Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Historija i tradicija > Hadžera Ćatović Bijedić: SIMBOL STRADANJA BOŠNJAKA U XX STOLJEĆU

Hadžera Ćatović Bijedić: SIMBOL STRADANJA BOŠNJAKA U XX STOLJEĆU

Sedamdeset i pet dana preživila je u jami Čavkarici 1941.g. bez hrane i vode, okružena leševima najbliže rodbine

Njeno ime bi moralo biti upisano zlatnim slovima u povijesti Bošnjaka. Nažalost, nije; i o njoj se sasvim malo govori.  Živa je i zdrava,  sa pokojom staračkom bolesti, nosi devedeset treću godinu života. I još uvijek blagosilja svekoliku ljudskost, o neljudskosti ne želi govoriti, tek toliko da je ponovo odbije od sebe. Naša mati Hadžera. Hadžera Ćatović- Bijedić. Majka bošnjačka, a rođene djece nije imala. Žena heroj. Simbol bošnjačkog stradanja u XX stoljeću. Sedamdeset i pet dana preživila je u jami Čavkarici 1941.g. bez hrane i vode, okružena leševima najbliže rodbine. I nju su udarcem u glavu onesvijestili i bacili u bezdan zajedno sa 450 Bošnjaka iz bilećkih sela. Rekli su joj da „ide na spavanje“, a Bog joj podario kušnju, podario polustoljetnu nesanicu, podario snagu da živi i da nam svojom sudbinom i u drugoj dekadi XXI stoljeća bude poruka.

 

DA STE MI VI ŽIVI I ZDRAVI

Pred najavljeni okrugli sto „Od Čavkarice do istine“ kojeg je inicirao Medžlis IZ Trebinje u saradnji sa Mostarskim muftijstvom posjetili smo majku Hadžeru, da je upitamo za zdravlje, zatražimo izun da govorimo o njoj, da govorimo o jami Čavkarici i njenoj sudbini, rodbini, o Bošnjacima čije su kosti još uvijek u dubinama bezdana prekrivene zaboravom, strahom da se o njima govori i piše, našom nemoći da im se klanja dženaza kako se to čini i svakom ljudskom stvoru. Hadžeru Ćatović-Bijedić našli smo u njenom povjerenju i povjerenju njene porodice prema Husein ef. Hodžiću. A to povjerenje porodice je jedina oaza mira i smiraja kojeg Hadžera još na ovom svijetu priželjkuje. „Sve što od Boga tražim i sve što sam željela čitavog života je da ste mi vi živi i zdravi, da mi je ovaj moj sin živ, zdrav i veseo“, s neobičnom iskrenošću kaže nam Hadžera. A „njenog sina“ rodila je njena amidžična, Hasnija s kojom živi od djetinjstva. Njih dvije su se nakon Drugog svjetskog rata udale za dva brata u Gančarevo kod Trebinja gdje su dočekale posljednju agresiju na BiH. Dočekale novi progon u neizvjesnost. Preko Crne Gore skrasile su se u Danskoj i u krugu porodice. I još uvijek su zajedno. Srodile se u jednu dušu, a dva tijela. Nerijetko jedna započne misao a druga je dovrši.  „Ona je rodila troje djece, a ja joj ih ne dam. Pola su njezina, a pola moja.“, u šali, koja zvuči sasvim iskreno, priča nam Hadžera. 

Zdravlje joj je dobro, bolje već prošle godine. Prsti vješto prebiru šare na svilenoj bluzi umjesto zrna tespiha. Navikla tako zikriti. Vjera u Boga, i onda u dnu masovne grobnice – jame Čavkarice, i sada su je održali u pameti, u snazi. „Jesam, plakala sam koliko sam mogla, koliko je bilo snage u meni. Dozivala i vikala. Nikad nisam gubila nadu u dragog Boga. Molila sam ga da mi da jedan od dva izlaza; ili da se spasim ili da mi uzme dušu. Ne daj mi Bože da sam pala u očaj i u razočarenje i izgubila utjehu u Njegovoj svemoći. Ne daj mi Bože“, po ko zna koji put ponavlja Hadžera.   

 

„JAMA ČAVKARICA“-NEKAŽNJENI ZLOČIN

„Još za vrijeme borbi oko Plane 1941.g. pojavile su se čete sastavljene od zlikovaca, šovinista, dijelom iz Crne Gore,a dijelom iz Hercegovine. U zločinima su se isticali tkzv. crnogorske komite i neki hercegovački, kako smo ih nazivali „jamari“, ovom rečenicom počeo je svoj osvrt o pogromu Bošnjaka Bileće Radovan Papić u knjizi „Hercegovina u revoluciji“, objavljenoj 1985.g. Papić dalje kaže kako su izbjegličku kolonu na Dabru presrele i preotele četničke bande, sproveli ih u Trusinu  i njih oko 450, uglavnom staraca, žena i djece poubijali i bacili u jamu Čavkaricu. „Jedna djevojka je ostala dugo živa u jami. Sedamdeset i dva dana. Pošto smo mi oslobodili čitavu teritoriju u novembru, pronio se glas da su čobani, kad su nailazili kraj jame čuli glas. Onda se 21. novembra skupe okolni seljaci i odu na otvor jame. Stvarno su čuli neki glas. Bili su opterećeni sujevjerjem, spustili su u jamu konopac i progovorili: ako si insan, pošalji neki znak, da znamo da nije utvara. Djevojka je poslala češalj. Poslije su ispleli mrežu, jer su znali da se ona sama neće moći vezati, i poslali joj dolje da se u mrežu uvuče. Uvukla se i čim je došla blizu otvora jame, izgubila je svijest. Bila je živi kostur. Kasnije su je počeli hraniti kao dijete nedonošče razblaženim mlijekom, dok se nije počela oporavljati… Rekla mi je da je bila svezana sa jednom ženom. Živjela je svoje dane u tami, jela je što je bilo u zavežljajima. Sjeća se da je pojela i pticu, vjerovatno neku koja je sletila na leševe. Bila je, reče, duže živa još jedna žena sa djetetom. Djevojka nije imala predstavu o vremenu, o boravku u jami. Mislila je da je tamo patila 15 dana. A žena sa djetetom da je živila oko 10 dana“, u svojim memoarima zapisao je Papić. 

