Kakav je stav islama o nasljeđivanju nemuslimana od strane muslimana?

Nasljeđivanje nemuslimana od strane muslimana

Pitanje:

Ja sam jedan od onih koje je Allah uputio u islam prije više od deset godina. Moja porodica su kršćani britanske nacional­nosti. Za sve ovo vrijeme sam pokušavao pozivati ih i omiliti im islam, ali im Allah nije otvorio srca prema islamu. Prije nekoliko godina umrla mi je majka i od nje sam imao malo nasljedstva, ali sam odbio da ga uzmem na osnovu pravila da musliman ne nasljeđuje nemuslimana. Sada mi je umro otac i ostavio je veliku zaostavštinu, a ja sam mu jedini nasljednik, a po važećim zakonima meni pripada sav taj imetak. Da li da odbijem to veliko nasljedstvo i ostavim ga nemuslimanima da se oni koriste njime, iako je to moja imovina i moje pravo. Pored toga, taj imetak mi je potreban da ga trošim na sebe i svoju muslimansku porodicu, ženu i djecu, da pomognem svojoj braći muslimanima koji su itekako potrebni pomoći i da sa njim participiram u mnogobrojnim korisnim islamskim projektima kojima je potreban finansijer, ali ga ne nalaze?

Pored toga, većina muslimana ekonomski je nemoćna i Vašoj ekselenciji nije nepoznato da je imetak kičma života i da ekonomija danas ima uticaj na politiku. Zbog čega onda da zanemarujemo priliku u kojoj neko od muslimana može da pribavi ekonomsku snagu, koju može dobiti bez napora, hara- ma ili sumnjivih poslova? Očekujem da ću kod Vas naći rješe­nja za ovaj problem, koji nije samo moj, već problem hiljada i desetina hiljada sličnih meni od onih čija je srca Allah otvorio prema ovoj veličanstvenoj vjeri pa su povjerovali u Allaha kao Gospodara, islam kao vjeru i Muhammeda kao vjerovjesnika i poslanika.

Molim Allaha da Vas učvrsti, uputi i Vama okoristi druge muslimane.

Musliman iz Britanije

Odgovor:

Hvala Allahu i neka je spas i mir na Allahovog Poslanika.

Većina islamskih pravnika smatra da musliman ne naslje­đuje nemuslimana, kao što ni nevjernik ne nasljeđuje musli­mana. Dakle, oni smatraju da je različitost ideologija i vjera zapreka nasljedstva. Svoj stav potkrepljuju hadisom, oko čije vjerodostojnosti se slažu Buharija i Muslim, a u kojem se kaže: “Musliman ne nasljeđuje nevjernika, niti nevjernik nasljeđuju muslimana.“^[208] “Ne nasljeđuju se sljedbenici različitih vjera.“^[209]

Ovo mišljenje se prenosi od pravednih halifa i zastupaju ga četvorica imama. To je mišljenje većine pravnika i po njemu se postupa, kako je to rekao Ibn Kudame.

Od Omera, Muaza i Muavije se prenosi da su oni dozvolili da musliman naslijedi nevjernika, dok u obratnom slučaju to nisu dozvolili. Ovo se prenosi i od Muhammeda b. Hanefijje, Alije b. Husejna, Seida b. Musejjeba, Mesruka, Abdullaha b. M’akela, Š’abija, Jahje b. J’amura i Ishaka.^[210]

Prenosi se da su se kod Jahje b. M’amera parničila dva bra­ta oko nasljedska njihovog brata koji je bio nevjernik. Jedan je bio musliman, a drugi Jevrej. Presudio je da ga musliman naslijedi, dokazujući svoj stav sljedećim predanjem: “Pričao mi je Ebul-Esved, prenijevši od nekog čovjeka, on od Mua- za, da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: ‘Islam povećava, a ne smanjuje.’“^[211] Dakle, islam je uzrok za povećanje dobra onima koji ga prime, a ne uzrok njihove zabrane i umanjenja. Ovdje je također moguće spomenuti hadis: “Islam nadvisuje sve i ne može bit nadvišen.“

