Kome davati dobrovoljne priloge i sadaku za naše umrle?

Muhammed, a.s., njegovi ashabi i ashabijke, evidentno je, nisu ni u primislima imali viziju da se ajeti o svitanju, razvodu braka, džumi, menstruaciji , mravima, pčelama i slično, mogu i trebaju učiti umrlima.

Znali su da je Kur’an zakonik za muslimane putem kojeg uređuju svoj život na Zemlji kako bi on bio što sretniji, skladniji i ljepši. Kur’an su smatrali uputom i putokazom kako hoditi kroz ovaj težak ovodunjalučki život i kako, poštujući upute Kur’ana, zaraditi što više sevapa za ahiret.

Ukratko, nisu učili Kur’an umrlima. Svojih umrlih su se sjećali dovama i sadakom. Nekom insanu je kasnije naumpalo da po njegovom nahođenu ”proširi dimenzije Kur’ana” na jednu novu ”posthumnu”, te se krenulo u osmišljavanje predaja koje su trpane u usta ashaba, pa čak i samog Poslanika, a.s.

Imam Šafija, Malik i dio učenjaka hambelijske pravne škole su to vrlo pronicljivo primijetili, te napravili jasan rez i donijeli stav po kojem je Kur’an isključivo objava za živog čovjeka i da ga ne treba povezivati sa umrlima.

Imam Ebu Hanife je, kako to navodi Husein ef. Đozo, ali i drugi, učenje Kur’ana na mezarju (nakon ukopa) smatrao pokuđenim. Mnogi učenjaci su kasnije (među kojima je i sam imam Ebu Hanife), na osnovu analogije, bili na stajalištu da ukoliko musliman prouči nešto iz Kur’ana i te svoje sevape od učenja (uz dovu) pokloni nekom svom umrlom, da će taj umrli, nadati se, imati koristi od toga. Smatrali su da sevapi od tog učenja dopiru do umrlog.

Vjerujem da su znali kakva će kasnije u ummetu Muhammeda, a.s., nastati zloupotreba Kur’ana od strane određenim skupina i masa, da bi i oni svoje stavove revidirali i dozvolili to učenje, ali samo uz određene šarte (uslove).

Međutim, pošto ulema nije znala da će doći do zloupotrebe i da će pojedine skupine muslimana tako slobodno trgovati sa Kur’anom, nije postavljala nikakve šarte.

Danas je naprosto nemoguće čuti nekog balkanskog imama ili običnog vjerski neprosvjećenog muslimana, a da mu prvo stvar, kad su umrli u pitanju, ne bude hatma, Jasin ili neko posthumno poklanjanje sevapa od Kur’ana i zikra, kojeg je živi trebao učiti dok je bio živ.

Žalosno je da su se intencije Allahove objave pogubile, pa se danas, umjesto da se hutbe prožimaju Kur’anom, kako to, po navodima imami Gazalija i šejha Karadavija, i treba,  one se prožimaju svim drugim samo ne tumačenjem ajeta i njihovog konteksta u kojem su objavljeni.

Zato i nije čudo što je jedan od osnivača Mladih muslimana i SDA dr. Tarik Muftić u svojoj knjizi koju je birvaktile izdalo mostarsko muftijstvo, bio žestoki protivnik ovih naših običaja i raznih učenja za umrle, smatrajući da se to čim prije treba zaustaviti i praksa iz korijena promijeniti.

Podsticao je, poput Đoze, na dijeljenje sadake za naše umrle. Predlagao je da se daju dobrovoljni prilozi za stipendiranje đaka i studenata, a s nijetom sevapa za naše umrle.

Stojim na stajalištu da se dobrovoljni (novčani) prilozi u vidu hajrata za umrle trebaju davati (kao poticaj i hedije) i imamima koji teže žive i imaju male plate, kao i drugim radnicima i insanima koji imaju slabije prihode (penzioneri, oni koji imaju puno djece, starci, bolesnici i slično).

Priloge, s nijetom sevapa za nekog našeg umrlog (ili umrle), trebamo davati i u naše medžlise, za stipendije đacima i studentima, u staračke domove, domove za nezbrinute, sigurne kuće, i drugdje gdje je to neophodno. Ukratko, svima onima za koje osjećamo i uvidimo da su u potrebi.

Sa davanjem sadake i priloga za umrle postižemo trostruko dobro:

1. olakšamo životnu egzistenciju onom pojedincu, porodici ili ustanovi kojoj smo dali našu pomoć,
2. zbog vrijednosti sadake Uzvišeni Allah štiti nas i našu kućnu čeljad, te i mi od toga imamo hajra,
3. te, na kraju, našim umrlima će se u berzahu i na ahiretu olakšati i podići deredže i stepenovi zbog naših priloga i naših sadaka, koje smo dali u njihovo ime. To nam jasno potvrđuju vjerodostojni hadisi i sveopći konsenzus islamskih učenjaka u svim generacijama.

Zato potpomažimo žive, s nijetom sadake za umrle, te učimo u osami svoje dove za oprost grijeha našim umrlima. Tako je činio i Muhammed, a.s., i njegovi ashabi, a njihovi postupci su vjera i ono sa čime je zadovoljan Onaj koji je spuštao Objavu dok je njegov voljeni Resulullah bio među njima.

Svoje selame i dove Allahu za oprost i lijepi džennet našim umrlima šaljimo i učimo i onda kada zijaretimo mezarja naših merhuma. Poslanik je često odlazio u obližnje medinsko mezarje i dovio Allahu za stanovnike tog mezaristana. O tome nas nedvosmisleno upuće više hadiskih predaja. Da je trebalo učiti bilo šta drugo za umrle to bi učio Allahov Poslanik, jer je njemu Džibrili-Emin dolazio i podučavao ga volji Božijoj i onome što je Njegova časna vjera.

Allahu moj, daj nam mogućnosti da dijelimo priloge i sadaku za naše umrle, te našim rahmetlijama oprosti njihove grijehe, smiluj im se i podari blagodati prostranih vrtova rajskih (džennetskih)!

Za Akos.ba piše: Admir Iković