Kolektivna svijest u islamskoj misli: Onaj ko nema ne može ni davati

 Nedostatak osjećaja za zajedništvo u kulturi ummeta: Onaj ko nema ne može ni davati drugome

Bilo koji propust u vođenju računa o kolektivnoj svijesti u formiranju ličnosti pojedinca mora imati svoje dalekosežne negativne posljedice na to kako će taj pojedinac djelovati i kakav će biti kvalitet njegova života i njegovog bitisanja –  kako duhovno tako i materijalno. Na taj način priroda kolektivne svijesti u ličnosti pojedinca određuje dobru ili lošu stranu prirode društva i kvalitet odnosa u društvu i njegovim ustanovama te utječe na to koliko će društvo biti uravnoteženo, stabilno i sposobno da izvršava svoje zadatke u brizi za život i napredovanje pripadnika ummeta.

Ako primijetimo propuste u izvršavanju obaveza prema kolektivu od strane jednog dijela članova društva i primjetimo da oni ne vode računa o društvenim odnosima i ustanovama kroz aktivno uključivanje i pozitivno konstruktivno djelovanje u svemo što su potrebe i zahtijevi durštva, moramo dobro pogledati kakva to ideja vodi to društvo, kakva mu je kultura i obrazovanje. Dijete stječe svijest o sebi i odnosima u društvu i svojim obavezama prema sebi i prema društvu iz dva izvora. Prvi izvor je prirodan i on je rezultat osjećaja šta mu treba i onoga što shvata po naravi svog razuma. Drugi izvor su opća poimanja kulture društva. U ovisnosti o ispravnosti ovih općih poimanja i kulture te njihove uravnoteženosti i harmoničnog odnosa s realnošću društva, njegovim potrebama, mogućnostima, promjenama i izazovima, ovisit će i uravnotežen odnos pojedinca prema onome što je njegovo lično i prema onome što je kolektivno, ovisit će njegov način djelovanja i sposobnost za uspjeh u suprotstavljanju izazovima, a time i sposobnost da sebe i svoje društvo materijalno i duhovno obogati.

Psihološka, emocionalna i duhovna strana u djetinjstvu, po prirodi svoje temeljne uloge u izgradnji ljudske ličnosti, mnogo je sveobuhvatnija i važnija od kognitivne (saznajne) strane. Kognitivna strana u fazi djetinjstva predstavlja samo jedno od sredstava izrgadnje psihološko-emocionalne strane. Stoga se psihološko-emocionalno-duhovnoj strani u izgradnji odgojno-obrazovnog sistema bilo koje zajednice mora posvetiti najveća pažnja.

Kolektivna svijest u islamskoj misli

Ako pažljivo pogledamo historiju misli ummeta, posebno mjesto kolektivne svijesti u izgradnji ličnosti muslimana, uočit ćemo zadivljujuću harmoničnost po pitanju uravnoteženosti njegova bića i pravilnog ljudskog civilizacijskog djelovanja. Osjećaj za kolektiv u doba objave bio je na najvećem nivou. Evo kako Kur’an opisuje osjećaj članova društva da pripadaju jednom društvu i njihovu odgovornost i solidarnost kao dijelova u tijelu ummeta i zajednice:

I onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji su im se doselili i u grudima svojim nikakvu tegobu ne osjećaju za onim što su dali. I više vole njima, nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni su ti koji su uistinu uspjeli.(El-Hašr, 9).

