Kako osjećate ispaštanje grijeha?

Niko ne bi ustao protiv  lijepih pouka o kojima se govori u kur’anskim ajetima, ali čovjek ima svoje slabosti: on je istovremeno sastavljen od elemenata dobra i zla. Njegove prirodne mane bacaju ga u srdžbu, navode ga na iskušenja i navode ga da čini zlo onima koji su slabiji od njega i nemaju načina da ga u tome spriječe ili da mu se u tome osvete. Naprotiv, njegova plemenita osjećanja navode ga na kajanje nakon učinjenog djela, i zavisno od snage toga plemenitog osjećanja on nastoji da više ili manje popravi zlo koje je počinio.

Islam dijeli grijehe u dvije velike kategorije: one koji su počinjeni protiv Božijih prava (nevjerovanje, zanemarivanje salata, itd.) i one koji ugrožavaju prava drugih ljudi. Samo se po sebi razumije da ne pripada Bogu da prašta grijehe koje je čovjek počinio prema drugim ljudima, to pravo pripada povrijeđenoj osobi i nikome drugom. Ali, nanoseći zlo nekom drugom stvorenju, čovjeku, životinji itd., vrši se, ustvari, dvostruko zlodjelo: ne samo protiv onoga ko je njegova neposredna žrtva, nego i protiv Boga, jer zločinačko ponašanje predstavlja kršenje Božanskih propisa.

Zato kod neke nepravde ili zlodjela počinjenog prema nekom biću, potrebno je ne samo pokušati da se popravi šteta vraćajući žrtvi nasilja oduzeto pravo, nego takođe, moliti oprost od Boga. U jednom hadisu Muhammed je upozorio da će na Sudnji dan neko biti bačen u Džehennem zato što je zavezao mačku i pustio je da umre ne dajući joj da jede i ne dozvolivši joj da sama traži sebi hranu. Prema jednoj drugoj predaji Muhammed je govorio o Božijem kažnjavanju čak i onih ljudi koji ne ispunjavaju svoje dužnosti prema životinjama ne dajući im dovoljno da jedu, tovareći na njih terete koje ne mogu da nose itd. Poslanik je čak zabranio da se siječe drveće bez potrebe. Čovjek treba da koristi sve što je Bog stvorio, ali u pravoj mjeri, bez rasipništva.

Ima više načina da se popravi greška počinjena drugima: katkada je dovoljno da se od njih zatraži oprost, i sve je uređeno. Drugi put, trebaće da se vrati neko uzurpirano pravo, da se nadoknadi ono što se ne može vratiti itd.

Da se bude strpljiv prema drugima i da se prašta jeste plemenita osobina na kojoj je islam uvijek insistirao. Hvaleći tu osobinu Kur’an kaže (3:133-4): „Trudite se da zaslužite milost Božiju i naselje u Džennetu koji je prostran kao nebesa i zemlja i pripremljen za one koji se Boga boje, za one koji milostinju daju, kad su u izobilju i kad su u oskudici, koji svladavaju svoju srdžbu i koji praštaju drugima, jer Bog zaista voli dobročinitelje.“

Preporučuje se praštanje, ali (imajući u vidu običnog čovjeka) dozvoljava se i odmazda. Takvo je značenje, među ostalim, i ovoga ajeta (42:40): „Zlo se vraća jednakom mjerom. Međutim, onome koji prašta i miri se sa svojim protivnikom, kod Boga je njegova nagrada.“

Bog je neuporedivo više milostiv od najblažeg čovjeka. Među imenima koje islam daje Bogu, jeste i Rahman (Milostiv), Tevvab (Onaj koji prihvata kajanje), Afuv (Onaj koji briše grijehe), Gaffar (Veliki praštač), itd. Oni koji počine grijeh prema Bogu, a zatim se pokaju i napuste svoju zabludu, naći će puno razumijevanje kod Boga. Dva Kur’anska ajeta daće islamsku predstavu o dobroti Božijoj:

1. „Ne, Bog neće oprostiti ako mu se pridružuju druga božanstva. On će sve drugo oprostiti kome On htjedne.“
2. „…O Moji robovi! Vi, koji ste nepravedno postupali prema samima sebi, ne očajavajte u milosti Božijoj. Uistinu, Bog oprašta sve grijehe. On je beskrajno milostiv i praštač.“ (34:53)

Ako se ljudi odreknu nevjerstva i ako se okrenu prema Bogu i zamole ga za oprost, mogu se nadati da će biti milosrdan prema njima. Čovjek je slab i često mijenja svoje odluke: pravo kajanje može uvijek da izazove Božiju milost. Ne postoji nikakav način da se dobije Božiji oprost preko drugih ljudi: potrebno je da se obratimo direktno Bogu, potrebno je da mu izrazimo iskreno kajanje ‘licem u lice’ (munadžat), Njemu, koji sve zna i od koga ne možemo ništa da sakrijemo. „Božija ljubav prema Njegovim stvorenjima preko sto puta je veća od majčine ljubavi prema njenom djetetu“, rekao je jednom Poslanik.

Drugom prilikom Poslanik Muhammed je rekao: „Bog je milosrđe podijelio na sto dijelova, od kojih je On sam zadržao 99, a jedan dio je razdijelio na sva živa bića na Zemlji; međusobno milosrđe među stvorenjima je istoga porijekla.“ U jednoj svojoj izreci (hadisi kudsi) Poslanik kaže da je Bog rekao: „Ko god pokuša da Mi  se približi za pedalj, Ja mu se približavam za lakat; ko god Mi se približi za lakat, Ja mu se približavam za hvat; ko god Mi prilazi hodom, Ja mu trčim u susret.“ Kur’an (11:114) bez sumnje najavljuje: „Uistinu, dobra djela brišu zla.“ Milostinja i milosrđe su neosporno preporučeni, ali ipak oni ne pribavljaju automatski Božanski oprost za neki grijeh, oni su međusobno neovisni i Bog ima apsolutnu slobodu.

Izvor: Uvod u islam

Autor: Dr. Muhammed Hamidullah

Prevela sa engleskog: Sabina Berberović

Za Akos.ba pripremila: Fahreta Vreva