Kako se gradilo veliko Osmansko carstvo

Može nam se učiniti da je veliki dio osmanske arhitekture anoniman. Međutim, mi danas znamo autore najznačajnijih džamija, pogotovo sultanskih. Upoznati smo i s nekim arhitektima iz ranog perioda. Najveći dio opusa Mimara Sinana je dokumentiran. To isto važi i za arhitekte koji su ga naslijedili. Mehmed-aga i Davud-aga imaju slavan status kao i Sinan. Nadalje, dobro nam je poznat rad Mehmed Tahir Age iz druge polovine 18. stoljeća, a o djelatnosti porodice Bajlan u 19. stoljeću znamo i najsitnije detalje.

Problem anonimnosti uglavnom se veže za jednu širu vizuru. U tom smislu Balkan nam je velika nepoznanica. U Bosni znamo autore samo četiri kupolne džamije. Ovakvih primjera svakako ima i na drugim mjestima, pa čak i u Istanbulu. Informacije o osmanskim arhitektima dobijamo iz široke lepeze primarnih i sekundarnih historijskih izvora. Međutim, riječ je o veoma razuđenoj i za neke periode neistraženoj građi. Za većinu vrhunskih ostvarenja u Bosni možemo samo pretpostaviti da su ih radili majstori iz glavne sultanske radionice. To isto važi i za ostale džamije na Balkanu.

Ipak, mi danas imamo, koliko toliko, jasnu sliku o arhitektonskoj profesiji u Osmanskom carstvu. Prije osvajanja Istanbula, graditeljska organizacija Osmanlija ličila je na evropske srednjovjekovne gilde i nije poznato da je postojala glavna arhitektonska kancelarija. Arhitekti i majstori različitih profila angažirani su po potrebi. Sultan Mehmed II angažirao je u Istanbulu sve značajnije majstore iz Anadolije i tada se prvi put ukazala potreba za organiziranom i hijerarhijski ustrojenom arhitektonskom radionicom. Prvobitnu Fatihovu džamiju u Istanbulu projektirao je arhitekta Atik Sinan, o kojem znamo veoma malo. Problem nedovoljno istraženih biografija imamo i kod drugih autora.

PRVI VELIKI ARHITEKTI OSMANSKOG CARSTVA

Prve tri velike zvijezde osmanske arhitekture pojavljuju se početkom 16. stoljeća. To su bili Mimar Hajrudin, Mimar Adžem Esir Ali i Mimar Sinan. Godine između 1500. i 1550. bile su ključne za nastanak klasičnog stila i svaki od ovih arhitekata dao je tome svoj doprinos. Važno je istaći da Mimar Sinan nije bio nezavisan od utjecaja svojih prethodnika. Njegovi početni radovi oslanjaju se na ono što je radio Adžem Esir Ali, a to se najbolje vidi na projektu džamije sultanije Mihrimah na Uskudaru. Da nismo sigurni u njeno autorstvo, vjerovatno bismo je pripisali Aliju.

Razvoj Sinanove karijere bio je tipičan za to vrijeme. Počeo je u janjičarskom korpusu kao vojni inžinjer. Osmanlije su u to vrijeme imale najjaču vojnu inženjeriju u Evropi. Stečeno znanje na tom polju poslije mu je itekako pomoglo, s obzirom na to da je posao arhitekte podrazumijevao i komunalnu djelatnost.

^{Firuz-agina džamija, Istanbul}

Sinan je na mjesto glavnog mimara došao poslije smrti Adžema Esira Alija (1538), vjerovatno već iduće godine. Njegov prvi projekt u Istanbulu bila je džamija sultanije Hurem. Međutim, taj objekt ni po čemu nije bio ambiciozan i rijetko se spominje unutar Sinanovog ukupnog opusa. Istinski korak naprijed desio se izgradnjom Šehzade Mehmed džamije 1548. godine. Njen četverodijelni prostorni plan, s centralnom kupolom i četiri velike polukupole, Sinan više neće ponoviti, ali će takav pristup “zarobiti” umove Sinanovih nasljednika, a čak je i obnovljena džamija Sultana Fatiha iz 18. stoljeća slijedila taj plan.

Biti glavni arhitekta carstva značilo je imati velike ovlasti ali istovremeno i ogromnu odgovornost. Osim gradnje džamija, turbeta, školskih ustanova, hamama, hanova, karavan saraja i rezidencija, arhitekta je morao poznavati gradnju vodovoda, puteva i utvrđenja, kao i svih ostalih pratećih objekata unutar gradske infrastrukture. Romantična vizija o “graditeljima džamija” ovdje svakako otpada. Osmanski arhitekti bili su ljudi široke praktične specijalizacije u različitim vrstama inžinjerskih i umjetničkih disciplina.

Imperijalna arhitektonska radionica (Hassa Mimarlari Ocagi) imala je ogroman utjecaj na razvoj carstva. Na njenom čelu bio je Glavni imperijalni arhitekta (Hassa basmimari) sa svojim najbližim saradnicima. Dio radionice činili su i ostali majstori poput zidara i stolara. Imperijalna radionica kontrolirala je gradnju i urbani razvoj na čak tri kontinenta. Osim u posebnim slučajevima, glavni arhitekt imao je punu slobodu osmišljavanja vizuelnog imidža novih metropola. Ta sloboda u radu podudara se sa strogom podjelom nadležnosti unutar birokratskog sistema Osmanskog carstva. Ta samostalnost nigdje nije dolazila do izražaja kao u slučaju Mimara Sinana, koji je slavu stekao još za vrijeme svog života. Veliki majstor umire 1588. godine poslije čega ga nasljeđuju njegovi učenici.

Davud Aga, Dalgic Ahmed Aga i Sedefkar Mehmed Aga direktni su nastavljaći Sinanovog rada. Njihov doprinos bio je ključan za vitalni nastavak razvoja osmanske arhitekture. Mehmed-aga autor je džamije Ahmeda III. Tri kapitalna projekta Davud Age: Yeni Valide, Nisanci Mehmed i Cerrah pašina džamija prožeti su novim osjećajem za formu. Davud Aga dinamizirao je elemente džamijske arhitekture tako što ih je stavljao u drugačiji proporcijski odnos. Njegovi su enterijeri sofisticirani i razlikuju se od Sinanovih. Time je izbjegao glomaznost, dajući jednu novu i dinamičniju sliku klasičnoj osmanskoj arhitekturi.

NOVI KREATIVNI ZAMAH U OSMANSKOJ ARHITEKTURI

Sljedeći važan korak u interpretaciji klasičnog stila desio se tek u drugoj polovici 18. stoljeća. Dominantno ime u osmanskoj arhitekturi tog perioda bio je Mehmed Tahir Aga. On je, s obzirom na veoma plodnu djelatnost, bio “Sinan” svog vremena. Njegov rad može se nazvati reformatorskim jer je uvodio očite novine u osmansku arhitekturu. Radilo se o redefiniranju klasičnog nasljeđa na osnovu tadašnjeg poimanja lijepog. Međutim, taj novi ukus čiji je Mehmed Tahir Aga bio reprezent, bio je dobrim dijelom formiran još u periodu Tulipana i u suštini je bio kitnjast i dekorativan. On se, na neki način, pojavljuje uporedo sa sve većim utjecajem evropske arhitekture, mada u to vrijeme niti jedan osmanski arhitekt nije studirao u Evropi.

Osim toga, osmanski arhitekti nisu više bili isključivo muslimani. S vremenom će kršćani preuzeti vodeću ulogu. Veliki dio 19. stoljeća obilježen je djelatnošću armenske porodice Baylan, koja je dala tri generacije veoma darovitih arhitekata. Oni su formirali novi imperijalni stil u periodu Tanzimata (naziv za kulturnu i političku reformu u Osmanskom carstvu u 19. stoljeću). Prvi od njih, Krikor Amira Baylan, djelovao je u periodima vladavine Selima III i Mahmuda II. Za to vrijeme izgradio je veliki broj objekata, među kojima se posebno ističu Nusretija džamija kao i poznate Selimije barake (vojna kasarna). Na mjestu glavnog arhitekte naslijedio ga je njegov sin Garabet Amira Baylan, koji je izgradio staru Ciragan palaču za Mahmuda II, a poslije toga i Dolmabahče palaču za sultana Abdulmedžida.

^{Dolmabahce džamija, Istanbul}

Dvojicu od četvorice sinova Garabeta Baylana treba posebno istači. Sarkis Bey Baylan prvi je osmanski arhitekt koji se školovao na Zapadu, tačnije u Parizu. Projektirao je veliki broj palača, a na kraju je i odlikovan za svoje zasluge od sultana Abdulhamida. Njegov brat Nikogos Baylan također se školovao u Francuskoj, a u Istanbulu je projektirao Ortokoy džamiju. Kompletan opus porodice Baylan imao je naglašen historicistički karakter, pri čemu su, na više ili manje uspješan način, kombinirali tradiciju s novostečenim iskustvima evropskih stilova. Međutim, osim domaćih, u Istanbulu su u 19. stoljeću gradili i strani arhitekti, poput braće Gaspara i Guiseppea Fossatija i Williama Jamesa Smitha. Tako se Osmansko carstvo u potpunosti otvorilo prema vanjskom i drugačijem, a što je arhitekturi povremeno davalo interesantne kreativne uzlete.(stav.ba)

akos.ba