Kome turska stvarnost predstavlja problem?

Priča o projektu rekonstrukcije u instanbulskom parku prošle sedmice je dospjela na naslovnice većine međunarodnih medija. Grupe demonstranata različitih namjera i pogleda na cjelokupno pitanje okupile su se na centralnom trgu u Istanbulu gdje su se suočile sa oštrom reakcijom policije.

Interpretacija većine međunarodnih medija i posebnih opozicionih interesnih skupina u Turskoj, usmjerila je priču u potpuno drugom pravcu, očigledno zanemarujući istinu na terenu.

Prije nekoliko mjeseci, na općinskom nivou je donesena odluka o rekonstrukciji parka Gezi na trgu Taksim.

Ovaj projekat uključuje proširenje prostora za pješake i ponovnu izgradnja stare vojne kasarne pod imenom Topcu Kislasi. Novi projekat imao je u planu da poveća broj zelenih površina na pomenutoj lokaciji, a ne da ga smanji, no demonstranti to ili nisu znali ili su odabrali da namjerno ignorišu ovu činjenicu.

Kao da je povod istog trena zaboravljen, demonstranti su usmjerili nezadovoljsto prema Vladi

U sklopu novog projekta planirana je ponovna izgradnja zgrade od historijskog značaja koja je uništena 1940. godine i nije planirana izgradnja nikakvog šoping centra.

Ponovo, demonstranti ovo ili nisu znali ili su odabrali da ignorišu i ovu činjenicu. Kao da je povod istog trena zaboravljen, demonstranti su usmjerili nezadovoljsto prema Vladi, pozvali su na njeno svrgavanje i osudili su oštru reakciju policije.

Spaljena imovina

Tačno je da je prva reakcija policije bila neopravdano okrutna i istraga policijske reakcije je naređena.

Ali tačno je i da su nakon povlačenja policije i prestanka sukoba ostala 64 ozlijeđena demonstranta i 244 ozlijeđenih policajaca.

Međunarodni mediji i antivladine skupine u Turskoj, kako im je i odgovaralo, nisu vidjeli nasilje koje su počinili demonstranti. Demonstranti su spalili i uništili državnu i privatnu imovinu, kao što su javna prevozna sredstva i vozila u vlasništvu TV stanica (mnoga SNG vozila televizijskih stanica koje nisu odabrale da podrže demonstrante, spaljena su ili uništena). Ni ponašanje demonstranata zbilja nije bilo veoma mirno i tolerantno.

Demonstracije su zapravo prestale biti narodni ustanak, a postale namjerni protest antivladinih grupa i opozicije, koji su svi očajni u jeku izbornog uspjeha Erdoganove Stranke pravde i razvoja, kao i sve boljih anketnih rezultata u korist vladajuće stranke.

Narodna podrška protestima ubrzano jenjava. Iako i dalje mogu okupiti stotinu hiljada demonstranata, to je sitnica naspram masovnih antivladinih protesta iz 2007. godine

Proteste sada predvode i pridružili su im se glavna stranka opozicije, nepokolebljivo sekularni CHP, kojem pomaže Radnička partija (posebno njihov radikalni omladinski ogranak) i zabranjena ljevičarska organizacija DHKPC, te brojne druge kemalističke, marksističke i anarhističke radikalne skupine. Pa ipak, narodna podrška protestima ubrzano jenjava. Iako i dalje mogu okupiti stotinu hiljada demonstranata, to je sitnica naspram masovnih antivladinih protesta iz 2007. godine,  kada je više od milion ljudi protestovalo protiv vlade i AKP-a, a AKP je ipak pobijedio na izborima održanim nekoliko dana nakon pomenutih masovnih protesta.

Ilustrativan primjer slabljenja podrške za ove proteste je prestanak protesta grupa okupljenih oko Sırrıja Süreyya Ondera iz BDP-a, koji je bio jedan od vođa prvobitnog protesta. Nakon govora zamjenika aktuelnog premijera Bulenta Arınca, Sirri je izjavio da je njihova misija izvršena i najavio je prestanak protesta.

Umanjen utjecaj vojske

Radikalne skupine koje su pokušale izmanipulisati mirne demonstracije u Istanbulu nisu predstavnici demokratije u Turskoj. Ove skupine su podržavale vojne udare i intervencije u prošlosti, protivile su se rješavanju kurdskog pitanja, odbijale priznati prava nemuslimanskim vjerskim manjinama u Turskoj, zagovarale sirovi oblik turskog nacionalizma, te podržavale ugnjetavanje slobode govora, vjeroispovijesti i slično. Trenutačna situacija u Turskoj je sljedeća: privreda je u najboljem stanju u modernoj turskoj historiji. Životni standard se popravlja velikom brzinom, i primjera radi, zdravstvene usluge i javni prevoz su na nivou Evropske unije, nekada čak i bolji.

Društvo je oslobođeno ogromnog utjecaja i miješanja vojske u svaki vid društvenog i političkog života. Valuta je osnažena i porezi su prilagođeni tako da podrže veliki ekonomski rast. Strane investicije dostižu rekordne nivoe, kao i prihodi turističkog sektora. Prvi put je kurdsko pitanje nadomak rješenja, a troškovi vojske i vojne operacije su značajno reducirani. I tako dalje.

Svako poređenje sa Arapskim proljećem i analogija tzv. turskog proljeća, sasvim su neprimjereni. Turska je parlamentarna demokratija i posljednji izbori su održani 2011. godine

Dakle, kome ovakva stvarnost predstavlja problem? Prije svega, bivšim političkim elitama (ne ekonomskim elitama, s obzirom da poslovna zajednica uglavnom podržava Vladu i prosperitet koji je donijela) koji su marginalizirani zbog vlastitih loših rezultata na izborima.

Zatim ideološkim neprijateljima Vlade AKP-a, a tu spadaju grupe marksista-lenjinista, kemalista, ekstremnih liberalista, i drugih koji teško primjećuju da je socijalna konzervativna Vlada daleko uspješnija od bilo koje druge vlade u historiji Turske Republike. Sve veći utjecaj Turske u regiji i njena trenutačna snaga sigurno predstavljaju problem nekim susjedima. Ti susjedi čeznu za Turskom iz starih dana, koja je imala slabu ekonomiju i kojoj je nedostajala politička snaga.

Turska je bez sumnje demokratija. Svaka demokratija, svaka politička stranka i svaka vlada zasigurno imaju mane, pa tako i trenutačna turska Vlada. No, svako poređenje sa Arapskim proljećem i analogija tzv. turskog proljeća, sasvim su neprimjereni. Turska je parlamentarna demokratija i posljednji izbori su održani 2011. godine, na kojima je na vlast izabrana Stranka pravde i razvoja sa oko 50 posto glasova. Učešće na izborima u Turskoj obično premašuje 80 posto.

Izbori 2014. godine

U Turskoj će se 2014. godine održati lokalni i predsjednički izbori, a parlamentarni izbori će se održati 2015. godine. Oni koji se protive politikama Stranke pravde i razvoja i Vlade, mogu iskoristiti svoje demokratsko pravo tako što će glasati za druge stranke.

Ipak su samo izbori ti koji tim grupama mogu dati legitimnost, a ne protesti bilo koje vrste.

Za sada je prosječan Turčin svoj legitimni glas dao vladavini AKP-a. Ukoliko opozicija ili demonstranti smatraju da je prosječan turski glasač promijenio mišljenje, neka dopuste da se to i pokaže putem demokratskih načina a ne kroz uništavanje i sabotažu turske privrede.

Hakan Albayrak je jedan od osnivača Humanitarne fondacije za pomoć (IHH), pisac i novinar. Pisao je za dnevne novineZaman i Yeni Safak, sedmični list Gercek Hayat, te je radio dokumentarce za Tursku radio-televiziju. Za list Milli Gazete je 2000. godine napisao članak zbog kojeg je, prema Zakonu o zločinu protiv Ataturka, osuđen na šest mjeseci zatvora. Boravio je na brodu Mavi Marmara za vrijeme racije izraelskih snaga, kada je  uhapšen i deportovan u Tursku.

Izvor: Al Jazeera

akos.ba