Koji su mehanizmi odbrane ličnosti – šta su i čemu služe?

Mehanizmi odbrane su obrasci osjećanja, misli ili ponašanja koji su relativno nenamjerni, automatski i nastaju kao reakcija na percepciju (opažanje) psihičke opasnosti. Konstruisani su da se sakriju ili ublaže konflikti ili stresovi koji mogu izazvati anksioznost. Oni čuvaju psihološki integritet pojedinca, međutim  često korišćenje nezrelih odbrana može ugroziti psihološko i socijalno funkcionisanje.

Mehanizmi odbrane su postupci kojima se čovekovo JA brani od ugrožavajućih spoljašnjih opasnosti i od sopstvenih neprihvatljivih želja.

Evo nekih najčešćih mehanizama, u kojima se ponekad možemo pronaći:

Racionalizacija ili “Sladak limun-kiselo grožđe” – je odbrambeni mehanizam koji omogućava pojedincu da sačuva samopoštovanje na taj način što traži razne izgovore kako bi opravdao neuspjeh ili neki neprikladan postupak. Pošto su potisnuti pravi razlozi svog ponašanja, traže se neki drugi koji bi nam bili prihvatljiviji.  Riječ je uvijek o nesvjesnoj samoobmani pri kojoj pojedinac stvarno vjeruje u to što govori i nema svjesnu namjeru da nekoga obmanjuje. Ovaj mehanizam odbrane koristimo kada beznačajne uspehe prikazujemo kao velike (sladak limun)- recimo kada djelimičan uspjeh u sportu nastojimo sebi i drugima da objasnimo kao veliki i značajan, ili obrnuto, kada o nedostižnom cilju pričamo sa omalovažavanjem (kiselo grošđe)- recimo kada učenik ne uspijeva da upiše fakultet (ili student da ga završi) često reaguje na taj način da ističe kako fakultet može da upiše i završi svaka budala, pa da baš zbog toga on neće da ga upiše. Ili mladić koga je napustila djevojka govori da ona nije ni bla za njega i ističe njene nedostatke.

Identifikacija – kao odbrambeni mehanizam pomaže pojedincu da svoje lične neuspjehe ublaži identifikovanjem sa nekom drugom uspješnom osobom ili grupom.Dakle identifikcijom se smanjuje napetost, uznemirenost putem poistovjećivanja sa drugima koji imaju uspjeha, odnosno doživljavanjem tuđeg uspjeha kao svog vlastitog. Recimo čovjek koji je frustriran zbog prepreka koje mu onemogućavaju da uspije u određenom poslu ili struci, može da izađe iz te frustracione situacije identifikacijom sa nekim ko je uspješan u tom istom polju, i njegov uspjeh će doživljavati kao vlastiti. Isto tako roditelji koji su frustrirani zbog neostvarenja uspjeha u nekoj profesiji često izlaze iz te frustracione situacije na taj način što čine sve da njihovo dijete realizuje njihove neostvarene želje. Identifikacija se uglavnom dešava ako postoji emocionalni odnos između subjekta i objekta identifikacije i to prvenstveno u pozitivnom smislu (ljubav, simpatija, priznanje). U nekim slučajevima odnos može biti investiran i u negativnom smislu i tada imamo „ identifikaciju sa agresorom“. Ova vrsta identifikacije je mogla da se primjeti kod zatvorenika u konc. logorima u toku II svjetskog rata, kada su se pojedini logoraši , postavši pomoćnici stražara, zbog velikog straha za sopstvenu egzistenciju, identifikovali sa ponašanjem agresivnih stražara i ponašali se čak i surovije od samih stražara. Motivacija za takvu formu identifikacije je tekla po modelu „ napad je najbolja odbrana“ ili ako se ponašam prema drugima kao moj mučitelj, meni se ništa loše neće dogoditi!

Regresija – je najprostije rečeno, povratak u neke primitivne i djetinjaste faze života prilikom susreta sa opasnošću.  Npr. počinju da plaču kao mala djeca ili kada dijete zbog rođenja brata ili sestre ispoljava regresivne oblike ponašanja kao što su povratak na sisanje iz bočice, dijete koje već uveliko hoda počinje da puzi, da muca i sl. Neki dublji oblici regresije javljaju se kod duševnih poremećaja, psihoza.

Sublimacija – Frojd (poznati psihoanalitičar) je tvrdio da je sublimacija jedina društveno pozitivna i korisna odbrana. Prema Frojdu, sublimacija je zapravo pretvaranje nepotrebnih impulsa kao što je bijes ili bilo koji drugi koji je u tom trenutku označen kao takav, u društveno prihvatljive, produktivne radnje. Cilj ovog mehanizma odbrane je da se svladaju sirovi nagoni i agresivni impulsi. Npr. snažan agresivni motiv može biti sublimiran u sportsko – takmičarski duh i za postizanje vrhunskih sportskih rezultata. Umjetnička djela, ples, humor su takođe primjeri sublimiranih nagonskih impulsa.

