Kako je i zašto osuđen Mustafa Busuladžić
Piše: Mevludin DIZDAREVIĆ
Mustafa Busuladžić jedna je od prvih i vjerovatno najtragičnija žrtva uspostave novog režima među vjerskom inteligencijom. Njegov slučaj postat će urnek ponašanja spram društveno angažiranih vjernika tokom cijelog tog perioda. U ovim suđenjima optuženi nisu uživali presumpciju nevinosti, tj. pretpostavku da je neko nevin dok se na objektivnom sudu ne dokaže suprotno. Također, teret dokazivanja nije bio na tužitelju već na optuženom. Optuženi nisu imali nikakve pravne zaštite, pravnog zastupnika ili prava na žalbu. K tome, organizirana je snažna medijska kampanja koja je trebala dijabolizirati optužene i stvoriti pretekst za drakonske kazne koje su se izricale i za najsitnija djela.
Najtragičnije je što su ovakve presude postajale zvanična istina
Drugi svjetski rat doba je kada su se u Bosni i Hercegovini krvavo sukobljavali mnogi ideološki obrasci. Fašizam, socijalizam, liberalizam, nacionalizam i druge ideologije naguravale su se u bosanskom i bošnjačkom mikroprostoru. Njihova nepomirljiva ideološka narav nije priznavala drugost, što je generiralo krvave sukobe čiju su cijenu ponajviše plaćali Bošnjaci. U tom historijskom i ideološkom procjepu bosanska ulema tražila je svoj put mirenja islama i dominantnih idejnih tokova i geopolitičkih procesa. Tako se u ovom razdoblju unutar islamskog mišljenja javljaju teorijski koncepti kao što su “islamski socijalizam”, “bosanski islam” (Mustafa Busuladžić), patriotizam i nacionalizam (Mehmed Handžić) i neki drugi, što kazuje o izvjesnim teorijskim pomjeranjima kod muslimanskih autora.
U traženju odgovora na pitanje odnosa Bošnjaka spram ovih ideoloških obrazaca neophodno je razjašnjavanje pozicije Islamske zajednice i uleme spram ovih fenomena. Nužnost ovog propitivanja indicira društveno-historijski značaj koji je imala Islamska zajednica u Drugom svjetskom ratu i simbolički kapital koji je u sebi sabirala. Ovo je pitanje tim značajnije imamo li u vidu teške optužbe i historijske stigme za ključne ljude Islamske zajednice i njihovu “saradnju” s okupatorom i “nesaradnju” s NOP-om. Ove optužbe kristalizirane su i objektivizirane u doba revolucionarnog nasilja koje je uslijedilo netom nakon Drugog svjetskog rata, što je samo po sebi suspektno. Naprosto, revolucionarno pravo vodilo je revolucionarnom nasilju, a njihova najveća žrtva bile su istina i pravda. No, te optužbe koje su iznesene i formatirane u tim prevratnim vremenima važile su dugo kao zvanični stavovi, zvanična istina i zvanična historija spram struktura Islamske zajednice, što nas obavezuju na odgovorno propitivanje njihove historijske relevantnosti.
Smatram da je za cjelovito tematiziranje odnosa Islamske zajednice spram fašizma i antifašizma potrebno mnogo više istraživanja i teorijskih propitivanja. Nadalje, mnogi članovi uleme lavirali su između sukobljenih strana i nekada naginjali socijalizmu nacističkoj Njemačkoj. Stoga sam predvidio da u ovom radu predočim kako je ove koncepte razumijevao i tumačio jedan od najznačajnijih muslimanskih autora u ovom razdoblju Mustafa Busuladžić (1914–1945). Predočit ću njegovu kritiku dominantnih ideologija koje su se sukobljavale u Bosni i Hercegovini, kao i razloge koji su ga motivirali ka povezivanju Njemačke i Bosne i Hercegovine. U radu ćemo se fokusirati na njegove objavljene radove i studije u ondašnjoj štampi. Vrlo važan izvor jeste dosad neobjavljeni zapisnik sa saslušanja koje je prethodilo njegovom suđenju i strijeljanju, a u kojem su jasno izloženi njegovi teološki i politički pogledi. Ovi zapisnici razotkrit će nam i važeće poglede NOP-a i Komunističke partije na unutarnja kretanja u Islamskoj zajednici. Smatram da ćemo historijskom analizom stajališta Mustafe Busuladžića pomoći boljem razumijevanju pozicije uleme i Islamske zajednice spram ovih ideologija. Također, vjerujem da će nam biti jasnije kako se konstruirao mit o “fašistoidnoj” politici Islamske zajednice i, sljedstveno tome, Bošnjaka u cjelini.
