Kako je majka odgojila velikog učenjaka Malika ibn Enesa
Kad je imam Malik imao pet godina, majka ga je pozvala, obukla lijepo i poslala ga jednom od učenjaka u Medini da od njega uči znanje. O tom događaju imam Malik kazuje: „Moja majka bi me oblačila u odjeću kakvu nose učenjaci dok sam još bio dječak i rekla bi mi: „Idi u džamiju i ući znanje pred imamom Rebi’om. Uči od njega ebed (moral, ponašanje), prije nego od njega uzmeš znanje.“
Imam Malik je često navodio da je on postao “imam Malik” radi svoje majke, tj. da nije bilo majke imama Malika – ne bismo imali ni imama Malika.
Puno ime majke imama Malika je Alija bint Šerik ibn Abdurrahman El-Ezdija iz plemena Benu Essed. Bila je obrazovana žena koja je željela da i njena dva sina, Malik i Nadr, steknu znanje. Dječake je vodila u džamiju Poslanika, a.s., kako bi učili. Njen drugi sin, Nadr, je postao veliki učenjak u Medini, toliko poznat da je imam Malik jedno vrijeme bio poznat kao ‘brat šejha Nadra”.
U dobi od dvanaest godina, imam Malik počeo je intenzivno posjećivati naučne kružoke i slušati predavanja iz hadisa i fikha. Koliko je bio nadaren učenik i koliko je brzo napredovao u stjecanju znanja, svjedoči i činjenica da je počeo izdavati fetve sa nepunih osamnaest godina, a svoju samostalnu katedru imao je već u dvadeset i prvoj godini. Iako je bio u cvijetu mladosti, pred njim su učili i od njega prenosili mnogi muhadisi, a pred kraj hilafeta Ebu Džafera el-Mensura, u potpunosti se obistinio Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, nagovještaj i ljudi su sa svih strana ogromnog islamskog carstva dolazili u Medinu da slušaju imama Darul-Hidžre, tj. imama Medine.
Primjer majke imama Malika i njenog sina otkriva nam kakav je bio odnos prema nauci u islamskoj civilizaciji i u kakvom ambijentu su odgajana i obrazovana djeca. Medinski dječaci tada su odrastali u okruženju u kojem su ljudi pokazivali na islamske učenjake s najvećim pijetetom. Gledali su svoju stariju braću, očeve i djedove, s kakvim poštovanjem ih pozdravljaju i prilaze im kada ih sretnu u mesdžidu ili na ulici, jer, oni su u tim alimima gledali nosioce poslaničke zaostavštine tako da su poštivanje učenjaka doživljavali kao poštivanje samog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Tako su djeca odrastala noseći u srcu ljubav i respekt prema učenjacima u kojima su gledali istinske uzore i potajno se nadali da će jednog dana dostići njihov stepen. Do koje mjere su islamski alimi bili poštovani, svjedoči i sljedeća predaja od imama Šafije: ”Ja sam osjećao toliko strahopoštovanje prema imamu Maliku da sam se, dok sam bio kod njega na času, bojao da prevrnem list knjige da on ne bi čuo taj zvuk i da ga ne bi uznemirio.”
U vrijeme prvih generacija muslimana sve je bilo u znaku učenja i prilagođeno traganju za istinskim znanjem koje nipošto nije bilo monopolizirano, zloupotrebljavano, a niti je stvaralo generacijski jaz. Jednostavno, u to vrijeme je i etablirani učenjak i dječak od deset ili trinaest godina mogao doći u mesdžid i slušati predavanja najeminentnijih učenjaka bez formalno-pravnih procedura i bilo kakvih prepreka. Vrata znanja bila su otvorena za sve. Takva atmosfera prenosila se i na ulicu, tržnicu i kuću u kojoj su očevi i majke konstantno podsticali svoju djecu na nauku. I kao da su svi, vladari, učenjaci, trgovci, roditelji, u jedan glas govorili sinovima i kćerkama: ”Učite i samo učite! Mi smo uz vas i nemojte da se brinete o bilo čemu drugom osim o nauci.”
Ako želi uspjeh jedno društvo, odnosno država, moraju dati nauci mjesto koje joj pripada i maksimalno se potruditi da obezbijedi jednake uvjete za edukaciju i obrazovanje svojih građana.
Za Akos.ba piše: Nedim Botić
