dati povoljne rezultate.

Ili kako to pojašnjava Ebu Hamid el-Gazali: “Tevekkul spada među pohvalne osobine i osobenosti muslimana, a podrazumijeva učiniti sve što je u ljudskoj moći, iskoristiti sve svoje sposobnosti: voljne, intelektualne, materijalne, tjelesne i dr. da bi došli do cilja te nakon ulaganja svih tih napora osloniti se iskreno i potpuno na Allaha, dž.š., da učini lijepim kraj tih naših aktivnosti te biti potpuno spreman prihvatiti sve nedaće i neuspjehe u svom radu i nastojanju.”[3]

Tevekkul znači da se svim svojim potencijalima maksimalno trudiš na činjenju dobra, a da ti je srce uvjereno da samo Allah posjeduje korist i štetu! Ako imaš neki problem da tražiš stručnjake i eksperte koji ti mogu pomoći, a da u dubini duše znaš i bezrezervno vjeruješ da jedino Allah rješava probleme. Ljudima ideš svojim tjelesnim organima i tražiš pomoć od njih, Allahu ideš svojim srcem i znaš da ti On pomaže.[4]

Oslanjanje na Allaha, dž.š., moćno je duhovno oružje koje od slabića pravi hrabroga čovjeka, a od malobrojne skupine pobjedonosnu vojsku.

Ako radimo, privređujemo, trudimo se, ulažemo sve svoje napore u ostvarenje zacrtanih ciljeva, tevekkul se u ovakvim slučajevima sastoji u čvrstom uvjerenju da je Allah, dž.š., taj koji upravlja svim i da se sve dešava po Njegovoj volji, da vjerujemo da bez obzira što imamo zdravlje, cjelovite tjelesne organe, duhovnu, moralnu, intelektualnu i tjelesnu snagu i sve druge potencijale koji nam omogućavaju da djelujemo (koje nam je opet On dao), nećemo moći ništa postići ako On ne želi da se to desi.

U svim svojim aktivnostima oslanjamo se na Njega, jer je On uzrok svih uzroka. Ne oslanjamo se na direktne uzroke, jer su oni nesavršeni i sami ovisni o drugome. Vrlo brzo gubimo zdravlje, oboli nam glava, ruka, noga, cijeli organizam i stoga ne možemo se na njih oslanjati. Oslanjamo se na Onog ko je savršen!

Također, ne opterećujemo se ni posljedicama. Trebamo u određenoj mjeri uvažavati uzroke, ulagati trud, razmišljanje i vrijeme, ali se ne trebamo pretjerano opterećavati razmišljanjem o ishodima i rezultatima. Ti treba da radiš, da uvažiš uzroke, da se osloniš, ali nije tvoje da upravljaš procesima, jer Onaj koji upravlja je Allah, dž.š.! Allah, dž.š., upravlja svim i On daje rezultate!

Naše oslanjanje na Allaha, dž.š., posebno dolazi do izražaja u svijesti i znanju. Treba da smo svjesni u svakom trenutku cijelim tokom obavljanja svojih aktivnosti da je Allah, dž.š., stvarni činilac svega. Ništa se ne može desiti bez Njegove volje, a sve što mu je volja nužno mora da se desi. Potpuno oslanjanje i vezanost za Allaha, dž.š., jeste kada čovjek u svim dešavanjima oko sebe osjeća Božiju volju, htijenje i pokušava proniknuti u razloge toga. Kada se nada, ali i strahuje samo od Boga, kao što se dijete koje je tek prohodalo uvijek drži za majku, zna samo za nju, samo njenih prijetnji se plaši, ali i njoj se jedino raduje.