Ko je Mustafa Busuladžić
Napomenimo nekoliko biografskih crtica kao pretekst daljnjem izlaganju. Mustafa Busuladžić školovao se u Travniku u Fevziji medresi, kasnije u Sarajevu na Gazi Husrev-begovoj medresi i na čuvenom VIŠT‑u ili Višoj islamskoj teološkoj školi, gdje je diplomirao 1940. godine. Nakon toga, upisuje postdiplomski studij u Rimu. Ondje se bavi znanstvenim i spisateljskim radom i objavljuje u uglednim italijanskim časopisima. Mustafa Busuladžić nastojao je ne samo upoznati domete italijanske orijentalistike već je imao i ambicije da italijanskoj javnosti predstavi Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake kao kulturno-historijske činjenice. Nešto slično, ali u znatnijem obimu, radili su Safvet-beg Bašagić na njemačkom jeziku i Mehmed Handžić na arapskom govornom području.
U okupirano Sarajevo vraća se u augustu 1942. godine. Mada je došao u isti grad, on se ne vraća u istu državu jer je otišao iz Kraljevine Jugoslavije 1940. godine, a vratio se u Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ova činjenica imala je značajne kulturno-historijske refleksije. Naime, nakon razdoblja u kojem je u Bosni i Hercegovini bila dominantna srpska nacionalna paradigma, sada je na sceni bila otvorena kroatizacija javnog i političkog života Bosne i Hercegovine. Kroatizacija je bila prisutna na svim nivoima, od jezika koji je bio u javnoj upotrebi, političkog diskursa, ideološke paradigme, pa do imena ulica koje su nakon razdoblja kosovskog mita i srpske epike i historije sada zadobile imena hrvatskih velikana.
Busuladžić se vrlo rano počeo baviti pisanjem, još u medresanskim danima, što je kristaliziralo snažnu intelektualnu figuru s jasnim teološkim i društveno-historijskim stavovima. U popularni diskurs uveo je niz intelektualnih novuma, značajnih temata i interesantnih termina kao što su “bosanski islam”, “islamofobija” i druge. Njegov je stil bio “neulemanski”, lepršav, s obiljem metafora i rasterećen dogmatskih i zakučastih tematiziranja o tome “koliko šejtana može stati na vrhu igle”. Nije se bavio efemernim pitanjima simbola identiteta, već magistralnim ideološkim konceptima i sržnim pitanjem njegove savremenosti, biološkim opstankom vlastitog naroda u tim burnim vremenima. Kao jedan od rijetkih autora, on je tematizirao pitanja zapadnjačkih izama: socijalizma, fašizma, rasizma, liberalizma, pozitivizma i dr. Stoga se, unatoč svojim godinama, nametnuo kao jedna od najznačajnijih intelektualnih figura svoga vremenu. Uhapšen je polovinom aprila 1945., a suđeno mu je pred Vojnim sudom 22. i 23. maja iste godine. Strijeljan je 29. juna 1945. godine s ostalim osuđenicima, a mjesto njegovog mezara ni danas ne znamo. U trenutku strijeljanja imao je trideset jednu godinu. Iza njega su ostali žena i dvoje djece.
