Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Kako su prve bh novine dobijale imena?

Kako su prve bh novine dobijale imena?

Nazivi novina Bosanski vjestnik, Bosanac, Bosanska vila i Bosanski prijatelj davno su se izgubili, a artikulirali su ljubav za Bosnom.

Foto: ilustracija Infobiro

Tradicija štamparstva i izdavanja novina u Bosni i Hercegovini starija je više od 150 godina. Ali, ako biste željeli doći do podataka koliko se novina pojavilo i ugasilo na tlu Bosne i Hercegovine od momenta kada se na ulicama Sarajeva 7. aprila 1866. godine pojavio „Bosanski vjestnik“ – prva novina štampana u BiH – pa sve do danas, to je gotovo pa nemoguće.

Opšti je dojam da historija novinarstva i štamparstva u BiH nije tema od značaja kako za akademsku zajednicu tako i za biblioteke, institute, ministarstva. Resursi za istraživanje historije štampe u BiH vrlo su ograničeni i ako bismo izuzeli tri knjige koje je Mediacentar Sarajevo objavio, „Prve novine i prvi novinari u BiH“, „Bh. štampa (1918-1941.)“ i „Novinarstvo i ustaška propaganda u NDH, štampa i radio u BiH (1941-1945.)“, autora Fadila Ademovića, mogli bismo reći da nije bilo značajnijih izdanja nakon 1995. godine.

O tome kako su novine i časopisi u BiH dobijali imena nemamo niti jedan izvor. Ne možemo i nećemo nikada saznati zašto se Ivan Frano Jukić odlučio, ako je on i odlučio, da svoju publikaciju nazove „Bosanski prijatelj“ ili zašto i kako su se osnivači književnog časopisa odlučili da se on zove „Bosanska vila“. Za eksperiment da analiziramo nazive novina, kao pouzdan izvor nameću se bibliografije bh. periodičnih publikacija.

Kako novine dobiju ime?

U knjizi „How Newspapers Get their Names“ autor James Bernhard je pokušao shvatiti logiku kako su novine dobile imena. Autor je napravio nekoliko podjela: časopisi političkih partija, časopisi koji u svom nazivu aludiraju na modele dostavljanja poruka (Post, Mail, Herlad, Telegrapf, Telegram, Express), novine koje u svom nazivu određuju neku lokaciju, novine koje u svom nazivu imaju termine iz flore i faune i novine koje su u svom nazivu upućivale na određene zvukove (Signal, Voice, Monitor). Po sličnoj metodologiji se mogu analizirati i nazivi novina kroz historiju Bosne i Hercegovine. U ovom slučaju zanima nas kako se „Bosna i Hercegovina“ ili neka od varijacija tog imena pojavljivala u nazivu novina.

Listajući „Bibliografiju štampe Bosne i Hercegovine u periodu 1850-1941. godine“ autora Đorđa Pejanovića možemo identificirati nazive novina u kojima je u naslovu sadržana riječ Bosna i Hercegovina. Prvi utisak je da nema pravila – pojam Bosna ili bosanskohercegovački nalazimo i u zvaničnim publikacijama i u vjerskim publikacijama pa sve do političkih i književnih publikacija. Analizirali smo tri perioda u kojima je Bosna i Hercegovina na različite načine bila dijelom neke šire državne zajednice (Osmanska uprava, Austro-ugarska monarhija i Kraljevina SHS/Jugoslavija).

Znakovito je da za vrijeme Osmanske uprave od pet publikacija, poznatih široj publici, tri su u svom nazivu pominjale pojam Bosna („Bosna“ 1866- 1878; „Bosanski vjestnik“ 1866. i „Bosanski prijatelj“ 1850-1870.), a postojali su još „Sarajevski cvjetnik“ i „Neretva“.

Nije bilo mrsko ni osmanskoj niti austrougarskoj upravi u BiH, da novine koje su finansirale iz budžeta, imenuju po Bosni. Za vrijeme osmanske uprave, iste godine, 1866., kada je iz Stambola stigla dozvola za osnivanje štamparije (Sopronova pečatnija op. a.) na inicijativu Topal Osman Šerif-paše vlast je za shodno našla da ima i svoju novinu pod nazivom „Bosna“ (sadržaj dostupan na digitalnom arhivu INFOBIRO). U podnaslovu te publikacije stajalo je da je to list za vilajetske poslove, vijesti i javne koristi. Zvanično i činjenično „Bosanski vjestnik“ jeste prva novina koje je odštampana na tlu BiH. „Bosna“ je zakasnila četrdesetak dana jer štampar Ignjat Sopron nije imao dovoljno turskih slova za bilingvalno izdanje „Bosne“.

Jedna od karakteristika u historiji novinarstva u BiH je da ne postoji značajnija kontinuiranost izlaženja novina kako to možemo svjedočiti u nekim evropskim zemljama. Odlazak osmanske uprave iz BIH značio je i gašanje publikacija koje su pokrenute u tom periodu. Pa je tako uredništvo „Bosne“ svoj posljednji broj objavilo 18. jula 1878. godine.

Ubrzo je u Bosnu i Hercegovinu došla nova vlast – Austro-Ugarska monarhija. Zvaničnici su odmah, koristeći kapacitete postojeće štamparije, pokrenuli publikaciju pod nazivom „Bosansko-hercegovače novine“ – zvanični list bh. vlade u Sarajevu (sadržaj dostupan na digitalnom arhivu INFOBIRO). Od momenta gašenja „Bosne“ do pokretanja nove zvanične publikacije prošlo je ukupno 43 dana.

