Knjiga koja je mnogima promjenila život -„Put u Meku“ Muhammed Asad
Djelo „Put u Meku“ predstavlja spoj romana i putopisa, u kojem pisac Muhammed Asad opisuje svoj život, koji je bio u velikoj mjeri pun preokreta i tako nepredvidiv da je svaki dan predstavljao novi izazov za autora ovog djela. Ovaj roman možemo svrstati jednim djelom i u putopise, zbog konstantnih opisa dalekih područja u kojima se Muhammed Asad nalazio. Na samom početku autor iznosi informacije o svom porijeklu. Poticao je iz veoma bogate jevrejske porodice, koja je uz to bila i veoma religiozna što dokazuje i profesija njegovog oca ortodoksnog rabina. U ranom periodu života Muhammed Asad, tada pod imenom Leopold Weis stiče veoma kvalitetno obrazovanje iz svih grana jevrejskih religioznih nauka, pa tako je sa 13. godina sa lakoćom mogao da čita hebrejski. Ipak, iako odgajan u duhu judeizma, njegov životni put, koji je interpretirao kroz ovaj rad u velikoj mjeri se razlikovao, od planova njegove porodice.
Umjesto da nastavi stopama kojima su koračali već ranije njegov djed i otac, što je bilo očekivano u jednoj takvoj konzervativnoj jevrjeskoj porodici, on svoj životni put usmjerava potpuno suprotno onome od porodičnih očekivanja. Upravo opis svog životnog puta i razlikama njegovog poimanja svijeta u odnosu na svoju porodicu bila je tema u prvom poglavlju ovog veoma zanimljivog djela. Muhammed daje dosta detaljne opise svega onoga što je bilo vrijedno njegove pažnje, te što mu je odredilo životni put. Nakon završetka studija, postao je strani dopisnik Frankfurter Zeitunga sa Bliskog istoka, što je jedan od prelomnih trenutaka u njegovom životu. Provodeći vrijeme na Bliskom istoku, Muahammed postaje sve više zainteresiran komfliktom između Jevreja i Palestinaca. Zanimljivo je da i prije prelaska na Islam, Muhammed daje uvijek prednost Palestincima i žustro zastupa njihovu stranu.
U njegovom pisanju možemo vidjeti dosta analiziranja prošlih događaja i povezivanja sa sadašnjim situacijama u kojima se nalazi, pa tako on dosta pažnje posvećuje razlikama između istoka i zapada, te korijen tog problema nalazi još u davnim križarskim ratovima. Međutim, ono što ovaj roman čini zanimljivim svakako je pustinsko putovanje Muhammeda kroz Saudijsku Arabiju uz pomoć pratioca Zejda. Ipak, ovakvu vrstu putovanja i istraživanja ovog područja ne bi bila moguća za Muhammeda bez poznavanja kralja Abd el-Aziza ibn Sauda, kojeg upoznaje 1927. godine, nakon što je prešao na Islam. Njegovo putovanje pustinjama Saudijske Arabije zauzima najveći dio ovog romana, a njegova avantura u dosta situacija izgledala je opasno, a prepreke je lakše podnosio uz svog prijatelja Zejda.
Prepreke, za koje prosječan stanovnik iz Galicije, nije bio spreman za njega su značile novi izazov i iskustvo vrijedno rizikovanja. Kroz opise raznih događaja koji su pratili Zejda i Muhammeda može se zaključiti da su oni u svakom trenutku bili izloženi raznovrsnim opasnostima, a kroz tumačenje autorovih zapisa, može se utvrditi da on sasvim sigurno ne bi mogao poći u ovakvu avanturu sam. Prikazujući nevolje koje su pratile ovo putovanje autor spominje i situaciju kada se uslijed pješčane oluje odvojio od svog pratioca Zejda, događaj koji se za njega mogao završiti kobno, zbog nepoznavanja područja, nedostatka hrane i drugih faktora presudnih u ovakvim i sličnim situacijama.