Musliman koji se oslanja na Allaha, dž.š., treba znati da ako naiđe na zatvorena vrata, Allah, dž.š., će mu otvoriti druga dvoja. Dijete kada je u utrobi majke biva preko pupčane vrpce hranjeno, a onda prilikom poroda plače, ne znajući da će i dalje biti hranjeno sada još boljom hranom, mlijekom koje će dobivati iz dva izvora, dvije majčine dojke. A onda dijete opet kod odbijanja od dojenja plače, iako će nakon toga dobiti četiri izvora za ishranu, dva za jelo, dva za piće. Dvije vrste hrane su biljna i životinjska, a dvije vrsta pića su voda i mlijeko. I pri smrti plače, jer se prekidaju izvori hranjenja, a zaboravlja da ako je bio dobar čekaju ga osmera džennetska vrata![5]

Pretpostavke tevekkula

Ispravnom i istinskom pouzdanju u Allaha, dž.š., prethodi istinska spoznaja Allahovih osobina savršenstva, a prije svih, Njegove svemoći. Dešava se samo ono što On hoće i što je odredio! Allah, dž.š., upravlja svim što je stvorio u skladu sa Svojom milošću, na način da svakom stvorenju čini dobro, a ne štetu! Sve Njegove aktivnosti su dobre i sve nam donose korist, makar nam na prvi pogled izgledale kao nesreće, zla i sl. Otuda je sve što dolazi čovjeku od Boga slađe od meda!

Trebamo znati i u to čvrsto uvjereni biti da nema boga osim Allaha, dž.š., kojemu niko ravan nije, da je on Svemoćan, da je Mudar i Darežljiv i stoga Mu se treba zahvaljivati. Trebamo biti potpuno svjesni da je Allah, dž.š., jedini stvarni činilac, On je uzrok svih uzroka, sve od Njega potječe i sve se Njemu vraća!

Istinskom tevekkulu također prethodi potvrda zakona kauzalnosti ili uzročno-posljedičnih veza u prirodi. Ko negira materijalne uzroke i zakonitosti koje je Allah uspostavio u životu, on dovodi u pitanje ispravnost svoga vjerovanja, a onda i svoje pouzdanje u Allaha, dž.š., jer ko ne posije žito neće ga ni požnjeti. Ko se ne oženi, uzalud će čekati da mu roda donese dijete.[6]

Potpuno oslanjanje na Allaha, dž.š., rezultat je lijepog mišljenja o Njemu i bezrezervnog povjeravanja Njemu cijelog našeg života. To znači da su vjernik i vjernica sigurniji u ono što je u Allahovoj ruci nego u ono što je u njihovim rukama.

Oslanjanje na Allaha, dž.š., dolazi tek nakon naše isplanirane akcije:

وَقُلْ اعْمَلُوا فَسَيَرَى اللَّهُ عَمَلَكُمْ وَرَسُولُهُ وَالْمُؤْمِنُونَ وَسَتُرَدُّونَ إِلَى عَالِمِ الْغَيْبِ وَالشَّهَادَةِ فَيُنَبِّئُكُمْ بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ

I reci: “Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti.”[7]

Tek kada smo u navedeno potpuno uvjereni, onda se istinski možemo osloniti na Allaha, dž.š., i tek onda će takvo oslanjanje uroditi plodom.

Primjeri tevekkula iz povijesti

Svi su se poslanici oslanjali na Allaha, dž.š., i crpili neizmjernu snagu od Njega.

Ibrahim, a.s., nakon što je bačen u vatru je rekao:

حَسْبِيَ اللهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ نِعْمَ الْمَوْلَى وَ نِعْمَ النَّصِيرُ

“Dovoljan mi je Allah i divan je On oslonac! Divan je On Gospodar i divan je On pomagač!”

Musa, a.s., nalazi se u bezizlaznoj situaciji, pred njim je more, a iza njega faraon sa svojom vojskom ih sustiže riješen da ih uništi. On tada potpuno uvjeren u Božiju pomoć govori:

قَالَ كَلَّا ۖ إِنَّ مَعِيَ رَبِّي سَيَهْدِينِ

“Neće!” – reče on – “Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati.”[8]

Junus, a.s., u tminama utrobe ribe, u dubinama okeana spominje Allaha, dž.š., i On ga spašava.

