Kako povećati motivaciju: Planiramo li svoj “amazing life”?

Ako želimo da niti jedna oblast našeg života bude zapostavljena, planirajmo i pohvaljujmo u oblastima koje Stephen Covey (milionski bestseler u oblasti menadžmenta) preporučuje:

Učiniti nesto za 1. sebe (duhovnost, zdravlje..), 2. porodicu, 3. zajednicu, 4. svoj posao (fakultet/rad)

Više o tome kako ovo UVIJEK USPIJEVA – u tekstu:

Kako povećati motivaciju?

U knjizi „Psihologija obrazovanja“ na pitanje kako povećati motivaciju, autor Vizek–Vidović i drugi, ističu tri bitne stavke, odnosno naslova: Nagrađivati učinak i zalaganje; Potaknuti motivaciju za postignućem i Potaknuti motivaciju za učenjem. Kroz ovaj rad, mi ćemo se naročito kretati u okvirima prve dvije stavke: Nagrađivati učinak i zalaganje i Poticati motivaciju za postignućem.

Kada sam bila na seminaru Menadžment sebe, jedna od meni najkorisnijih ideja, kojom sam se dakle istinski u praktičnom životu obogatila, bila je sasvim jednostavna. Voditelj grupe rekao je: „Ja vam garantujem da ćete uvijek biti motivisani i da ćete postizati više, ako imate samo dvije teke – teku pohvala, i teku planiranja. U teci planiranja trebate svaki dan unaprijed pisati vaše obaveze i učenje. U teci pohvala svaki i najmanji i najveći uspjeh samo – zapisujte. Molim vas, kupite te dvije male teke već na povratku kući!“

Na početku se nisam baš pridržavala ovih uputa. Kupila sam dvije teke, ali one su dugo stajale neiskorištene. Ubrzo, došao je period velikih obaveza. Morala sam u isto vrijeme završiti dodiplomski rad, nekoliko eseja, dva seminara, a sve iz različitih oblasti i u periodu od nekih trideset dana. Poznajući svoj princip da ako nešto radim želim da to bude kvalitetno, te da ću se za svaki od tih radova baviti istinskim istraživanjem i obilnom literaturom, da je minimum koji očekujem od sebe jedna zaslužena devetka na svim radovima, a desetka ono što će mi tek dati povratnu informaciju koja će me učiniti zadovoljnom svojim radom, stoga znala sam da imam itekako mnogo posla. Kupila sam nekoliko knjiga o temama darovitosti, nekoliko posudila iz biblioteke, pronašla na internetu određene članke, i počela raditi na seminarskom radu o istom.. Iako sam voljela predmet i krenula od onoga što mi je najlakše, najzanimljivije i najuzbudljivije, sama činjenica da moram toliko mnogo uraditi za kratko vrijeme, stvorila je kod mene blokiranost, apatiju, pritisak, i na kraju odustajanje od zadatka.

Ali ne, nisam se smjela predati. Pomislih: „Ovo je pravi trenutak da probam vratiti motivaciju s onim tekama!“ Žurno sam otrčala do prve prodavnice i kupila dvije male teke. Upisala sam odmah u teku pohvala, svaki svoj i mali uspjeh za taj dan: „Napisala sam nekoliko kvalitetnih paragrafa“…“Pročitala sam pedeset tri stranice i dobro ih razumjela“…“Došla sam na novu ideju“… U teku planiranja sam opet upisala „obračun“ koliko dnevno moram čitati, pisati, te detaljan plan za svaki dan uz određenu fleksibilnost i mogućnosti izmjene.

Ono što je bio rezultat, jeste da sam zaista svakodnevno doživljavala osjećaj uspjeha upisujući svoje male podvige u teku pohvala, ili pak osjećaj usmjerenosti ka cilju i samokontrolisanosti upisujući svakodnevno vlastite ideje i planove za naredni dan. Rezultat je bio to da sam uspjela odgovoriti na zahtjeve i očekivanja i od same sebe i od strane profesora. Osjećala sam veliko zadovoljstvo i sreću u samom putu ispunjavanja svih tih zadataka, jer sam zbog stalne kontrole i planiranja imala osjećaj mira, a ne pritiska; dok sam zbog upisivanja uspjeha svakodnevno doživljavala „samopovratnu“ informaciju koja me je hrabrila, osnaživala da nastavim dalje, i bila moj najjači motivator.

Navedeni događaj bio je veoma upečatljivo iskustvo za mene, jer je za kratak vremenski period ispunjeno i ono unutrašnje i ono vanjsko, jer je dalo određeni osjećaj potpunosti, potpune motivacije, i nanovo mi je osvjedočilo šta znači istinski povećati motivaciju, i još bitnije – kako to sam činiti.

Željela sam shvatiti sa apsekta pedagoške psihologije zašto je ovo iskustvo bilo uspješno? Na koji način je motivacija povećana? Analizirala sam „teku pohvala“ i „teku planova“ kroz sadržaje Psihologije obrazovanja (2003) u autora Vizek –Vidović i drugih, kroz podnaslove o povećanju motivacije: Kako nagrađivati učinak i zalaganje i Kako potaknuti motivaciju za postignućem.