Poricanje – Ovo je jedan od najprimitivnijih i najopasnijih mehanizama, jer podrazumijeva“isključivanje iz stvarnosti“. Kod ovog odbrambenog mehanizma osoba poriče ili ne može da prizna sama sebi što se stvarno dogodilo. Ovaj oblik odbrane je često u interakciji sa drugim, sofisticiranijim odbrambenim mehanizmima. Primjer za ovaj oblik odbrane je odbijanje ljudi da prihvate smrt voljene osobe, neprihvatanje neuspeha i slično. Za ove ljude kažemo da ne žele da pogledaju „ istini u oči“.Taj mehanizam može da ima tragične posljedice, npr. kada se pojedinac suoči sa nekom teškom bolešću, on umjesto da uzima lijekove koji mu mogu spasiti život, poriče da je bolestan.

Izolacija – je odstranjivanje bilo kakvih emocija koje nas vežu za događaj koji u nama izaziva strah ili negativne reakcije. Izolacija može da se ogleda u tome da pojedinac izbjegava prepreke koje ga frustriraju. Npr. učenik koji je doživio česte neuspjehe na testu iz matematike, počinje izbjegavati da izlazi na testove. On uradi sve pripreme za taj test, ali na kraju odustane.

Pomjeranje – kada se naša agresija zbog neuspjeha usmjeri, ne prema stvarnom izvoru frustracije već prema nekom drugom objektu ili osobi. Npr. dijete koje je frustrirala majka ili drug u igri može reagovati neprimjerenom agresijom prema svom mlađem bratu. Ili djevojčica koju je naljutila majka, pomijera svoju agresiju na lutku, pa joj otkine glavu.

Neprihvatljiva nesvjesna mržnja prema nekom se projektuje na objekat i tada ona znači: „Ne mrzim ja njega – on mrzi mene“. Za sebičnu i škrtu osobu svi ljudi su škrti i sebični.

Projekcija onemogućuje pojedincu da se  suoči s nekim svojim manama jer ih pripisuje drugim ljudima.

Reakciona formacija ima za cilj da prikrije istinske unutrašnje impulse osobe ili svoje neprihvatljive sklonosti i to na takav način da se prikazuje potpuno suprotno u svom ponašanju. Osoba se na taj način brani od frustracije jer ispoljava suprotne aktivnosti od potisnutih.

Maštanje i dnevno sanjarenje služi frustriranom pojedincu da ono što ne može da ostvari u stvarnom životu, ostvari u fantaziji. Većina nas je imala sanjarenje o kažnjavanju onih koje mislimo da trebamo kazniti ili o uspjesima koje nikada u realnosti nećemo postići.

Adolscent bježi od kuće jer ne želi da se suoči sa roditeljima s ciljem rješavanja problema.

Represija ili potiskivanje -To je ključni i najvažniji mehanizam odbrane koga je opisao Frojd u svojim radovima. Riječ je o tome da naše želje i ciljevi koji nisu u skladu sa društvenim i moralnim normama potiskujemo iz svijesti ili ih jednostavno zaboravimo. Potiskivanje se koristi u svakodnevnom životu, uzrokujući zaboravljanje nekih stvari, imena, događaja. Ako smo npr. zaboravili da odemo na neki sastanak, vjerovatno smo imali neku neprijatnu misao u vezi tog sastanka, tako da smo isključili iz svijesti obavezu da na taj sastanak odemo u određeno vrijeme.Iz ličnog iskustva možemo da zapazimo da obično zaboravljamo ono što ne želimo ili nam je neprijatno da uradimo. Mehanizam potiskivanja je koristan jer nam pomaže da se sačuvamo od neprijatnih događaja i anksioznosti.

Potiskivanje je bitan faktor kada govorimo o mehanizmima formiranja snova. Tokom spavanja potiskivanje slabi, pa se u snovima javljaju neki naši potisnuti sadržaji, ali naravno u prerušenom obliku.

Takođe prva karika u lancu mehanizama koji dovode do neurotičnih poremećaja jeste neuspješnost potiskivanja.

Kada je riječ o mehanizmima odbrane oni su manje – više korisni za sve nas ukoliko se koriste umjereno jer pomažu ličnosti da sačuva samopouzdanje i samopoštovanje, ali opet s druge strane mogu biti i štetni ukoliko se koriste u velikoj mjeri i za najmanje prepreke i postanu karakteristika svakodnevnog ponašanja i života pojedinca, gdje osoba ne poduzima ništa da se to promijeni i neki problem svjesno prevaziđe.

psiholog.ba