Ko još klanja 16 rekata džume namaza
Nerado pišem o ovoj temi, jer ona u smislu “kritike” zadire u obrednu vjeru, a to je, naučili smo, osobito neki, opasno i rizično.
S jedne strane, to je tako, a, s druge strane, možda ima i važnijih tema, a naravno da ih ima: država koja je ugrožena, politika koja je loša, ljudi koji su nezadovoljni, greške i propusti koji su evidentni, smrtne kazne u Egiptu, kriza u Ukrajini, ali “Preporod” je vjerski list, a ova se tema može skrasiti samo na njegovim stranicama, bez ikakvih drugih konotacija osim da je to pitanje koje je njemu prirodno i koje se u vremenu nameće.
Na stranicama bilo kojih drugih novina i magazina, koji ne pripadaju i ne “gravitiraju” Islamskoj zajednici, ovo pitanje i ova problematika bi vjerovatno bila označena kao tendenciozna i ona koja je sa skrivenim namjerama. Otuda je i moja dilema, ali, ipak, odlučio sam da pišem o tome, iz perspektive razmišljanja s terena ili s lica mjesta, a, zapravo, želim da pitam našu vjersku vlast i ulemu o ovom pitanju: Ko (više) klanja 16 rekata džume namaza? I, konačno, zašto klanjamo 16 rekata? Stvari treba dovesti u red. Pa krenimo redom.
Bh. muslimani već odavno, historičari će kazati precizno od kada, klanjaju 16 rekata džume namaza. A to je otprilike od vremena gašenja halifata i kada muslimanski Ummet ostaje obezglavljen. Tada, uvjetno kazano, dolazi i zvanično do rasparčavanja Ummeta na lokalne, regionalne i nacionalne zajednice u vjerskom smislu. Ta disperzija povlačila je sa sobom i vjerska pitanja, odnosno, implicirala je i vjerske konotacije i nametala neke nove dileme. Jedna od tih dilema je i pitanje klanjanja džume namaza; jer nema halife, sultana koji bi dao saglasnost, menšuru, potvrdu ukaza muftijama (reisu-l-ulemi kod nas) koji bi u stolnom mjestu, a u drugim mjestima oni bi odredili hatibe (dali im svoje murasele), klanjali džumu namaz i samo na jednom mjestu, na zajedničkoj musalli. A, povrh svega, pitanje je i dilema klanjanja džume namaza u mjestima gdje ima više džamija i gdje su jedna od druge udaljene svega stotinjak ili nekoliko stotina metara. A, sjetimo se, džuma namaz se klanjala na jednom mjestu. Tu praksu klanjanja džume namaza samo na jednom mjestu u jednom gradu zadržale su šije u svojoj obrednoj praksi, a sunije, pak, koriste se principom vjerske ovlasti koji se prenio s Poslanika, a.s., na Ebu Bekra, pa onda redom na druge halife, sultane, vladare, reisu-l-uleme (kod nas), muftije i imame koji to mogu raditi. Međutim, kod šija to može raditi samo imam, zapravo, ajatullah ili visoko rangirane mule. Kod nas (sunija) je pojednostavljeno u smislu veće dostupnosti mjesta i prostora gdje će se obaviti taj obavezni namaz.
No, nakon ukidanja hilafeta, s dilemom i bojazni koju sam prethodno naveo, neka je ulema, osobito kod nas (bivša Jugoslavija, zatim Turska, Albanija i neke druge regije), donijela fetvu i tumačenje da se nakon džume namaza od šest rekata (četiri sunneta, hutba koja je vadžib i dva rekata farza), obavezno klanja i deset rekata nafile, odnosno, to bi zapravo bila supstitucija i kolateral dilemi i bojazni hoće li ta džuma biti primljena, jer (navodno) nisu ispoštovani svi šartovi. Ukratko, to bi bilo kao podne namaz (druge podne, ahiri zuhri), kao farz koji je obavezan. Da, kao farz koji je obavezan ali mimo petka, jer je petkom džuma dovoljna u tom vremenu, kao obavezna molitva, namaz. I onda su vjernici nakon džume namaza počeli klanjati tih dodatnih deset rekata, kao potvrdu ili otklon svake sumnje. I još uvijek klanjaju. Ali, ne svi.
To po stavu i obaveznoj sugestiji Rijaseta dužni su klanjati svi imami koji u kijafetu predvode džemat i vode džamiju koja je pod ingerencijama Rijaseta, a gotovo sve su takve. (Gotovo sve, nažalost ne i sve, ali o toj temi novoformiranih džemata/džamija/mesdžida drugom prilikom.) Šesnaest rekata džume namaza klanjaju naše stroge hanefije, one dede s francuzicama na glavi i manje-više sufije i derviši. I oni su odani tom tumačenju i toj pragmi. Međutim, treba biti iskren pa postaviti pitanje: koliko imama kada nisu u kijafetu, kada su na odmoru ili gdje slično, klanja džumu namaz od 16 rekata?! Budimo realni: mali broj. I sâm sam jedan od njih. Ali, moj babo nije. On uvijek klanja 16 rekata. Da, to uglavnom prakticiraju stariji imami, kao i starije džematlije, a mlađi imami samo kada su hatibi i u kijafetu, dakle, na radnom mjestu. Naravno, i mlađi ljudi, a osobito poslovni ljudi koji hronično nemaju vremena. Kazat ću i to da dosta džemata u dijaspori klanja samo šest rekata. No, oni imaju drugih razloga i opravdanja za tako nešto.
Isto tako, “žulja” me to “drugo podne” (ahiri zuhri) kojeg klanjam nakon džumanskih farza, kao “potvrdu”, a s kojim dovodim u dilemu i bacam sjenu na svoju džumu i hutbu kojoj sam se, kao hatib, maksimalno posvetio. Htio bih da “moja” džuma i “moja” hutba ostanu i budu potvrđene u svojoj potpunoj samostalnosti i sigurnosti.
Također, imami i muallimi kada uče djecu u mektebu, koristeći se mektebskom literaturom, a jedan od najzastupljenijih udžbenika za mektebsku nastavu za prvi stupanj je Ilmihal autora dr. Bilala Hasanovića, zadaju im lekciju “Džuma namaz” na sedamdeset i nekoj stranici, a u njoj džuma namaz ima deset rekata. Da, deset rekata! A u praksi stvari stoje malo drukčije, da ne kažem – malo duže. U nekim drugim udžbenicima stoji da ima 16 rekata. Mala je diskrepanca sasvim evidentna. Otuda i nastaje ovaj tekst, kao pitanje koje traži da se dovede u red.
Konačno, u ratu smo klanjali šest rekata džume namaza. Možda je to bila prilika da se to promijeni, zapravo, tako ostavi, tada bi to bilo mnogo lakše nego sada. A u ratu je svakako dosta toga bilo mnogo lakše.
autor: Muhamed ef Velić
preporod.com