“El-Hidajin” intelektualni krug
I u formalno-pravnom i u društveno-političkom značenju Mustafa Busuladžić pripadao je “El‑Hidajinom” intelektualnom krugu. To je isti onaj krug koji je iznjedrio čuvene rezolucije, organizirao okupljanje sredstava za izbjeglice i siročad istočne Bosne i sakupljao dragocjene informacije i podatke o stradanjima Bošnjaka, posebice u istočnoj Bosni. Nosioci ovog intelektualnog kruga prvi su svršenici s čuvenog Al-Azhara iz Egipta koji su došli u Bosnu i Hercegovinu: Mehmed Handžić, Kasim Dobrača, Muhamed Fočak i dr. Ovo je krug koji je koristio svoje veze s islamskim svijetom kako bi raskinuo medijski obruč oko bošnjačkog stradanja i internacionalizirao problem Bosne i Hercegovine i bosanskih muslimana. U knjizi Bošnjačka politika u XX vijeku Šaćir Filandra o ovom krugu piše: “Jedina organizirana i djelatna bošnjačka intelektualna snaga (tokom Drugog svjetskog rata, M.D.) bila je ‘El-Hidaja’, udruženje bošnjačkih vjerskih službenika. Ona je sabirala Bošnjake oko vjere i vjerskih pitanja, potičući solidarnost i međusobno pomaganje svojih članova.” “El-Hidaja” nije samo poticala već je i aktivno radila na brojnim značajnim projektima od nacionalnog interesa. Značaj ovog kruga uveliko nadilazi okvire udruženja vjerskih službenika. Članovi “El-Hidaje” bili su aktivni i u političkom životu i bili su bliski onim političkim krugovima koji su zagovarali autonomiju Bosne i Hercegovine. Ali to je isti onaj krug koji je sjedio na optuženičkoj klupi odmah po oslobođenju Sarajeva 1947. godine. Ukupni autoritet koji je uživala “El‑Hidaja” bio je neosporan i baš ga je zato bilo nužno urušiti. Cilj je bio da se na čelne pozicije u Islamskoj zajednici postave ljudi lojalni novom režimu i Komunističkoj partiji, što se na kraju i desilo. Novo vodstvo Islamske zajednice bilo je u tijesnoj vezi s NOP-om i novim režimom. No, da bi se taj cilj ostvario, bilo je potrebno eliminirati one ličnosti iz Islamske zajednice koje su snagu svoga autoriteta crpili iz vlastitih intelektualnih i moralnih referenci. Prvi u tom nizu bio je Mustafa Busuladžić. Na njegovom primjeru pokazat će se čvorišne tačke i metode razračunavanja komunističkog režima s Islamskom zajednicom tokom cijelog razdoblja njihove vladavine.
Sukob svjetskih antagonizama
Činjenica je da je Busuladžić, kao i mnogi drugi autori, držao stranu nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu. No, ovaj stav zahtijeva kontekstualizaciju kako se ne bi upalo u opasnost simplificiranja i ideoloških reduciranja. Kolonijalizam je kost u grlu Busuladžića i on, budući svjestan njegovih razornih posljedica, iznimno često kritizira kolonijalne sile Rusiju i Veliku Britaniju. Sve su one upletene u porobljavanje drugog čovjeka, što je po Busuladžiću neoprostiv grijeh. Tako on tvrdi da je islamski svijet “još prije izbijanja današnjih sukoba vodio tešku oslobodilačku borbu protiv Velike Britanije i njezinih saveznika”. U toj su borbi muslimani često imali saveznike među kršćanima, kao što je to bio slučaj u Palestini, gdje su se za svoju domovinu rame uz rame borili i muslimani i kršćani. Ovim on sugerira da se ne radi o borbi kršćanstva i islama, već o sukobu pravde i nepravde, sile i istine. Busuladžić tvrdi da su “odmah u početku simpatije islamskog svijeta na strani protivnika Velike Britanije”. Vidimo u ovom kratkom iskazu da Busuladžić nije za Njemačku, već se on opredjeljuje “protiv” Velike Britanije, koja nije igrala nimalo časnu ulogu u muslimanskom svijetu. On smatra da muslimanske zemlje mogu steći svoja politička, ekonomska i kulturna prava tek propašću Britanskog carstva, što je kasnija historija dijelom i potvrdila. Ne samo to. Velika Britanija je u svoje okrilje prihvatila jugoslavensku kraljevsku porodicu, čiji je eksponent i direktni izvršilac bio general Draža Mihailović, što je dodatno odbijalo Bošnjake od Velike Britanije. Kralj Jugoslavije Petar II odrekao se usluga generala Dragoljuba Draže Mihailovića tek 29. augusta 1944. godine. Dakle, četnička vojska imala je iste uniforme, isti oficirski kadar kao što su ga imale i vojne jedinice Kraljevine Jugoslavije. Iste one države kojoj su Bošnjaci vjerno služili dvadeset i tri godine unatoč otvorenim progonima i nezapamćenom stradanju pretrpljenim u tom razdoblju mira.
Dakako, ovim se ne negiraju izvjesna kolebanja, polivalentni, čak oprečni stavovi koje uočavamo i kod Busuladžića, koji istovremeno traži zaštitu od Italije i žestoko je kritizira zbog naoružavanja četnika i zločina nad muslimanima u sjevernoj Africi. Busuladžić želi otvoriti oči mnogim Bošnjacima koji se zavaravaju evropskim floskulama o humanizmu i ljudskim pravima kada je Evropa barbarski nastrojena i ne priznaje nikakve vrijednosti. Stoga je razumljivo zašto Busuladžić upozorava na oprez jer su “baš oni koji su se u Evropi izdavali za prvoborce pacifizma prvi u ime tih slobodarskih prava zagazili u imperijalističke i kolonijalne ratove, podjarmljujući milione modernih robova”.
Nesumnjivo da je protubritanski stav uvjetovan geopolitičkom konstelacijom odnosa, a ne ideološkim razlozima. Busuladžić nijednom svojom riječju ne afirmira niti brani njemačku državnu ideologiju. Fašizam se u njegovim radovima redovno kritizira kao velika opasnost. Ali da u Njemačkoj i njenom narodu vidi velike ljude koji bi mogli biti od pomoći muslimanima u toj “orijaškoj borbi”, to je nesporna činjenica. Istini za volju, Busuladžić ponajviše kritizira socijalizam ili boljševizam, ali uvijek u tom kontekstu spominje i fašizam, što ukazuje da je on izražavao negativna mišljenja i o jednom i o drugom. U svom glasovitom uratku Islam i socijalizam on jasno tvrdi da je islam “prirodni protivnik i komunizma i komunističko-rasističkih shvatanja”, te da se muslimani moraju okrenuti vlastitim duhovnim korijenima kako bi se suzbio svaki “komunističko-fašistički utjecaj među muslimanima”. Ovaj stav izrečen je prije Drugog svjetskog rata, ali je opetovan tokom njegova trajanja, kada je Bosna i Hercegovina potpala pod vlast ustaške države sa snažnim ideološkim zaleđem.
U toj orijaškoj borbi “svjetskih antagonizama” on je zahtijevao od bosanskih muslimana da traže vlastiti put jer se samo u sebe mogu pouzdati. “Sa stajališta krutog realizma proizlazi da moramo u traženju sretnog izlaza iz teškog stanja biti upućeni sami na sebe i pitanje svoje sudbine riješiti sami u nama samima.” Ove riječi, toliko puta ponovljene u njegovim radovima, predstavljaju sukus njegove političke filozofije. On se bazirao na tome da Bošnjaci moraju u samima sebi, vlastitoj snazi i kompaktnosti, tražiti reference vlastitog opstanka. Oslanjanje na bilo koga znak je slabosti. Slabosti koja ne može opstati na ovim geopolitičkim prostorima. Njegov politički koncept išao je na vlastitu korist, a ni na čiju štetu. Međutim, tako nisu mislile nove vlasti u Bosni i Hercegovini. Još ranije, decembra 1942. godine, objavljeno je “Uputstvo o odnosu rukovodilaca i boraca NOV I POJ prema veroispovedanju i o odnosu verskih službenika prema narodnooslobodilačkoj borbi”, koje ukazuje da će biti sankcionirani svi vjerski službenici koji ne usklađuju svoju službu i utjecaj na svoje vjernike u duhu narodnooslobodilačke borbe: “To je potrebno da urade sada – na vreme, da ih sutrašnjica ne bi pitala gde su bila danas.” I zaista, mnogi su vrlo brzo bili pitani o svojim političkim stavovima tokom rata.
Revolucionarno nasilje
U dokumentu Službe državne bezbjednosti Sarajevo, pod rednim brojem 012117159, nalazi se dosje Mustafe Busuladžića, u kojem su presuda Vojnog suda i ostali dokumenti koje je OZNA predala ovom sudu, a vezani su za Mustafu Busuladžića. U listu “saradnika okupatora” uveden je zbog toga što je bio spiker na radiostanici u Rimu i prevodilac vijesti do maja 1942. godine, saradnik palestinskog muftije El-Husejnija, “poznatog sluge fašizma”, i bio je nastavnik u školi imama SS divizije. Ovo su bili zvanični razlozi zbog kojih ga je privela OZNA, koja ga je isljeđivala, a potom s drugima predala Vojnom sudu, koji je donio osuđujuću presudu. O kakvom je sudu i suđenju riječ kazuju sami dokazi koje je OZNA ponudila Sudu i na temelju kojih je osuđen na smrt. Riječ je o sljedećim dokaznim materijalima:
– brošura Muslimani u sovjetskoj Rusiji;
– pismo Mehmeda Handžića koje je preveo i predao El-Husejniju;
– kopija pisma na italijanskom jeziku koje je napisao i predao muftiji radi intervencije za Pandžu, tada zatvorenog u Zagrebu;
– Članak Naša tolerancija iz Osvita;
– pozdravna pisma koja je dobio nakon govora pred Carevom džamijom.