O prevrtljivosti života i potrebi stalnog oslanjanja na Allaha, dž.š., dovoljno govori život Jusufa, a.s. Odrasta u roditeljskoj ljubavi i zavidnosti braće, zbog čega ga oni bacaju u bunar (negativan događaj), ulazi u namjesnikov dvorac (pozitivan događaj), ali zbog ženskih spletki bacaju ga u tamnicu (negativan događaj), postaje upraviteljem (pozitivan događaj)… Vrlo često ono što smatramo zlim dovede nas do dobra i obratno, ono što smatramo dobrim vodi nas ka zlu. Neophodno je konstantno oslanjanje na Allaha, dž.š.

Poznato je Muhammedovo, s.a.v.s., sklanjanje u pećinu Sevr zajedno s Ebu Bekrom, r.a., o čemu se u Kur’anu, a.š., kaže:

لَا تَحْزَنْ إِنَّ اللَّهَ مَعَنَا فَأَنزَلَ اللَّهُ سَكِينَتَهُ عَلَيْهِ وَأَيَّدَهُ بِجُنُودٍ لَمْ تَرَوْهَا وَجَعَلَ كَلِمَةَ الَّذِينَ كَفَرُوا السُّفْلَى وَكَلِمَةُ اللَّهِ هِيَ الْعُلْيَا وَاللَّهُ عَزِيزٌ حَكِيمٌ

… i kada je on rekao drugu svome: “Ne brini se, Allah je s nama!” pa je Allah spustio pouzdanje Svoje na njega, i pomogao ga vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ poricatelja bude donja, a Allahova riječ, ona je – gornja. Allah je silan i mudar. [9]

Poslanik, s.a.v.s., preduzeo je sljedeće korake kako bi njegova i h. Ebu Bekrova hidžra bile uspješno obavljene: kuću je napustio noću, kako to ne bi primijetili idolopoklonici, stigao je do Ebu Bekrove kuće prije podne, odabrao je Ebu Bekra za saputnika, ostavio je h. Aliju u postelji da zavara urotnike i kako bi povratio povjerene stvari vlasnicima, krenuli su južno od Mekke, u sasvim suprotnom pravcu od Jesriba, ostali su tri dana u pećini, Abdullah, sin Ebu Bekrov, donosio im je vijesti iz Mekke, a Esma hranu i vodu, Amir ibn Fuhejra je sa svojim stadom prekrivao i zametao tragove Abdullaha i Esme, angažiran je Abdullah ibn Urejkit, idolopoklonik kao vrstan vodič, i uprkos svemu da nije bilo izravne Božije zaštite, njihovo preseljenje bi bilo dovedeno u pitanje.[10]

O onom ko je nemoćan Allah, dž.š., brine. Zar dijete u utrobi majke, bez obzira na svoju nesposobnost, ne biva potpuno osigurano?!

Šta nije tevekkul?

Iako je tevekkul pozitivna osobina, ako se pogrešno razumije i primjenjuje u životu može se pretvoriti u negativnost. Tako tevekkul ne znači očekivati rezultate, a da ništa nismo uradili, sjediti i nadati se dobru, očekivati sjetvu, a da ništa nismo zasijali.

Tevekkul, također, nije tevakul (pseudooslanjanje), prepuštanje ovoga svijeta onima koji nemaju vjere i morala, govoreći da mi nismo stvoreni za ovaj svijet i da dunjaluk nije stvoren za nas.[11] Prepuštati javnu, društvenu sferu onima koji nemaju dovoljno duhovnosti ni moralnosti da je oni po svom sistemu vrijednosti uređuju, a vjeru tjerati u privatnu sferu.

Pasivan biti, ništa ne raditi iščekujući neko rješenje od Allaha, dž.š., smatrajući da kako je h. Merjemi hrana na noge dolazila da može i nama je pogrešno razumijevanje tevekkula! O pogrešnom razumijevanju tevekkula svjedoče i sljedeće riječi poznatog turskog državnika Nedžmettina Erbakana: “Milijarda i po muslimana čeka da se pojave jata ptica (spomenute u suri Fil) kako bi bacile kamenje na osam miliona Jevreja koji su okupirali Palestinu. Tako mi Allaha, da se ptice pojave, kamenje bi bacale ravno na nas!”