Na ulicama Sarajeva su se 1. septembra 1878. godine pojavile „Bosansko-hercegovačke novine“. Vlasti su ubrzo „Bosansko-hercegovačke novine“ preimenovale u „Sarajevski list“ (sadržaj dostupan na digitalnom arhivu INFOBIRO ) uz pojašnjenje da je postojeći naziv prevelik za naslovne strane. „Sarajevski list“ je ugašen početkom Velikog rata 1914. godine odnosno odlaskom Austro-Ugarske sa ovih prostora.

Dostavljanje poruke

Da su i u BiH postojale novine čiji nazivi aludiraju na dostavljanje poruke, o čemu je pisao pomenuti James Bernhard, govori nam podatak iz Pejanovićeve bibliografije.

Prvo je bio „Bosnische Post – Organ fur Politik und Volkswirtschaft“/ Bosanska pošta – organ za politiku i narodnu upravu“. Ne treba da vas buni što je naziv novine na njemačkom jeziku jer novine sa njemačkim i turskim pojmovima u naslovu bile su česta praksa (Bosnischer Correspodent, Bosnische Correspodentz – Die occupation, Stimmen aus Bosnien/ Vijesti iz Bosne, Bosnien koji je izlazio u Beču ili Bosnyak Hirlap – Bosanski vjesnik sa naslovom na turskom jeziku). „Bosnische Post“ se pojavio pred čitateljima u BiH 3. januara 1884. godine a posljednji broj izašao je 2. novembra 1918. godine. Trideset pet godina izlaženja se pokopilo sa odlaskom Austro-Ugarske monarhije iz BiH. U našoj javnosti „Bosnische Post“ najviše prepoznajemo po čuvenoj naslovnici nakon atentata na austrougarskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda. „Bosnische Post“ je jedino i isključivo bio namijenjen austrijskim službenicima u BiH i onim rijetkim našim ljudima koji su znali da čitaju njemački jezik.

Drugi slučaj bilježimo kada se tokom 1896. godine izvjesni Ivan K. Smarda odlučio osnovati novinu i nazvati je „Bosanska pošta“ . Avantura je trajala dvije godine i publikacija se sa ulica preselila u arhive.

Treća „Bosanska pošta“ osnovana je u Sarajevu 1929. godine. Pod tim imenom je publikacija dosta kratko trajala – godinu dana – i iduće sezone svoje ime je promijenila u Jugoslovenska pošta, što je možda bilo politički oportunije u Kraljevini Jugoslaviji.

Todor Kruševac u knjizi „Bosansko-hercegovačke novine u XIX vijeku“ u poglavlju o privrednim novinama navodi da su se novine takvog profila pojavile za vrijeme Austro-Ugarske. Beč je, istini za volju, snažno podupirao štamparstvo i štamparsku djelatnost pa između ostalog je ohrabrivao pokretanje novih publikacija. „Glas Bosne“ kao nezavisni nedjeljni list se pojavio 1927. godine u Banjoj Luci. Vlasnik i urednik, Dragan Golub, izdržao je samo dvije godine tržišnu utakmicu i onda je njegova novina prestala da izlazi. Još jedna „Bosna“, pored one iz vremena Osmanske uprave, pojavila se 1938. godine i oni koje je to zanimalo imali su dvije godine da iščitavaju njezin sadržaj.

Osnivači ili vlasnici strukovnih publikacija nisu ostali imuni na pojam Bosna. „Bosansko-hercegovački težak“ su čitali ljubitelji pčela i predstavljao je publikaciju pčelarskog društva u BiH. O tome ko je čitao sadržaj „Bosanskog šumara“ (1925-1931.) ili „Bosansko-hercegovačkog poštara“ (1921-1922.) sasvim je jasno. „Bosanski Llyod“ je bio još jedna publikacija koja je u svom nazivu kombinirala domaći i strani pojam i sadržajno je ciljala osobe koje je zanimala trgovina i industrija.

U oceanu publikacija pronađu se i one koje nije moguće jasno odrediti. „Naša Bosna“ je bila organ autonomista muslimana. Da li je urednik ili osnivač časopisa baštinio ideju Husein-kapetana Gradaščevića, opet će nam ostati tajna. Glas potlačenog srpstva je svoju publikaciju nazvao, jednostavno, „Bosna“. Gdje je granica u kojoj su „potlačeni“ Srbi prestali da svoje ideju artikulišu kroz pojam Bosne, i to će nam ostati tajnom. „Bosanska ustavnost“ je bila glasilo radnog naroda BiH.

Ako napravimo neformalno i potpuno subjektivno poređenje – pokretači i osnivači književno-poučnih časopisa, ipak, su bili najmaštovitiji – „Bosanski vjestnik“ (1866.), „Bosanac“ (1883-1884.), „Bosanska vila“ (1885-1914.) i „Bosanski prijatelj“ (1850-1870.) su nazivi novina koji su se davno izgubili. Ljudi koji su došli na ideju da se novine nazovu ovim imenima, ipak su na neki način željeli artikulirati svoju ljubav i toplinu za Bosnom, kakvu smo mi danas valjda negdje izgubili uz put.

Piše: Dragan Golubović

media.ba 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top