Koje su sličnosti i razlike između općinskog i šerijatskog vjenčanja?
Brak je društvena institucija kojom se regulira odnos između dva ili više pojedinaca, najčešće različitog spola, u svrhu zajedničkog života i odgajanja potomstva.
Osim moralne, brak ima i pravnu sadržinu, a neki ga teoretičari prava tumače kao posebnu formu građanskopravnog ugovora.
Po učenju islama, brak spada u šerijatsko (vjersko) pravo zato što se zasniva na Kur’anu i sunnetu i što se kao vjerski čin sklapa u ime Allaha, dž. š.. Brak spada i u šerijatsko građansko pravo zbog toga što je on vrsta potpuno slobodnog ugovora i sporazuma iz kojeg nastaju sasvim konkretne obaveze, dužnosti ali i prava i blagodati za obje strane koje se na halal način ne mogu nigdje i nikako van braka postići.
Građansko sklapanje braka regulirano je Porodičnim zakonom Federacije Bosne i Hercegovine, prema kojem je „brak zakonom utvrđena zajednica života žene i muškarca“. U članu 7. ovog Zakona stoji da brak saglasnom izjavom sklapaju žena i muškarac pred državnim službenikom-matičarem, te da nakon ovog mogu sklopiti brak i pred vjerskim službenicima. Brak sklapaju bračni partneri u prisustvu matičara i dva svjedoka. U naročito opravdanim slučajevima, nadležni općinski organ uprave može rješenjem dozvoliti da se brak sklopi ako je prisutan samo jedan budući bračni partner i opunomoćenik drugog.
Za sklapanje i šerijatskog i građanskog braka potrebno je ispuniti određene uvjete.
Ono što je zajedničko za obje vrste sklapanja braka jeste:
– da su osobe koje žele sklopiti brak suprotnog spola.
– da su izjavili svoj pristanak da svojom voljom stupaju u brak,
– da ne postoji krvno srodstvo između budućih bračnih partnera,
– da ne postoji srodstvo po tazbini,
– da se brak mora sklopiti u prisustvu svjedoka.
Razlike koje postoje između šerijatskog i građanskog sklapanja braka se ogledaju u slijedećem:
– Da bi se sklopio šerijatski brak potrebna po mišljenju većine islamskih pravnika saglasnost velijja, odnosno roditelja ili staratelja djevojke, dok za građansko vjenčanje to nije potrebno, nego se uslovljava punoljetstvo. Dakle, sa navršenih 18. godina osoba ima pravo slobodno odlučivati i za stupanje u brak tad joj nije potrebna ničija saglasnost.
Većina islamskih učenjaka smatra da žena ne može samu sebe udati. Izuzetak čine učenjaci hanefijskog mezheba, koji su dopustili ženi da sama sebe udaje, kao što su joj dopustili da, ako je punoljetna, može i drugu ženu udati. Također, ona ima pravo da opunomoći koga želi pa da ta osoba nju uda. (Izvor: Abdulhamid Mahmud Tuhmaz, Hanefijski fikh, tom II, str. 64.)
Hanefijski učenjaci svoje mišljenje argumentiraju riječima Uzvišenog: „Ne smetajte im da se ponovo udaju za svoje muževe, kada se slože da lijepo žive.“ (Kur’an, El-Bekare, 232.) Također su za dokaz uzeli i riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.,: „Žena ima veće pravo (u pogledu braka) od njenog staratelja.“ (Bilježe Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i Nesai.)
– Mehr je jedan od uvjeta da bi se sklopio šerijatski brak, ali nije rukn. Prema tome brak može biti rušljiv ako nije ugovoren mehr, ali se može osloboditi rušljivosti sa običajnim mehrom. Ovu vrstu naknade ne poznaje građansko vjenčanje. U novije vrijeme, naročito u pojedinim zemljama Zapada prisutna je pojava sklapanja predbračnih ugovora, ali obzirom na njihovu sadržinu, oni se ne mogu poistovjetiti s mehrom, jer su predbračnim ugovorom zaštićena neka prava i muža i žene, dok je u šerijatskom pravu mehr naknada koja pripada isključivo ženi.
Nekada je brak sklopljen pred vjerskim organima (šerijatskim sudovima) imao svoju težinu jer ga je priznavala država i u potpunosti stajala iza njega. Kadije su vjenčavale i razvrgavale brakove, a država je priznavala njihov čin. Šerijatski sudovi su ukinuti 1946. i od tada šerijatska vjenčanja imaju samo formalnu ulogu. Zbog toga se nameće pitanje da li imam ili drugi učen čovjek ima pravo sklopiti brak i da taj brak u isto vrijeme bude pravno validan , odnosno da li su njime zagarantirana prava žene? Da li žena putem samo šerijatskog vjenčanja može steći sva ona prava i obaveze koje stiče putem legalno zasnovanog braka pred matičarem? U slučaju kada se supružnici hoće razvesti, da li imam ili njemu odgovarajuća osoba mogu razvrgnuti postojeći brak, s obzirom na to da ga je on sklopio i da takav bude priznat od strane države? Da li država priznaje izjave svjedoka ugovora o vjenčanju ukoliko jedna od bračnih strana negira postojanje braka u slučaju da ne postoji sporazum između države i Islamske zajednice?
Sve ovo su pitanja koja navode da se predloži ubrzanje sporazuma između Islamske zajednice i nadležnih organa vlasti o priznavanju sklopljenih brakova od strane Islamske zajednice, kao što su to učinile Norveška, Danska, Švedska, Hrvatska i druge države Evrope sa svojom Islamskom zajednicom. Također bi se brakovi trebali sklapati pred matičarem sa zahtjevom da se pitanje mehra uvrsti pod posebnu klauzulu, kako bi on bio legalno obavezujući i čime bi se izbjeglo njegovo svođenje na dobrovoljan vid davanja, kao što je to naša praksa.
Inače jedina razlika između brakova sklopljenih pred imamom ili drugim učenim čovjekom i općinskim matičarem jeste u tome što općinski matičar ne uvrštava mehr kao uvjet sklapanja braka. Zbog toga bi se trebalo prilikom vjenčanja dogovoriti sa lokalnim matičarem o uvrštavanju mehra u ugovor o vjenčanju, čime bi njegovo vjenčanje zamjenilo sva druga, i tajna i javna vjenčanja od strane ljudi iza kojih zakon ne stoji. Brak sklopljen bez mehra je validan, a neugovoreni mehr zamjenjuje običajni mehr. Prema tome ovakav brak je moguće šerijatski tretirati kao zakonit-validan.
Za Akos.ba priredio: Nedim Botić
