Kako je r. Hadžera Ćatović 1941. preživjela 75 dana u jami Čavkarica?

O sudbini Hadžere Ćatović i o nekažnjenom zločinu počelo se javno pisati tek 1990. i 1991. u praskozorje agresije na našu zemlju. I sam uokviren u posljedice nekažnjenog zločina nad Bošnjacima Bileće, Tahir Pervan je objavio brojne članke i nekoliko knjiga o ovoj temi. Pervan je pisao o svim detaljima do kojih je mogao doći.

Veliku pažnju Hadžeri posvetili su Dedijer i Miletić 1990. u knjizi Genocid nad Muslimanima 1941–1945. No, ipak se treba priznati da sve nije rečeno, da sve nije izneseno na čistac. Brojna su zločinačka imena ostala neobjavljena, ali i ona bošnjačka koju su pristajala na šutnju, na zagrtanja istine. Hadžeru su dugo godina ispitivali i isljeđivali brojne službe bivšeg režima, novinari u pratnji UDBA‑e. I sve joj je to, kako nam je kazala u svom posljednjom intervjuu, postalo mučno, novo proživljavanje nesnošljive golgote.

Hadžera Ćatović je, nakon oporavka, 1942. godine dala svoj iskaz o preživljavanju u tami jame Čavkarica

Zapisnik počinjen 3. VII. 1942. kod Kotarskog i Vakufskog Povjerenstva u Bileći. –

Predmet je: Saslušanje Hadžere Ćatović umrl. Derviša, iz Plane kotar Bileća, povodom bacanja u jamu po odmetnicima. –

Dana 25. VIII. 1941. napali su odmetnici na selo Deče i pokupili sve muškarce muslimane i povezali te ih otjerali
prema brdu Šutica gdje su ih poubijali u Pejovu dolu sem nekoliko koja je pomoću mraka pobjegla vezana. –
Ženskinje, djeca i nekoliko staraca, nas oko 80-ro, smo poslije katastrofe pobjegli u šumu zv. Ržišta gdje smo prenoćili. Sjutri dan oko 4 h našli su nas neki naši susjedi pravoslavni naoružani i uputili nas u selo Orahovice
govoreći: „Hajde, tamo ima još roblja neće vam niko ništa.“

U Orahovici smo našli nekoliko familija i sa muškarcima. Cijelo ovo roblje par dana su pregonili iz sela u selo, tako da su nas 3. IX. 1941. odveli u Divin gdje nas je bilo 416 i više od 70 iz Bijeljana i ovo sve odveli u Berkoviće. U Berkovićima su muškarce odrasle odvojili od nas i odveli u školu a nas ostale zatvorili u oruž. postaju. – Po noći sa lampom tražili su po sobama djevojke i mlađe žene, ali sam se ja sklonila pod krov i nije meni niko dolazio, ali sam
čula u drugim sobama vrisku djevojaka i zaključujem da je bilo silovanja. Tu večer bilo je pucnjave i sjutri dan smo
saznali da je poginulo 5 naših ljudi.
Ovog dana nas su poveli sa riječima da nas sprovode u Stolac, međutim su nas proveli prema Trusini, te kad smo
pitali da se ovuda ne ide u Stolac rekli su nam da će nas u Nevesinje jer ne može se u Stolac. Nas su sve doveli do
jame Čavkarica u Trusini koja se nalazi izmeđ u Trusine i Bezđeđ a. Tu su nas metnuli u jednu dolinu i odatlen je počelo voditi i bacati u jamu. Pljačkali su nas tu na razne načine.

Mene su doveli do jame i udarili su me kundakom po glavi i ja sam pala u jamu. Nakon što sam pala u jamu odvezala sam oči nakon što sam se osvijestila i bila mi je lijeva ruka slomljena i onda sam čula jauk i dozivanje ostalih i tada me zovnula Ćatović Alija, žena Selmanova, da joj pomožem izvući se ispod lješeva. Ja sam joj pomogla i namjestila je na neke haljine.
Nekoliko dana sam živjela ovdje obilazeći mrtve i namještala ih. Momenti su bili strašni jer sam uvijek čula dozive djece: „Babo!“ „Majko!“ „Daj mi malo vode!“ i slično. Svi muški su ranije bačeni i bili su mrtvi jer sam ih
prepoznala mrtve u jami. Bilo je djece živo u jami skoro 15 dana, a žene Alija Ćatović i Šaćira Bajramović živile su oko mjesec dana. Za cijelo ovo vrijeme nismo ništa jeli niti pili, a Šaćira je počela nakon mjesec dana da izlazi iz jame, ali je pala i umrla je. Prvih dana osjećali smo glad i žeđ u od prilike 10 dana, a poslije nam to nije niti naum palo.