O sudbini Hadžere Ćatović i o nekažnjenom zločinu počelo se javno pisati tek 1991.g. u praskozorje agresije na našu zemlju. I sam uokivren u posljedice nekažnjenog zločina nad Bošnjacima Bileće Tahir Pervan je objavio  brojne članke i nekoliko knjiga o ovoj temi. Pervan je pisao o svim detaljima do kojih je mogao doći. Tekstove je objavljivao u brojnim novinama i časopisima. I u našim informativnim novinama Preporod. Objavio je i sjećanja Đorđe Hromovića koji je spasio majku Hadžeru. Pisao o njihovom kasnijem prijateljstvu. Pisao o zločincima. Tražio razloge zašto niko nikad nije kažnjen, a Hadžera živi bejan. Najveću pažnju Hadžeri posvetili su Dedijer i Miletić 1990.g. u knjizi „Genocid nad Muslimanima 1941-1945“. No ipak se treba priznati da sve nije rečeno, da sve nije izneseno na čistac. Brojna su zločinačka imena ostala ne objavljena, ali i ona bošnjačka koju su pristajali na šutnju, na zagrtanja istine.  Hadžeru su dugo godina ispitivali i isljeđivali brojne službe bivšeg režima, novinari u pratnji UDBE. I sve joj je to postalo mučno, novo proživljavanje nesnošljive golgote. Od 1991.g. stekla je slobodu da odbije svaki poziv na razgovor ili intervju. 

 

E MOJ SINKO, NEMA MOG NARODA

Stoga je ni mi nismo željeli previše podsjećati na to vrijeme. Pitali smo je svega nekoliko pitanja iz tog vremena.  Svega se sjeća iz djetinjstva, i kuća i vrtova i raskroćenog hajvana po proplancima i livadama rodne joj Plane, komšija Bošnjaka i komšija Srba, druženja s njima, zajedničkog življenja i potpomaganja, divnih dana u trebinjskom Grančarevu. A ono „ne daj  Bože nikome“ samo se od sebe vrati u Hadžerin govor, jer koliko god je Čavkarica obilježila njenu sudbinu toliko je i Hadžera postala simbol hercegovačkih jama i stradanja hercegovačkih Bošnjaka. Pitali smo je da li se sjeća kad su je bacali u jamu. „Udarili  su me kundakom u potiljak. Ostala sam bez svijesti i onda su me bacili“, pokazujući ožiljak na glavi prisjeća se Hadžera.  Ranu je zaliječila zemljom, mahovinom… Plakala i dozivala. „Šta ću jesti, šta ima u jami osim zemlju zobati. Ne sjećam se više šta sam pila… Ni jela ni pila a ostala živa. Ja sam trebala davno umrijeti a ne može bez emera… Šutila, čamila, plakala dozivala, učila sam sure koje sam znala… E moj sinko…. Nema mog naroda, ne znam ni gdje sam ni kud sam…. Trideset dana sa mnom je jedna žena jade jadovala i umrla… Sve što sam zapamtila pričam ti, a što nisam nisam…. Znam da su mi bacili uzicu i rekli da nataknem oko ruku… Ne znam gdje su me odveli… ne sjećam se hvala dragom Allahu više toga… Teško mi je o tome govoriti i sad… takva mi sudbina i treba priznati Boga…“  Hadžera je živila do 1945.g. u Planoj kod Bileće kad se udala u porodicu Bijedić kod Trebinja. Malo se sjeća i događaja iz posljednjeg rata, posljednjeg njenog progona. „Nisam se bojala kad su došli ovi zadnji. Koga se ja imam bojati. Boga mi ih se ne bojim. Šta ću, ja više straha nemam…“, Drago joj je da će Medžlis IZ Trebinje organizirati okrugli sto o njenoj sudbini. Drago joj je da je obnovljena i da će ljetos, ako Bogda, biti svečano otvorena džamija u Planoj koja će nositi ime Ćamil-ef. Avdića. Hadžeru smo pitali gleda li priče, slične njenoj, iz Srebrenice, a njeni ukućani nam pojasniše da to ona ne može gledati i da uopće ne gleda televiziju. Na kraju smo je pitali i da li bi se osvetila kad bi mogla njenim mučiteljima, ubicama. „ A jok ja sine, ne d’o mi Bog. Eto ih tamo… neka ih vjetar nosi…“ vrteći u krug desnom rukom iznad glave odgovorila nam je Hadžera.  

Autor: Hasan Eminović

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top