Koliko je Gaza daleko od nas i mi od nje?
Piše: Nudžejma Softić
Vratila sam se sa iftara s jednom od mojih najboljih prijateljica. Uživale smo u prelijepoj noći, prošetale, srele Mirzu Teletovića, odmorile se od svega. Na povratku kući listam novosti. Glavna vijest – Izraelski tenkovi ulaze u Gazu. Steglo me, samo što ne zaplačem. Kada sam imala četiri godine hodala sam ispred srpskog tenka u Prijedoru držeći trudnu majku za ruku. U priglavkama. Nakon što su nam bombom uništili vrata skloništa i istjerali napolje. To je moje prvo sjećanje iz djetinjstva. Moj prvi strah. Onda mi kroz glavu prolaze žrtve srebreničkog genocida i nedavno obilježena godišnjica njihovog stradanja. Jedanaestog jula, na Dan žalosti, prije nekoliko godina rođena je Sirin, moja sestrična. Ona sada ima pet godina.
***
Kako smo spomenuli da je u džamiji večeras organizovan noćni namaz, Sirin je htjela ići u džamiju s mlađom tetkom. Objasnila sam joj da mala djeca ne mogu toliko izdržati, ali da ćemo ona i ja klanjati noćni namaz i jaciju zajedno. Pristala je. Stavila maramu, stala pored mene i strpljivo me pratila sve do posljednjeg rekata. Nakon namaza rekla sam da joj imam ispričati jednu priču.
Pričala sam joj o djeci iz Palestine i onome što sada preživljavaju, o situaciji u kojoj odrastaju, o okolnostima u kojima žive, o stvarima od kojih strahuju i stvarima kojima se raduju. Ne mislim da je premala da bi joj to, umjesto Crvenkapice po ko zna koji put, bila priča pred spavanje. Bila sam i mlađa od nje kad sam to o čemu joj pričam u nešto blažem obliku živjela. Da ne bi kad bude u mojim godinama bila bespomoćna kao što se sada ja osjećam, ona već sada treba da zna kakav je ovaj svijet i šta je sve na njemu čeka.
– A, tetka, kako ti to sve znaš?
– Vidjela sam na televiziji.
– A je li daleko ta Palestina?
– Nije mnogo daleko, ali teško je doći do tamo.
– Znaš šta, ja bih sad otišla u Palestinu i ponijela jednu veliku oklagiju, pa izudarala sve te ružne čike koji žele od djece da uzmu njihove roditelje, nane i dede, te čike koji ih ubijaju, jer ja ne želim da djeca budu tužna. I čiča-miča, gotova je priča….
Opširnije na portalu Novog vremena:
