Kako da reagujete na rečenicu vašeg djeteta “Nemoj da me smaraš”

Tekst u kojeme će se mnogi roditelji, prosvjetni radnici i svi oni koji imaju tinejdžere u svom društvu sigurno prepoznati. Autor Zoran Milivojević na portalu politika.rs obrađuje problematiku komuniciranja između roditelja i djece u najosjetljivijem periodu odrastanja.

Devetogodišnjak koji majci, koja ga tjera da uči, govori „Nemoj da me smaraš” pokazuje da njime upravlja „princip prijatnosti”. Kada mu majka spomene učenje, on zamisli sebe da uči, što kod njega izaziva snažnu neprijatnost. On emotivno postaje „žrtva” učenja koje se još nije ni dogodilo. Zato agresivno pokušava da ušutka majku za koju misli da nad njim vrši „psihičko nasilje”.

Većina ljudi se upravlja prema nekome ili nečemu na osnovu toga kako se prema tome osjećaju. Osjećanje prijatnosti izaziva želju da se približi, a neprijatnosti želju za udaljavanjem. Doživljavanje prijatnosti ili neprijatnosti jeste unutrašnji signal da smo nešto procijenili kao pozitivno ili negativno.

Kada bi stvari bile jednostavne, mogli bismo da se oslanjamo samo na svoja osjećanja. Problem jeste u tome što su nečija osjećanja rezultat jedne unutrašnje obrade informacija, a poznato je da ljudi veoma različito obrađuju informacije. Nije isto kako na jednu situaciju reaguje malo dijete i kako reaguje odrasla osoba, pa ni dvije odrasle, razumne osobe ne moraju da reaguju istim osjećanjem. Ako je naša nesvjesna obrada informacija pogrešna, biće pogrešno i rezultirajuće osjećanje. Prema tome, osjećanja mogu da nas „slažu”. To posebno važi za malu djecu koja još nemaju dovoljno informacija, tako da se upravljaju na osnovu toga kako se osjećaju.

Dijete nauči u prvim mjesecima života da je veoma loše kada osjeća neprijatnost gladi, a da je dobro kada nakon jela osjeti prijatnost sitosti. Ono misli da sve što mu je prijatno jeste i korisno, a da je sve što mu je neprijatno – štetno. Prema tome, igranje igračkama dijete doživljava kao prijatno i zato korisno, a nametnuto pospremanje igračaka kao neprijatno i zato sigurno štetno. Zato dijete hoće da se igra, ali odbija da pospremi igračke. Ovakvu motivaciju djeteta je Sigmund Frojd nazvao „princip prijatnosti”. Zadatak roditelja je da pomognu djetetu da prevaziđe ovakvu motivaciju jer ako ostane na njenom nivou, neće postati funkcionalni odrasli: biće lijeno, sebično, bez radnih i drugih korisnih navika.

Roditelji moraju da nauče dijete da nije važno da li je nešto prijatno ili neprijatno, već da li je korisno ili štetno, da postoje štetne prijatnosti i korisne neprijatnosti. Dijete će se tome opirati jer pogrešno vjeruje da ga roditelji ne vole kada mu ne daju da uživa ili ga tjeraju da se muči.
Kada dijete pod uticajem roditelja odustane od principa prijatnosti, tako da se više ne upravlja procjenom „prijatno–neprijatno”, već procjenom „korisno–štetno”, ono je razvilo ono što je Frojd nazvao prevladavanjem „principa realnosti”. To je veliki korak ka emocionalnoj zrelosti. Mentalne strukture takvog djeteta su sada drukčije, obrada informacija je kvalitetnija, tako da se ono sada više može osloniti na svoju intuiciju i osjećanja.