Isto tako, mi ženimo njihove žene, dok oni ne žene naše, pa ih zbog toga nasljeđujemo dok oni nas ne nasljeđuju. Ja preferiram ovo mišljenje i pored toga što ga većina pravnika nije prihvatila. Smatram da islam ne može biti prepreka na putu dobra ili koristi, koja dolazi muslimanu da se pomogne s njom pri iskazivanju Allahove jednoće, pri pokornosti Nje­mu i pomaganju Njegove istinite vjere. Osnova koja važi za imovinu jeste da se koristi radi pokornosti Uzvišenom Allahu, a ne da bi se griješilo prema Njemu. Najpreči ljudi imovini su vjernici. Prema tome, kada svjetovni zakoni dozvole neku imovinu ili nasljedstvo, ne treba da im ga mi zabranjujemo i da ga ostavljamo nevjernicima da uživaju sa njim na razne na­čine, od kojih neki mogu biti i zabranjeni ili određeni da nam nanesu štetu.

Što se tiče hadisa: “Musliman ne nasljeđuje nevjernika, niti nevjernik nasljeđuje muslimana,“ možemo ga protumačiti onako kako hanefijski pravnici tumače sljedeći hadis: “Musli­man se ne ubija zbog nevjernika.“ Pod nevjernikom se ovdje misli na ratnika. Dakle, musliman ne nasljeđuje ratnika koji se istinski bori i ratuje protiv muslimana, zbog toga što je veza među njima prekinuta.

Preferiranje šejhul-islama Ibn Tejmijje i Ibnul- Kajjima

Imam Ibnul-Kajjim se osvrnuo na ovo pitanje, tj. pitanje naslijeđivanja nevjernika od strane muslimana u svom djelu Ahkamu ehliz-zimmehi apsolvirao ovu temu, preferirao ovo mišljenje i prenio od svog šejha Ibn Tejmijje koliko je dovolj­no i dostatno. On je, Allah mu se smilovao, rekao sljedeće:

“Po pitanju nasljeđivanja nevjernika od strane vjernika, prethodnici nemaju jedinstven stav. Mnogi od njih smatraju da musliman ne naslijeđuje nevjernika, kao što ni nevjernik ne naslijeđuje muslimana. Ovo mišljenje je poznato kod četverice imama i njihovih sljedbenika. Jedna grupa učenjaka smatra da musliman naslijeđuje nevjernika, ali ne i obratno. Ovo je mišljenje Muaz b. Džebela, Muavije b. Ebi Sufjana, Muhammeda b. Hanefijje, Muhammeda b. Alije b. Husejna (Ebu Džafera el-Bakira), Seida b. Musejjeba, Mesruka b. El- Edžde’a, Abdullaha b. Mugaffela, Jahje b. J’amura, Ishaka b. Rahavejha i to je izbor šejhul-islama Ibn Tejmijje. Protagoni­sti ovog mišljenja tvrde da mi njih nasljeđujemo, a oni nas ne nasljeđuju, kao što mi ženimo njihove žene, dok oni nemaju pravo da žene naše.

Oni koji zabranjuju da musliman naslijedi nevjernika osla­njaju se na hadis, oko čije se vjerodostojnosti slažu Buharija i Muslim, u kojem se kaže: “Musliman ne nasljeđuje nevjernika, niti nevjernik muslimana.“ Ovaj hadis je i osnova za one koji su zabranili da se naslijeđuje munafik, ateista i otpadnik. Naš šejh, tj. Ibn Tejmijje je rekao: “Potvrđeno je mutevatir sunne- tom da je Poslanik, a.s., postupao prema ateistima i munafici- ma, u ovosvjetskim propisima, kao i prema muslimanima, tako da je dozvolio da se naslijeđuju međusobno sa muslimanima. Abdullah b. Ubejj i drugi, za koje je Kur’an potvrdio da su munafici i zabranio da mu se klanja dženaza i traži oprost za njega, naslijeđivao je muslimane i kada je umro muslimani su njega naslijedili. Tako je Abdullaha b. Ubejja naslijedio nje­gov sin, a Poslanik, a.s., od ostavštine bilo kojeg munafika nije uzeo ništa, niti je bilo šta od toga odredio za ratni plijen, nego je sve dao njihovim nasljednicima i to je apsolutno poznata stvar.