U kontekstu naslova „Kako nagrađivati učinak i zalaganje?“ navedeni autori navode kako je bitno osigurati sljedeće: pohvalu, samopohvalu, saradničko učenje i takmičenje sa samim sobom. Autori tvrde da je pohvala bitna da bi učenik znao šta je to precizno, što dobro radi, te nastavio sa istim.

Samopohvala može podrazumijevati i samoprocjenjivanje jer kako isti autori vele – i samo obilježavanje onoga što smo učinili podrazumijeva istu. U kontekstu takmičenja sa samim sobom govori se o bodovima napretka koje nastavnik, odnosno učenik treba dati sebi u onoj situaciji kada sam sebe nadmaši, kada njegovi rezultati u upoređivanju sa NJEGOVIM prethodnim rezultatima su bolji i kvalitetniji (a ne upoređivanjem sa vršnjacima). Saradničko učenje je također jedan vid nagrađivanja uspjeha i zalaganja jer je timski rad sam po sebi uzbudljiv a time i prilagođen principima Brain Based Learninga.

U kontekstu analiziranja „teke pohvala“ i povećanj Amotivacije, nama su naročito zanimljivi princip pohvale, samopohvale i takmičenja sa samim sobom. Nije li teka pohvala upravo dala priliku za pohvale, samopohvale i takmičenja sa samim sobom, nije li ona bilježenje uspjeha, a kao što smo vidjeli, samo obilježavanje i procjenjivanje onoga što jesmo uradili (a ne onoga što nismo!), motivira nastavak.

Govoreći o motivaciji, sa apsekta različitih teorija – teorija potreba, kognitivnih i socio-kognitivnih teorija – ono u čemu su svi autori složni jeste da ja najveći motivator – osjećaj uspjeha koji upravo ova „teka“ nudi.

S druge strane, Jensen(2000), upozorava da pretjerane pohvale od strane autoriteta mogu povećati pritisak da se izvede aktivnost, umjesto da budemo usmjereni ka samoosotvarenju i istinskom učenju. Iako smo u ovom radu usmjereni prije svega na povećanje samomotivacije, te stoga i samopohvale, navedeno upozorenje može se dakakako primijeniti na princip samopohvaljivanja. Nisu slučajno složni autori u tome da pohvale i samopohvale ne trebaju biti općenite i pretjerane, već precizne i konkretne – takve da predstavljaju samo drugu varijantu povratne informacije i izvještaja šta sam tačaru ondio/la.

Stoga prilikom (samo)pohvaljivanja i vođenja „teke pohvala“, valja poštovati principe kao što su – bilježiti svaki uspjeh precizno i operacionalizirano, veoma često (jer osjećaj uspjeha je najveći motivator), i brzo, t.j. odmah nakon uspješno urađene aktivnosti.

U planiranju je IZUZETNO važno planirati realno vrijeme, postavljati realne i ostvarljive ciljeve. Osoba koja postavlja sebi nerelano visoke ciljeve zapravo pribjegava racionalizaciji opravdavanja neuspjeha unaprijed, jer ako ne postigne cilj – opravdano je, s obzirom da isti svakako bio neostvarljiv.

U kontekstu poticanja težnje ka uspjehu, jako je bitno znati se izboriti sa problemom postavljanja izbjegavanja neuspjeha kao prvotne orijentacije umjesto očekivanja uspjeha. Vizek – Vidović i drugi autori, u preporukama za odučavanje od naučene bepsomoćnosti, ističu sljedeće:
• Naticati se sa samim sobom, a ne sa vršnjacima
• Prakticirati saradničko učenje
• Dijeliti zadatke na manje dijelove
• Ne izjednačavati sposobnosti sa ličnim vrijednostima
• Naglašavati pozitivno

U zaključku, ostaje pitanje: Da li znamo kako povećati motivaciju? Moj prijedlog odgovora je: Da! Kroz vlastitu teku pohvala i teku planova. Mi ne možemo uvijek očekivati podršku i motivaciju od strane autoriteta ili pak prijatelja. Stoga, moj prijedlog je – samomotivacija. Naša porodica, naši učitelji puni ohrabrenja i pedagoškog umijeća, naši voljeni prijatelji s najboljim namjerama kadkad su tu, kadkad ne – svejedno da li ih je odnijela bolest, smrt, novi poziv i obaveza ili pak trenutno neraspoloženje. Ali naše male teke – teka pohvala i teka planova – mogu biti uvijek uz nas. Preostaje samo da naučimo kako pohvaljivati/nagrađivati i kako planirati.

Dakle, preostaje samo da, bilježeći svakog dana vlastite uspjehe – budemo precizni u istima, dajemo bodove samonapretka i samonadmašivanja, trenutno upišemo uspjeh ili pozitivnu povratnu informaciju, kažemo sebi i „Bravo!“ i time povećamo očekivanje daljeg uspjeha, osjećaj uspjeha – najveći motivator u nama; i da, kada bilježimo svoje planove – planirajmo da budemo uključeni, da surađujemo, planirajmo druženje sa onima koji će potaći naš rast, planirajmo okruženje u kojem moramo uspjeti, i najvažnije – planirajmo zadatke umjerene težine.

Time ćemo prestati voditi kukavički život bježanja od odgovornosti i biti oni koji su istinski motivisani.

Piše za Akos.ba: Emina Ašćerić Selimović