Tevekkul ne znači prostrijeti se po zemlji poput bačene ponjave, bez ikakva znaka življenja i aktivnosti, pustivši da nas svako gazi i radi s nama što hoće! Ovo nije poželjno, nego zabranjeno ponašanje po šerijatu![12]

Također, napustiti porodicu ne izdržavajući ih i ne vodeći računa o njima smatrajući da su ih prepustili Allahu, dž.š., krajnje je neodgovorno ponašanje i pogrešno razumijevanje tevekkula.[13]

Rezultati tevekkula

Ako osoba čvrsto vjeruje da je Allah, dž.š., jedini stvarni činilac svega, ona je smirena, postojana, sigurna. Sve što se dešava oko nje racionalnije promatra. Ne zapada u afekte, jer je svjesna da je ovaj svijet pun poteškoća, nezgoda, problema i očekuje ih. Kada ih doživi, prima ih smireno, kao kušnju Allaha, dž.š., i odmah nakon toga se preispituje, propituje svoj odnos prema Gospodaru, porodici, familiji, rodbini, prijateljima i kolegama. Za takve nedaće pronalazi razlog u sebi, a ne u drugima. Ako ikoga krivi za takva dešavanja, onda krivi prvo sebe.

Ako doživi neuspjeh, bez obzira na trud koji je u tu aktivnost uložio, musliman neće očajavati, cijepati odjeću, čupati kosu, udarati glavom o zid, vulgarno se izražavati ili čak pokušati sebi život oduzeti, nego će reći da je to Allahova, dž.š., volja, sudbina i nastaviti dalje s radom, još predanije.

Ko se istinski pouzdaje u Allaha, dž.š., vatra njegovih problema, briga i nedaća u kojima se nalazi pretvara se u hladnoću i ugodnost.

وَأَوْحَيْنَا إِلَى أُمِّ مُوسَى أَنْ أَرْضِعِيهِ فَإِذَا خِفْتِ عَلَيْهِ فَأَلْقِيهِ فِي الْيَمِّ وَلا تَخَافِي وَلا تَحْزَنِي إِنَّا رَادُّوهُ إِلَيْكِ وَجَاعِلُوهُ مِنَ الْمُرْسَلِينَ

I Mi nadahnusmo Musaovu majku: “Doji ga, a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj, Mi ćemo ti ga, doista, vratiti i poslanikom ga učiniti.”[14]

Ebud-Derda, r.a., prenosi da je Muhammed, s.a.v.s., rekao:

عَنْ أَبِي الدَّرْدَاءِ رَضِي اللَّه عَنْه قَالَ: مَنْ قَالَ إِذَا أَصْبَحَ وَإِذَا أَمْسَى حَسْبِيَ اللَّهُ لَا إِلَهَ إِلَّا هُوَ عَلَيْهِ تَوَكَّلْتُ وَهُوَ رَبُّ الْعَرْشِ الْعَظِيمِ سَبْعَ مَرَّاتٍ كَفَاهُ اللَّهُ مَا أَهَمَّهُ صَادِقًا كَانَ بِهَا أَوْ كَاذِبًا

“Ko svakog jutra i večeri sedam puta kaže: ‘Allah mi je dovoljan, nema boga osim Njega, na Njega se oslanjam, On je Gospodar Arša veličanstvenog’, Allah će ga osloboditi briga koje su ga spopale, bez obzira rekao on ove riječi sasvim iskreno ili ne.”[15]

Pasivnost, bez djelovanja i angažmana je poricanje sunnetullaha (Božije zakonitosti koja se provodi na nebesima i na Zemlji) o neraskidivoj vezi uzroka i posljedica, a neoslanjanje na Allaha, dž.š., nego nastojanje da se svojom snagom sve učini jeste poricanje tevhida (istinskog vjerovanja u Allahovu jednoću i moć).