Ovo su bili jedini dokazi koji su uz priloženo saslušanje poslužili da se Busuladžićev biološki i intelektualni život zatre. Zaključak majora OZNE (ime je nečitko napisano) koji ga je isljeđivao, a na temelju ovih dokaza, jeste da je Mustafa Busuladžić bio idejno i politički vezan za fašiste i da je svim mogućim sredstvima koja su mu stajala na raspolaganju pomagao okupatore. Ovdje se ne navodi nijedan jedini konkretni argument o njegovoj vezi s fašistima izuzev njegovog pisanja i činjenice da je nastojao upoznati muslimanski svijet o stradanju muslimana u Drugom svjetskom ratu. Navodi se da je djelovao u cilju odvraćanja ljudi od NOP-a i narušavanja međunarodnih odnosa u Jugoslaviji kritizirajući srpsku politiku.
Optužnica tvrdi da je Busuladžić bio prva osoba koja je upoznala muftiju sa stanjem muslimana u Bosni i Hercegovini, čime mu je pripomogao da u zajednici s okupatorom iskoristi političko stanje kod muslimana za formiranje SS jedinice. Povrh toga, bio je pisac i izdavač “šovinističkih i političkih članaka i brošura u duhu fašističke ideologije, čime je utjecao na mase i pomogao okupatoru na raspirivanje bratoubilačkog rata”. Ostaje nejasno iz ovih optužbi da li je kriv zato što je upoznao svjetsku javnost o stradanju muslimana (koji su u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu procentualno najviše stradali nakon Jevreja), ili zato što su i na njegovu inicijativu i poticaj formirane jedinice koje su trebale štititi muslimanski narod od zločina. Svakako da Busuladžić nije agitirao za partizanske jedinice iz više razloga. Prije svega, smatrao je da je njihova ideološka matrica pogubna za bošnjački kolektivni identitet i konsekventno i za njihov opstanak. Istovremeno, smatrao je da se muslimani trebaju samoorganizirati jer jedino tako mogu osigurati svoju izvjesniju budućnost. U komunističkoj percepciji, to je bio njegov najveći grijeh. Naime, u ideološkoj se percepciji svijet dijeli na dvije strane, prijatelje i neprijatelje. “Ili si sa mnom ili si protiv mene” temeljni je narativ ideološke matrice svijeta.
Istraga
Vojska NOP-a ušla je u Sarajevo 5. i 6. aprila, a Busuladžić je uhapšen već polovinom istog mjeseca za vrijeme kojeg je vršeno i njegovo isljeđivanje. Saslušanje se vodilo bez prisustva advokata ili bilo kakve pravne zaštite. Zapisnik iz istrage vrijedno je svjedočanstvo njegovih stavova, stavova “El-Hidaje”, ali i političkih polazišta onovremenih državnih i partijskih struktura. Stoga ćemo glavne fragmente ovog zapisnika iznijeti i analizirati.
Istraga koja je vođena u Osman-pašinoj vojarni, koja će kasnije dobiti ime Kasarna “Maršal Tito”, trajala je više dana, a nakon svakog dana zapisnik je potpisivao Mustafa Busuladžić kako bi se potvrdila njegova vjerodostojnost.
Nakon uobičajenih pitanja o generalijama, slijedili su upiti o njegovom boravku u Italiji i vezama s ustaškim režimom. On je kazao da je njegov put u Italiju bio isključivo naučnog karaktera. Ovo studijsko putovanje finansirali su Vlada Italije, koja mu je dala stipendiju, i njegov punac, bogati trgovac iz Zenice Omer ef. Šestić. O vezama s ustašama rekao je da nikada nije bio član ustaškog pokreta niti je održavao ikakve veze s njima. O vezama s italijanskim konzulom rekao je da je u tri maha predvodio delegacije u kojima je fungirao kao prevodilac. Prvu delegaciju predvodio je predsjednik Ulema-medžlisa Abdulah ef. Ridžanović, a povod je bio zatvaranje muslimana i pravoslavaca u Trebinju od italijanske vlasti. Drugi je put predvodio delegaciju muslimana Trebinja istim povodom. Treći je put bio prevodilac muslimanima iz Sandžaka nastanjenim u Sarajevu zbog hapšenja uglednih muslimana u Sandžaku. Vidimo da je Busuladžić bio aktivni sudionik u akcijama koje su imale za cilj borbu i zaštitu ne samo Bošnjaka nego i Srba, što je činjenica koju treba napomenuti.
Muftija El-Husejni bio je važna tema istrage, a Busuladžić je rekao da je cilj njegovih sastanaka s njim bio da se pomogne muslimanima i okonča bratoubilački rat u Bosni i Hercegovini. Njegova su nastojanja bila da dokaže kako su muslimani kroz čitavu svoju prošlost, pa i u posljednjih dvadeset godina, živjeli u najboljim bratskim i komšijskim odnosima sa svojim inovjernim komšijama na jednoj strani. Na drugoj strani tvrdio je da pravo bošnjačkog opstanka ne ugrožava pravo opstanka niti jedne vjerske niti etničke skupine u Bosni i Hercegovini. Jedno od pitanja bilo je o pismu koje je 1942. godine odnio muftiji i “koje je po svom sadržaju bilo upereno protiv Srba”. On je kazao da je to pismo od Handžića bilo pisano pod dojmom klanja u istočnoj Bosni. Ovo je pismo bilo jako interesantno majoru jer je i drugi dan istrage pitao o tome zašto je Handžić tražio da se muftija zauzme kod italijanskih vlasti, pod čijim je mandatom bila Hercegovina, da zaštite muslimane, što je bilo jedino moguće napadom na četničke jedinice. Major je smatrao da je to čin razbijanja dobrih odnosa naroda Jugoslavije.
Iz ovih pitanja nadaje se odium koji su gajili neki krugovi unutar partizanskog pokreta spram Mehmeda Handžića. Busuladžićev grijeh bio je taj što je pismo preveo i dostavio muftiji i što je internacionaliziralo problem stradanja Bošnjaka. Pismo je, također, predstavilo ustaške zločine sa željom da se muftija zauzme, opet kod Italijana, da ustaše obustave svoj huškački i rušilački rad. Međutim, ovaj segment Handžićeva pisma, u kojem se kritizira ustaška politika, nije bio zanimljiv majoru. Također mu je neinteresantno bilo to što je Busuladžić dostavio muftiji rezolucije bosanskohercegovačkih muslimana u kojima se tražila zaštita Srba i Roma od fašističkih progona.
Na upit o razlozima njegova puta u Berlin 1944. godine odgovorio je da ga je onamo poslao Mehmed Handžić s pismom u kojem su iznesene tri tačke:
– Onemogućiti osnivanje SS divizije i tako izbjeći ponovno klanje između stanovništva Bosne i Hercegovine;
– Tražiti rješenje pitanja Islamske zajednice nakon rata;
– Da su progoni ustaša i njihova zlostavljanja uperena protiv muslimana dosegla svoj vrhunac i da prijete nestanku muslimana.
Kod muftije je u Njemačkoj Busuladžić proveo mjesec dana, a on se založio da to pitanje bude predstavljeno posebno u Egiptu, preko čije se vlade moglo doći do savezničkih vlada i Crvenog križa, od kojeg se trebala tražiti pomoć za muhadžire iz istočne Bosne.
Sljedeće pitanje bilo je o Busuladžićevom govoru ispred Careve džamije o kojem su, očito je, bili dobro informirani. Busuladžić je kazao da je nakon pokolja u Višegradu 1943. godine održao govor u kojem je istaknuo da muslimani trebaju zadržati hladnokrvnost, ne zavaravati se tuđom propagandom i da se naši redovi moraju ujediniti isključivo radi naše samoodbrane. Rekao je još da se muslimani trebaju u tom cilju naoružavati. Majoru je najviše smetalo to što je taj govor unio zabunu među muslimanima i izazvao cijepanje NOB-a, tj. odustajanje Bošnjaka od uključivanje u redove NOP-a. Busuladžić je odgovorio da se ne radi ni o kakvoj zabuni već da je time odvraćao narod od ustaštva.