Poslije bacanja u jamu nekoliko puta su dolazili neki muškarci i javljali nam se kao eto da oni hoće da nas izvade. Mi se nijesmo mogli odlučiti jer smo se sa mrtvacima bili srodili, a osim toga smo se bojali. Poslije mjesec dana neko mi je bacio jedan komadić hljeba kojega sam pojela. Nakon toga opet do nekoliko dana bačen mi je jedan komad hljeba ražovna u kome je bilo natiskano sode žive (kaustične) i ja sam, ne videći u mraku, hljeb pojela i uvečer sam povratila a nakon što su mi se usta i jednjak oprištili.
Ne znam nakon koliko dana kasnije doletjela je jedna ptica čavka, koja mi je pala uz samu ruku te sam je uhvatila i
očerupala i pomalo jela, tako da sam cijeli dan jela dok sam je pojela jer nijesam imala snage.
Još za života r. Alije spuštan je konop da nas izvade. Alija koja je bila teško ranjena i pri smrti nije htjela da se
vadi, a mene je nagovarala da idem ali ja nijesam htjela.
Poslije smrti Alijine spušten je konop sa kotlom da bi ja u kotao sjela i išla i taj put sam odbila. Pred moje samo vađenje iz jame došla su nekolika čovjeka i spustila konop nagovarajući me da se izvadim jer da sam dosta patila.
Nijesam htjela ni tada nego sam ih upitala koji je dan i kad su mi rekli da je četvrtak onda sam im rekla neka dođu
sjutra.
Sjutri dan su oni došli i zovnuli me da me izvade, ali ja sam im tada rekla da ću se izvaditi uz uslov da me drže kao
sestru a ja njih kao braću i da me zovu sestrom. Kada su mi ovo obećali i zadali vjeru, onda sam pristala i te su spustili konop sa jednom torbom hrane. Ja sam malo mlijeka popila i povratila i tada sam se uhvatila i svezala se konopom i izvukli su me iz jame. Kad sam izašla na zrak onesvijestila sam se. Na jednom komadu platna su me postavili i odnijeli kod Steva Tamindžije, gdje sam bila dva dana. Iz jame su me izvadili Stevo Tamindžija, Hromović, Blagoje Radovanović i Đorđo Hromić. Blagoje Radovanović iz Lukavca došao je sa konjem i pritovario me i odveo me
svojoj kući. Tu sam kod njega bila osam dana i isti su me dobro pazili i njegovali. Zatim je došao Vaso Batinić i tražio
od Mihajla da me odvede u Bileću jer su vlasti naredile, ali se on opirao sa time dok se ja oporavim da će to sam učiniti.
Ali na nagovor Vasa pristao je te me je natovario na konja i dotjerao u Vasa Batinića, kod koga sam bila 3 dana, te me i on vrlo dobro pazio.
Susjedi su mnogo navaljivali na Vasa da me vrati opet u Lukavac i u tome su uspjeli jer da neće da trpe muslimanku. Zatim su me poveli i dotjerali na Divin i tu mi je Mitar Radovanović rekao da više nema muslimana ni u Bileći ni u Trebinju i da su već Englezi u Trebinju. Ja sam tada molila da me odnesu u Fatnicu kod Dušana Krnjevića i kad sam tamo došla bila sam teška 22 kilograma.

Kod Dušana sam bila 2 mjeseca i kad su njega ubili zatražila sam da pređem kod Jefta Kundačine, gdje sam prešla i kod njega ostala 5 i po mjeseci. Kod svih ovih sam dobro pažena i nije se na mene navaljivalo ni sa kakvim zahtjevima, već sada pri dolasku u Bileću Petar Samardžić iz Lukavca me pozvao i pitao me bili se prekrstila i ja sam mu odgovorila da neću i rekao mi je da više neće biti muslimana i da će biti sve izgoreno kao i sama Fazlagić Kula i pitao me bili se udala za pravoslavnog i ja sam mu odgovorila da neću. I kad sam mu dala ovakav odgovor on je onda tražio da mu oprostim jer da vidi da sam karakterna. U jami sam bila 75 dana.
Od onih koji su nas bacali u jamu prepoznala sam sljedeće: Petra Samardžića Ristova, Radoslav Vuković i još
sam neke prepoznala ali im nijesam upamtila imena i još jedan Crnogorac Luka Pašor iz Kajevice. –
Kod Jefte Kundačine sam se oporavila i sada imam oko 60 kg težine.

Obzirom na sve ovo i na moje duševno stanje molim da me vjerska islamska zajednica smjesti negdje kako ne bih
stradala.”

Hadžera Ćatović Bijedić je preselila na ahiret 14. januara 2014. godine u danskom gradiću Randersu. Klanjane su joj dvije dženaze. Jedna u Danskoj druga u Trebinju gdje je i ukopana 20. januara te godine.

Redakcijska obrada iz knjige “Nad jamom” autora Tahira Pervana.

Pročitajte o ovoj temi još i:

Hadžera Ćatović Bijedić: SIMBOL STRADANJA BOŠNJAKA U XX STOLJEĆU

Džemal Bijedić i Hadžera Ćatović Bijedić personificiraju svu dramatičnost položaja Bošnjaka

Akos.ba