Ibn Abbas, r. anhuma, prenosi da mu je jednom prilikom Muhammed, s.a.v.s., rekao:

Dječače, poučit ću te riječima: Čuvaj Allaha, Allah, dž.š., će te čuvati, čuvaj Allaha, naći ćeš Ga uza se (kada si u škripcu), kada moliš – moli Allaha, a kada tražiš pomoć – traži je od Allaha. I znaj, kada bi se čitav svijet podigao da ti pribavi neku korist, mogu ti koristi donijeti samo onoliko koliko je to Allah odredio. Kada bi se, pak, svi sakupili da ti štetu nanesu, mogli bi štete nanijeti samo onoliko koliko ti je Allah odredio. Pera koja su pisala sudbinu su podignuta, a sahife na kojima je ispisana su osušene.[16]

Ispravan način djelovanja muslimana je da prije nego što počne bilo šta raditi kaže Bismillah, nada se uvijek najboljem ishodu što stalno potvrđuje riječima Inšaallah, i svaki uspjeh koji ostvari pripisuje iskreno Allahu, dž.š., govoreći Mašallah! Tokom ukupnog rada on je smiren, zadovoljan, temeljit, jer se oslanja na Onog koji je Živ, koji je Svemoćan i koji pomaže u svakom trenu na različite načine. Na onog ko je Pravedan, jer ne dopušta da propadne trud trudbenika, Milostiv, jer oprašta pogreške i ljudsku nesavršenost.

وَمَن يَتَّقِ اللَّهَ يَجْعَل لَّهُ مَخْرَجًا  وَيَرْزُقْهُ مِنْ حَيْثُ لَا يَحْتَسِبُ ۚ وَمَن يَتَوَكَّلْ عَلَى اللَّهِ فَهُوَ حَسْبُهُ ۚ

… a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta.[17]

I kao što reče Božiji Poslanik, s.a.v.s., mi smo kao ptice, ali ptica ne ostaje na grani drveta cijeli dan čekajući hranu, već ide i trudi se, leti desno i lijevo, gore i dolje, traži i nalazi, provodi dan u naporu dok ne stigne do sjemenki koje su joj neophodne da utoli svoju glad i glad svojih ptića. Sama sjemenka je od Allaha, dž.š., a na ptici je da se trudi, leti i traži i Allah, dž.š., takve opskrbljuje i zbrinjava!

Autor: Zuhdija Hasanović

Iz knjige:  40 hadisa o snazi duhovnosti s komentarom

[1] Et-Tirmizi, Sunen, “Ebvabuz-zuhd”, br. 2.344.

[2] Kur’an, Et-Tevba, 51.

[3] El-Gazali, Ihja ulumid-din, IV, str. 388.

[4] Amr Halid, Kelam min kalb, Darul-ma’rifa, Bejrut, 2004, str. 130.

[5] Amr Halid, Islahul-kulub, Ed-Darul-arebijja lil-ulum, Bejrut, 2004, str. 116.

[6] Muhammed Nasiruddin el-Uvejd, Povratak u džennet, (preveo s arapskog: Abdusamed Nasuf Bušatlić), Emanet, Zenica, 2012, str. 97.

[7] Kur’an, Et-Tevba, 105.

[8] Kur’an, Eš-Šuara, 62.

[9] Kur’an, Et-Tevba, 40.

[10] Amr Halid, Kelam min kalb, str. 124.

[11] Džasir Auda, Duhovni put ka Allahu, (preveo s arapskog: Mensur Valjevac), El-Kelimeh, Novi Pazar, 2012, str. 37.

[12] El-Gazali, Ihja ulumid-din, IV, str. 368.

[13] El-Gazali, nav. djelo, IV, str. 378.

[14] Kur’an, El-Kasas, 7.

[15] Ebu Davud, Sunen, “Kitabul-edeb”, br. 4.418. Hadiski kritičari ovaj hadis smatraju slabim.

[16] Et-Tirmizi, “Ebvab sifetil-kijama ver-reka’ik vel-vere'”, br. 2.516.

[17] Kur’an, Et-Talak, 2–3.
Preuzeto sa Islam.ba