Majoru je smetala činjenica da je nakon ovog govora formirana muslimanska milicija u Visokom i nekim drugim mjestima, a Busuladžić je dodao da su to činili isključivo u samoodbrani, bez želje da ikoga ugrožavaju.
Iz pitanja kojima se major stalno vraćao, a koja sugeriraju da je Busuladžić imao negativan stav prema partizanima i da je odbijao ljude od partizanskih jedinica, saznajemo da je ovo njegov najveći zločin. Nadaje se zaključak da su partizanima smetale sve druge vojne formacije izuzev njihove, neovisno od toga što ne ugrožavaju i ne bore se protiv partizanskih jedinica. Također, ni partizani nisu imali isti stav spram muslimanskih milicija. Dokumentiran je sastanak Josipa Broza Tita u selu Šerići s tamošnjim begom Husejnovićem, koji je lijepo primio partizane, pa mu je Tito za to dao i određeno naoružanje. Dakle, ni partizani nisu pravolinijski gledali na ove jedinice.
Prilikom posjete muftije El-Husejnija, Busuladžić je upitan o razlozima priliva muslimana u redove partizana. Odgovorio je “da partizani jamče biološki opstanak muslimana” i naročito zbog toga što osiguravaju “potpunu vjersku slobodu i svetinje muslimana”.
Činjenica koja je nesporna jeste da su partizanske jedinice uživale ovakav ugled u narodu u tom periodu, što Busuladžić u svom odgovoru muftiji u prisustvu Suljage Salihagića ističe. Četnički pokolji u istočnoj Bosni pomogli su da veliki broj Bošnjaka pređe u redove partizanskih jedinica jer organizirane muslimanske jedinice nisu postojale, izuzev milicija u pojedinim krajevima. Tako su, na neki način, ovi pokolji utjecali na rast partizanskog pokreta, a Busuladžić je smatrao da muslimani moraju tražiti vlastiti put kao garanciju opstanka i očuvanja vjerskog i kulturnog identiteta. Da su njegove anticipacije tačne, dijelom kazuje potonja historija.
Uslijedio je set pitanja o njegovom spisateljskom radu i časopisu Osvit, u kojem je Busuladžić, između ostalih, objavljivao svoje radove, uglavnom društveno-političke naravi. “U kakvom ste duhu pisali? Fašističkom ili antifašističkom?” Busuladžić je kazao da nije pisao niti u duhu fašizma niti u duhu antifašizma, već u islamskom duhu. Ovo pitanje odražava totalitarni duh režima koji svijet dijeli na dvije polutke. S nama ili protiv nas. Ili si fašista ili si antifašista. Zaboravljaju da se može biti istovremeno i deklarirani antifašista i zločinac, što je komunizam tako zorno posvjedočio.
Ovu tezu u jednom drugom kontekstu u Crnoj knjizi komunizma obrazlaže i Stephan Courtis kada piše da je učestvovanje komunista u ratu i pobjedi nad fašizmom učinilo da pojam antifašizma postane kriterij istine u ljevici, a ona je postala najbolji predstavnik antifašizma. Stvoren je obrazac koji kaže da je fašizam “Apsolutno zlo”, a biti na strani antifašizma podrazumijevalo je biti na strani “Dobra”. Za Busuladžića je biti antifašista značilo biti protiv Nijemaca, što istovremeno podrazumijeva da si za Sovjetski savez i za Veliku Britaniju, koji u muslimanskom svijetu ne uživaju golemi ugled.
Istražitelju je posebno bio interesantan članak Naša tolerancija, pa je slijedilo pitanje o tome na koga je mislio pod “zajedničkim neprijateljima Arapa, muslimana i kršćana”. Busuladžić je odgovorio da je mislio prvenstveno na Jevreje, ali i na Engleze. “Da li je to u duhu vjerske tolerancije”, upitao je major. “Ako je u duhu čovječanske tolerancije napadati prava muslimana i kršćana u Palestini od strane židova, i mi imamo pravo da branimo svoje.”
Nakon toga je uslijedio set pitanja o njegovu boravku u Gubenu, u Njemačkoj, i formiranju SS divizije. Naime, Busuladžić je imao zadaću odnijeti jedno pismo od Mehmeda Handžića za muftiju, a ovaj ga je zamolio da održi nekoliko predavanja imamima predviđenim za ovu jedinicu.