Ovaj snažan i djelotvoran osjećaj za kolektivitet nije došao niotkuda. On izvire iz temelja arapskog slobodnog i jednostavnog plemenskog odrastanja koga nisu sputali sistemi nasilja i despotizma. Te temelje je još ojačao, produbio i učinio djelotvornijim duh vjerovanja u jednog Boga, islamsko gledanje na čovjeka kao Božijeg namjesnika na Zemlji i sistem baziran na pravednosti i solidarnosti.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., koji je stajao na čelu vlasti islamskog društva čvrsto je postavio temelje pravednog društva koje vodi brigu o njegovim pripadnicima i čuva njihovo ljudsko dostojanstvo i prava – bilo da su muslimani ili nisu. On je išao dotle da je ustanovio garanciju države za dugove kako bi ohrabrio saradnju među članovima društva Ako bi dužnik umro a ono što je iza njega ostalo nije bilo dovoljno da podmiri dug, to je činila država: “Ko umre i ostavi imetak on pripada njegovim nasljednicima, a ko umre i ostavi dug na meni je da ga izmirim.” I zato su muslimani bili spremni na žrtvu u korist ummeta dajući svoj imetak čak i kada je njima samima bio potreban. Stoga se nije čuditi što su, kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., tražio od njih da žrtvuju svoj imetak u momentima potrebe dobrovoljno davali mnoga dobra. Po prirodi stvari na čelu tih dobrotvora bio je Ebu Bekr es-Sidik, r.a., razborit čovjek koji je ispravno i dalekosežno mislio.^[1]

I kao što su i drugi muslimani davali, davao je i Ebu Bekr, r.a., ali on nije davao samo kada je bilo potrebno i u teškim trenucima ono što bi mu preostalo nakon njegovih potreba i nije davao mnogo, nego je dao sav svoj imetak ne ostavivši ništa svojim sinovima! Zašto je to radio Ebu Bekr pri punoj pameti?

Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitao Ebu Bekra: “Šta si ostavio svojim sinovima?” Ebu Bekr, r.a., mu je odgovorio: “Ostavio sam im Allaha i Njegovoga Poslanika” – prenosi Ahmed. U tih nekoliko riječi Ebu Bekr jasno i dalekovido objašnjava prirodu društvenog sistema muslimana, potrebu za brigu o zajednici i način kako taj sistem može funkcionirati.

Oni koji ne shvataju značaj brige o zajednici mogu pomisliti da je odgovor Ebu Bekra izraz samo njegove duboke vjere u Allaha. I nema sumnje da je to tako i da su i drugi ashabi imali čvrstu vjeru u Allaha, ali odgovor Ebu Bekra odražava, također, njegovu duboku svijest o prirodi islamskog sistema kojem on pripada. To je sistem jedinstva i solidarnosti u kojem se siromašan i slab ne mogu izgubiti. U tom sistemu nema potrebe za škrtošću, pohlepom, gomilanjem. Pojedinac pripada društvu u cjelini i cjelokupno društvo mora brinuti o pojedincu – oni su u tome solidarni kao braća i obavezni su dijeliti imetak i pomagati jedni drugima.

Iz iznesenog se može vidjeti kolika je bitna razlika između društva iz doba Objave – njegovih shvatanja i načina funkcioniranja i društva i shvatanja iz perioda ugnjetavanja i izolacije u kojima je oslabio osjećaj za zajednicu. Intelektualna elita nije shvatila značaj i dalekosežne posljedice nebrige o društvu. Društvo u kojem su ljudi ugnjetavani, u kojem se rasipa, u kojem se pojednici despotski ponašaju, društvo koje nema osjećaja za pravdu, dostojanstvo i solidarnost – ili kome nije objašnjeno kako društvo pravde, dostojanstva i solidarnosti izgleda – ne može ni shvatiti jedno pravedno i razvijeno društvo, ne može shvatiti tekstove Kur’ana i hadisa niti značenja i poruke koje oni nose. Jedna arapska izreka kaže: “Svaka posuda miriše na ono što je u njoj.”

Mislioci iz doba izolacije odgovor Ebu Bekra razumjeli su kao znak njegove vjere i oslanjanja na Allaha. Oni nisu shvatili da je odluka koju je donio bila svjesna, ispravna i pomno razmotrena, a nije bila odluka donesena tek tako ili nakon neke emotivne eksplozije iza koje slijedi kajanje i žaljenje. On je imao apsolutnu vjeru u Allaha, na Njega se prije svega i poslije svega oslanjao, ali je, također, imao vjeru i u vlast muslimana i njenu brigu za one kojima je od njenih podanika potrebna pomoć.

