Kome i zašto smeta učenje turskog jezika u BiH

Piše: Amina ŠEĆEROVIĆ-KAŞLI

Prošle su sedmice pojedini mediji u našoj zemlji pisali o “opasnosti” od turskog jezika kao drugog stranog jezika u osnovnim školama na našim prostorima. Cijela priča sama je po sebi vrlo jednostavna, ali, budući da je u pitanju situacija koja ima veze s Turskom, pojedinci, kao i uvijek, moraju zakomplicirati.

Naime, Institut “ Yunus Emre” obavio je neslužbenu anketu u osnovnim školama u kojoj je roditeljima i djeci postavljeno pitanje o tome šta misle o izučavanju turskog kao drugog stranog jezika. Kako iz “ Yunus Emrea” u saopćenju za medije kažu, anketa je urađena s namjerom utvrđivanja broja djece koja će u školama izučavati turski jezik. Niko nije prijetio djeci, ucjenjivao roditelje, nisu anketu uradili krijući od roditelja ili odgovornih osoba u školi, nisu presretali djecu na putu do kuće i tjerali ih da potpišu anketu i slično. Riječ je o običnom bijelom papiru na kojem stoji jedno pitanje i na koje je ponuđen i pozitivan i negativan odgovor. Osim toga, anketa nije odlučujuća, ona je isključivo informativnog karaktera za Institut, a nadležno je ministarstvo to koje provodi odlučujuću anketu.

Da je ovaj anketni listić podijeljen u ime neke kulturne institucije koja promovira učenje njemačkog, francuskog ili španskog jezika, najvjerovatnije da šira javnost o tome ništa ne bi znala. Ili bi se pisalo pozitivno. Da se razumijemo, niko ne brani drugima da se pozabave promocijom svog jezika, da poklanjaju više pažnje u privlačenju dječijeg zanimanja za njihov jezik. Zakon omogućava slobodnu prezentaciju i promociju svih izbornih jezika. Jer, šta ima loše u tome da se instituti, agencije i slične institucije zadužene za promoviranje drugog stranog jezika takmiče u dobru za našu djecu? A onda je, na kraju, svaki roditelj slobodan da odluči šta je to što je najbolje za njegovo dijete.

U saopćenju Aktiva profesora i nastavnika turskog jezika koji djeluju u Bosni i Hercegovini napisano je i sljedeće: “Srcem vjerujemo da građani imaju pravo na informisanje i da budu u toku dešavanja. Međutim, s druge strane, kada se pišu vijesti, vjerujemo da se građani ne trebaju pogrešno usmjeravati i da se treba pridržavati samo istine. Kada je riječ o vijestima, mislimo da se treba direktno konsultovati sa relevantnim i vještim ljudima, a ne nepovezanim osobama, što je ispravnije sa gledišta medijske etike. Ni u jednoj zemlji u kojoj živi dijaspora Bosne i Hercegovine se ne podučava bosanski jezik kao izborni predmet, te je Turska jedina zemlja gdje se ta ideja realizuje. Očekivano je da dvije zemlje kao što su Turska i Bosna i Hercegovina, koje imaju slične kulture i bezbroj zajedničkih riječi, imaju međusobnu saradnju u učenju jezika.”

Na kraju saopćenja profesori i nastavnici turskog jezika navode da svoj posao rade pozitivnom energijom koju crpe iz zadovoljstva svojih učenika koji uče turski jezik, kao i iz zadovoljstva njihovih roditelja. “Mišljenja smo da bi slične aktivnosti i drugih izbornih predmeta imale višestruke koristi za našu domovinu. Svaki naučeni jezik našoj djeci pruža nove mogućnosti i prilike za bolju budućnost. Uzevši to u obzir, mislimo da učenicima i roditeljima treba dati mogućnost izbora turskog jezika i zahtijevamo poštovanje slobodnog izbora”, stoji u saopćenju.

Ali, više je i malom djetetu jasno da je ovdje riječ isključivo o traženju argumenata, pa makar i besmislenih, da bi se napala Turska i bilo što vezano za njeno djelovanje na našim prostorima. Nedavno smo pisali o milionskoj investiciji turske općine Sancaktepe u Gornjem Vakufu, Uskoplju, gdje je izgrađena sportska dvorana koju taj grad do tada nije imao, a o čemu je u našim medijima izuzetno malo pisano. Takvim pozitivnim stvarima ne otvara se prostor jer to ne daje povoda za kiritiziranje Turske, a uz to i domaćih vlasti i njihovih odnosa s Turskom.

Institutu “Yunus Emre” kao grijeh kači se na vrat i to što djeci koja uče turski jezik poklanja ruksake, školske pribore, što renovira učionice naših starih škola i nabavlja savremenu opremu. Ovo je očiti primjer da pojedincima u našoj državi smeta sve što je vezano za Tursku. Znači, ne valja nam Turska jer “oni samo pričaju, ništa ne daju”, a ne valja nam Turska ni kada omogućava bolje obrazovanje našoj djeci dajući opremu i organizirajući putovanja. Zahvaljujući Institutu “Yunus Emre”, do sada je u obilazak Turske otišlo više od hiljadu bosanskohercegovačkih đaka, i to sve na trošak Instituta. Da je kojim slučajem u pitanju, naprimjer, njemački jezik, kod nas bi se to komentiralo riječima: “Ih, Švabo je to, kod njega mora biti sve najbolje, oni i učionice opreme, djeci daju pribor, još ih na kraju odvedu u Njemačku da prohodaju, a djeca ne potroše ni marke, nema to, bolan, nigdje.” Ali, pošto je u pitanju turski, onda smo spremni da napadamo i zbog ulaganja u obrazovanje vlastite djece.

Moguće je da je to upravo zbog podatka da svake godine raste zanimanje za turski jezik, tako da ove godine u Federaciji BiH turski jezik izučava više od sedam hiljada učenika.

Nejasno je i zašto isti ti mediji koji napadaju Institut “Yunus Emre” za promoviranje turskog jezika, što je dopušteno po svim pravima i slobodama, ne dižu paniku zbog promoviranja Gülenove bolesne ideologije u “našim” školama, ne pišu o tome kako se ondje ispira mozak našoj djeci kojoj se Gülen predstavlja kao “pejgamber”, ne iznose svjedočenja djece koju su pripadnici Gülenovog pokreta u Bosni i Hercegovini pratili, uhodili, ucjenjivali?