“Ne želim da budem advokat muftijin. Mogu reći samo to da su Nijemci prevarili samoga muftiju i upotrijebili muslimanske SS trupe protiv volje muslimana u borbi protiv partizana, u kojima se nalazio znatan broj i muslimana.” Major je pitao: “Kakvo je bilo Vaše učešće u tome?” Odgovorio je kratko: “Nikakvo!”
Drugog maja 1945. godine Busuladžića je OZNA predala Vojnom sudu kao “narodnog neprijatelja”, a 22. i 23. maja desili su se suđenje i presuda.
Suđenje se odvijalo javno, uz prisustvo odabranih osoba koje su stvarale klimu linča i progona optuženih. Medijsku podršku i kampanju protiv optuženih davalo je Oslobođenje, koje je predstavljalo zvanične stavove nove politike. Kada je u Sarajevu organizirana peticija za oslobađanje Mustafe Busuladžića, koju su potpisali najugledniji građani Sarajeva, Oslobođenje je u uvodniku uputilo oštro upozorenje da se “organi koji bdiju nad bezbjednošću narodne države, nad bezbjednošću tekovina (…) rata, pozabave sa ovakvim i sličnim rabotama, sa inicijatorima pro-zločinačkih akcija”. Ovo je bio jasan signal šta će se dogoditi svima onima koji se suprotstavljaju i dovode u pitanje odluke nove vlasti. Komuniste je uplašila činjenica da su ove peticije potpisali mnogi ugledni ljudi, čak i iz njihovih vlastitih redova, kako se navodi u ovom oštro intoniranom tekstu.
U otežavajuće okolnosti uzeto mu je “izdajništvo prema narodu i prema užoj zajednici – Muslimanima, a kao olakšavajuće ništa”. Paradoksalno je da se osoba koja je cjelokupni svoj javni i intelektualni angažman usmjerila na brigu o vlastitom narodu osuđuje za njegovu izdaju.
Zaključak
Mustafa Busuladžić jedna je od prvih i vjerovatno najtragičnija žrtva uspostave novog režima među vjerskom inteligencijom. Njegov slučaj postat će urnek ponašanja spram društveno angažiranih vjernika tokom cijelog tog perioda. U ovim suđenjima optuženi nisu uživali presumpciju nevinosti, tj. pretpostavku da je neko nevin dok se na objektivnom sudu ne dokaže suprotno. Također, teret dokazivanja nije bio na tužitelju već na optuženom. Optuženi nisu imali nikakve pravne zaštite, pravnog zastupnika ili prava na žalbu. K tome, organizirana je snažna medijska kampanja koja je trebala dijabolizirati optužene i stvoriti pretekst za drakonske kazne koje su se izricale i za najsitnija djela. Najtragičnije je što su ovakve presude postajale zvanična istina koja je važila više decenija u Bosni i Hercegovini. Istina koja se nije smjela dovesti u pitanje.
Mustafa Busuladžić jeste govorio u prilog propasti Britanskog i Ruskog carstva, o čijim se zlodjelima nad muslimanima i drugim podanicima tek kasnije saznavalo. Dakako, nije riječ o prihvatanju ideja nacizma, već o prepoznavanju historijske (resentiment na Austro-Ugarsku monarhiju) i geopolitičke realnosti (snaga i blizina njemačke vojne sile nasuprot kolonijalnih velesila Velike Britanije i SSSR). On ne samo da nije afirmirao fašizam kao ideologiju već je aktivno pisao i radio na demaskiranju zloćudne naravi svih ideoloških koncepata. No, u percepciji nove vlasti jedini antifašizam bio je u okviru NOP-a, mada je u sebe usisavao mnoge elemente koji su bili sljedbenici drugačijih, čak i oprečnih ideologija. Pitanje koje nam se nameće jeste da li je plemenita ideja antifašizma u komunističkoj interpretaciji pervertirala u novu ideologiju sa sličnom matricom koja dijeli svijet na one koji su s nama i one koji su protiv nas. Pitamo se s pravom da li su fašizam i antifašizam postali pojmovi bez stvarnog sadržaja i značenja, političke etikete za razračunavanje s ideološkim i političkim neistomišljenicima. Biti antifašista predstavljalo je opravdanje za sve druge zločine koji su se u ime antifašizma činili. Činjenica da je bilo riječ o suđenjima i stvaranju privida pravne i demokratske države ne mijenja na stvari. Posebice za žrtve i njihove najbliže.