Bez razumijevanja tog sistema i njegove prirode, razumijevanja načina funkcioniranja društva (poznavanja sociologije društva) i velikog iskustva nije moguće razumijeti kratki i znakoviti razgovor koji je vođen između Poslanika, s.a.v.s., i Ebu Bekra.

Kada dođe do gubljenja društvene svijesti i društvo posrne putem otuđivanja i prisvajanja imovine i njenog dijeljenja podobnim, kada dođe do rušenja prava i činjenja nepravdi prema onima koji su siromašni i potrebni, kada građani izgube vjeru i povjerenje u društvo i njegov sistem, kada svako postane garant opstanka samoga sebe i svoje djece pa se prestane brinuti

o drugome i dođe u situaciju da se ne može osloniti na društvo niti se društvo može osloniti na njega, onda se ne treba čuditi zašto svako namjerno bježi od izvršenja zajedničkih (općih) obaveza i zašto neće, i kada može, pomoći bilo kakvu opću akciju. Tada dolazi do urušavanja institucija i nemogućnosti ostvarivanja prava i potreba pa se svako ponaša kao promatrač koga ne zanima šta se dešava. Bolno je poređenje između jednog takvog društva i društva u kojem se vodi računa o razvijanju osjećaja za zajednicu i u kojem se jača osjećaj za žrtvovanje i davanje.

Opasne posljedice nerazvijanja društvene svijesti kroz kulturu i obrazovanje

Nije (nikakvo) čudo što je slabljenjem društvene svijesti u ličnosti muslimana došlo do urušavanja javnih (zajedničkih) ustanova ummeta, što je došlo do cijepanja tkiva ummeta, urušavanja njegove strukture, slabljenja izvršavanja općih obaveza, neplaćanja poreza, što su dobrovoljni prilozi bili neznatni i što nije bilo spremnosti na žrtvu. Kada je pojedinac uvjeren da je on jedina garancija za sebe i svoju porodicu, kada joj nešto zatreba, i kada nema nadu u pomoć društva, on će nastojati osigurati samo za sebe i za svoju djecu sve što im je potrebno i neće obraćati pažnju na potrebe ummeta niti na potrebe siromašnih, nemoćnih i njihove djece.

Stoga ne iznenađuje što je zanemarivanje društvene dimenzije u izgradnji ličnosti kod mnogih pripadnika islamskih naroda u doba dekadence dovelo do širenja pojave prosjačenja. Da su društvo i njegov sistem zagarantirali potrebnima i siromašnima minimum potreba koje će zaštiti njihovo ljudsko dostojanstvo, nestalo bi poniženja prosjačenja i skitanja djece što predstavlja plodno tlo za kriminal i poroke. Širenje ovih pojava i sve češće njihovo prešućivanje jasan su i bolan pokazatelj i potvrda slabog osjećaja za zajednicu te očit pokazatelj da društveni sistem ne funkcionira i ne vrši svoju ulogu.

I nije čudo što je uz slabljenje društvene svijesti u odgoju muslimanske ličnosti došlo do širenja društvenih poroka koji prate širenje siromaštva i neznanja, do lošeg vršenja javnih usluga i bježanja od izvršavanja javnih dužnosti i obaveza. Na javno dobro počelo se gledati kao na nešto što je dozvoljeno prisvojiti samo za sebe. Uz te društvene bolesti ide nezainteresiranost za zaštitu interesa ummeta, odbranu njegovog bića i predan odnos prema radu. Bolest se dalje širi što dovodi do iznevjeravanja povjerenja, gaženja svetinja, cijepanja veza i borbe za otimačinu dobara društva.