Upravo u njegovom doživljaju i interpretaciji putovanja i svega što mu se dešavalo tokom njegovog trajanja, vidimo elemente romana. Čak u pojedinim opisima autor sa dosta zanosa biva sklon neracionalnim opisima, koji sadrže dosta subjektivnih viđenja popraćenih sa dosta vidljivih emocija. Takav pristupa autora treba nam biti razumljiv, jer on prilikom boravka i istraživanja arapskog područja doživljava mnogobrojne transformacije i promjena, a sasvim sigurno je najvažnija već ranije spomenuta promjena vjerskih uvjerenja. Osim detaljnog i iscrpnog analiziranja svih stvari vezanih za njegovo putovanje sa Zejdom, autor je sklon preplitanju tema. Događaje i novonastale situacije, često analizira i upoređuje sa svojim prijašnjim iskustvima, uz primjetno nepoštovanje hronološkog metoda, što je primjetno najviše u drugom dijelu roman, gdje možemo primjetiti usporedbe njegovih životnih iskustava, koje opravdava tumačenjem Kur’ana i hadisa. Svojstveno njegovom pisanju je da se vraća već interpretiranim doživljajima uz povezivanje i tumačenje novonastale situacije.
Kritika društva posebno onog na zapadu nezaobilazna je tema u ovom romanu. Pa tako on govori:
„ Zapadna civilizacija nije bila u stanju da uspostavi ravnotežu između čovjekovih tjelesnih i duševnih potreba, te duševnih težnji, ona je napustila svoju prvobitnu etiku, a da pri tome nije bila kadra sama da izgradi bilo kakav drugi moralni sistem, makar teoretski, koji bi nametnu razum“
Za tvrdnje svojih teza koristi ajete iz Kur’ana, što postaje učestalije kako se rad bliži svome kraju. Analiziranje i pronalaženje odgovora, predstavlja jedan od glavnih zadataka autora. On tokom spominjanja raznih sukoba koji su se dešavali na Bliskom istoku, traži razloge svega toga, te pažljivo pronalazi klice razaranja, koje napadaju ovo područje. Osim kritiziranja zapadnog društva, u njegovom radu primjećujemo kritiku i prema islamskom svijetu, a svoje prezentiranje rješenja problema nudi kao mogući odgovor na stopiranje loših pojava prisutnih kod muslimana sa ovog područja. Osima analiziranja, promatranja, tumačenja i rezimiranja događaja i pojava, u posljednjem dijelu autor nam daje pregled čitave političke situacije u Saudijskoj Arabiji. Pa tako iz ovog djela možemo saznati o pojavi selefijskog ogranka i pozadini zbog čega se on javlja, o čemu autor detaljno raspravlja, kao što je to slučaj i sa drugim pitanjima na koje nudi svoje odgovore, kroz interpretiranje djela „Put u Meku“.
Predposljednje poglavlje svoga djela Muhammed je posvetio ratovima, koji su buktali u poriodu o kojem on govori, nazvajući to poglavlje džihad. Napade koje su činili Francuzi prema Alžiru, te odbranu koju su pripremili alžirci pod vodstvom Muhammeda el-Mahdia, autor karakteriše kao pravi i istinski odbrambeni islamski džihad koji je opisan u Kur’anu. Osim ovog sukoba predposljednje poglavlje nam nudi i cjelokupnu situaciju na frontu početkom dvadesetog vijeka, što upotpunjava historijsku pozadinu ovog romana. Kada govorimo o historijskim elementima u romanu, treba spomenuti da oni nisu izraženi samo tokom opisa ratne situacije, već da tokom čitavog romana, kroz razne usporedbe i prisjećanja imamo elemente historije.
Posljednje poglavlje nazvano simbolično „Kraj puta“ za Muhammeda Asada ima veoma simbolično značenje što se primjećuje u velikoj mjeri. Sveta mjesta Meku i Medinu ne može uporediti niti sa jednim mjestom koje je do tada posjeti, pa se zbog toga primjećuje toga radi rastajanja sa ovim mjestima. Opijen ljepotama svetih mjesta Muhammed se prepušta svom subjektivnom osjećaju i uz iznošenje impresija opisuje sve ono što je na njega ostavilo dojam takom svih obavljanja obreda, kojih je bilo ukupno pet.
Na samom kraju potrebno je istaći da je ovo djelo veoma kvalitetan primjer uspješnog spajanja romana i putopisa u jednu cjelinu, koja nam kroz spoj ova dva pravca olakšava razumjevanje sadržaja djela. Osim opisa i analiziranja uzročno-posljedičnih veza u historiji, prezentirana nam je i jedna životna priča mladića koji je zbog sopstvenih uvjerenja i idela bio mnogo više spreman učiniti nego što je promjena imena. On je ustvari, promjenom imena započeo dugi proces promjene čitavog identiteta, bez straha kakve će to posljedice proizvesti u konačnici.
Za Akos.ba piše: Admir Lisica