Rušenjem pravovjernog hilafeta na vlast i političku scenu dolazi džahilijetski (neznabožački) plemenski duh u kome prevladava ono nekultivirano u čovjeku, ono što je daleko od principa istine, pravde i reforme. Manifestiranje oholosti, drskosti, lažne veličine i nepoštivanje prava drugog dovelo je – različitom brzinom – do slabljenja pokretačke snage islamskog duha. Došlo je do širenja sukoba, krv je potekla i islamski duh i osjećaj za društvo dovedeni su u jadno stanje. Duh ummeta se raspršio na rase, plemena, narode, kraljevstva, emirate. Time je poražen duh zajedništva i ljudi od pouzdanja i povjerenja povukli su se u ćoškove i izolaciju, daleko od politike ummeta, daleko od smutnje, nasilja i prolijevanja krvi. Posvetili su se učenju i ibadetu po džamijama, školama i tekijama.

Poraz ostataka pouzdanih i povjerljivih ljudi iz doba poslanstva i učenika medinske škole pred plemenskom i rasnom zagriženošću nije značio gubljenje jedne bitke, nego je – na veliku žalost – značio razbijanje mehanizma poleta i sposobnosti za obnovu projekta reforme na principima upute iz doba poslanstva.

Nažalost, nastojanja ashaba iz medinske škole i nasljednika doba poslanstva da ummet vrate na Pravi put tokom emevijske vlasti završena su njihovom izolacijom od strane vlasti i samoizolacijom – izuzev rijetkih izuzetaka – koja više sliči predaji usljed nemoći i slabosti, nego svjesnom povlačenju.

Ova predaja dovela je do ukorjenjivanja društvenog negativizma u misli i savjesti ummeta, zanemarivanja izgradnje društvene svijesti u mladim generacijama te razaranja njenih temelja i principa. Tako su ustanove vlasti i politike u poimanju masa postale predmetom sumnje i nepovjerenja i prestale među masama ummeta uživati bilo kakav legitimitet.

I umjesto da ljudi iz medinske škole, kojima je bliža mudrost i ispravno rezoniranje, uvide da su izolacija i upotreba sile pogrešni u borbi za reformu i promjenu, došlo je do nastavljanja izolacije i konfrontacija u različitim oblicima. Oni nisu shvatili da moraju tragati za metodama koje su po posljedicama ispravnije i korisnije, mada su bili svjesni prirode problema i puteva koji vode ponovnoj izgradnji islamske ličnosti, korigiranju usmjerenja i jačanju elemenata koji vode jačanju društvene svijesti. Ulema i mislioci nisu shvatili ulogu djetinjstva u ponovnom ustrojstvu ličnosti ummeta, njenog mentaliteta i duhovne izgradnje na prirodan i miroljubiv način. Odgajanje djece svodilo se na učenje napamet vjerskog teksta kome je davana određena lična forma.

Trud je usmjeravan u nastavljanje sukoba i neslaganja i svaka strana je nastavila utvrđivati svoje pozicije, obezbjeđivati sredstva i regrutirati pristaše kako bi što više očuvala svoje pozicije. Ti sukobi su nastavljeni a s njima je nastavljan i pad sposobnosti ummeta te je stanje bivalo sve gore.

Vlast, politika, opća društvena pitanja i materijalna dobra pripala su plemenskoj političkoj eliti koja je upravljala po principu feuda, rase i vojne moći. Ono što se iz domena prava odnosi na lična pitanja pojedinca i na uzajamno postupanje bilo je područje utjecaja intelektualne vjerske elite. Tjelesni stražari, vojska i materijalna dobra bili su sredstva vladajuće političke elite, a džamije, tekije (zavije) i kružoci na kojima se vazilo i izdavale fetve sredstva intelektualne vjerske elite. Mase su u sukobu elita bile žrtve nepravdi, nasilja, neznanja i siromaštva. Tako je muslimansko društvo postalo plodno tlo za gatanje, praznovjerje i opojno predavanje dervišluku koji je imao snažan pečat mističkog i panteističkog.