Općepoznato je da nasljedstvo počiva na vanjskoj pomoći, a ne na srčanom ubjeđenju i ezoteričnoj ljubavi. Munafici, na prvi pogled, pomažu muslimanima protiv njihovih neprijate­lja, i pored toga što na drugi način rade suprotno tome. Dakle, nasljedstvo se temelji na vanjskim stvarima, a ne na onome što je u srcima.

Što se tiče otpadnika od vjere (murtedda), poznato je mi­šljenje ashaba, poput Alije i Ibn Mesuda, da njegov imetak pripada, također, njegovim nasljednicima muslimanima^[212] i da ga nisu podveli pod Poslanikove riječi: “Musliman ne naslije­đuje nevjernika.“ Ovo je ispravno.

Što se tiče sljedbenika Knjige, oni koji zastupaju mišljenje Muaza, Muavije i ostalih koji se slažu s njima vele da riječi Po­slanika, a.s., da musliman ne naslijeđuje nevjernika, aludiraju na nevjernika ratnika, a ne na munafika, otpadnika i sljedbe­nika Knjige, jer riječ el-kafiri pored toga što obuhvata sve ne­vjernike, ponekad se upotrijebi samo za neke vrste nevjernika, kao što je slučaj u sljedećim riječima Uzvišenog Allaha: Allah će sigurno zajedno sastaviti u Džehennemu licemjere i nevjernike. (En-Nisa, 140) Dakle, munafici i otpadnici nisu obuhvaćeni u ajetu sa riječju (el-kafirun).Zbog toga smatraju da kada ne­vjernik primi islam, on neće naklanjavati propuštene namaze, a kada se otpadnik vrati u islam, u tom slučaju postoje dva mišljenja.

Neki učenjaci su Poslanikove, s.a.v.s., riječi: “Muslim se ne ubija zbog nevjernika“^[213], shvatili u smislu nevjernika ratnika, a ne državljanina islamske države. Nema sumnje da Poslanikove riječi: “Musliman ne naslijeđuje nevjernika“, je preče i bliže duhu islama shvatiti da se odnose na nevjernika ratnika, jer je u dozvoli muslimanu da ih naslijedi motivacija da se islam pri­hvati od strane onih koji to žele od sljedbenika Knjige. Mnoge od njih sprječava da prime islam strah da neki njihov bogati rođak umre, pa da od njega ništa ne naslijede. To smo čuli od mnogih. Zbog toga, kada sazna da njegovo primanje islama ne poništava pravo na njegovo nasljedstvo, zapreka primanja islama će oslabiti, a njegova želja za primanjem će ojačati. Ova konstatacija je dovoljna za specifikaciju hadisa, jer oni specifi­ciraju opća značenja sa mnogo slabijim faktorima. Ovo je očit interes koji je veći od interesa braka sa njihovim ženama. Ovo nije oprečno temeljima, jer građane nemuslimane muslimani pomažu, brane i otkupljuju njihove zarobljenike. Nasljedstvo se zaslužuje na osnovu pomoći, pa ih zbog toga naslijeđuju muslimani, dok oni ne pomažu muslimane, pa ih zbog toga i ne naslijeđuju, a osnova nasljedstva nije srčana ljubav i naklo­nost. Ukoliko bi se to uvažilo, munafici se ne bi naslijeđivali od strane muslimana, niti bi oni naslijeđivali muslimane, a po­tvrđeno je da oni naslijeđuju muslimane i da njih muslimani naslijeđuju.“

Otpadnika muslimani nasljeđuju, a što se tiče njega, ako mu za vrijeme otpadništva neko od rodbine umre, neće ga na­slijediti. Ali, ako se vrati u islam prije podjele nasljedstva, da li će išta od toga naslijediti ili neće, islamski učenjaci oko tog pitanja nisu saglasni. Po oficijelnom mišljenju Ahmedovog mezheba, rođeni nevjernik^[214] i otpadnik, kada prime islam pri­je podjele nasljedstva, nasljeđuju. Ovo je mezheb grupe ashaba i tabi’ina. Ovo će potvrditi ovo pravilo, jer u ovom mišljenju se motiviše na primanje islama.

Naš šejh je rekao: “Ono što potvrđuje mišljenje da musli­man naslijeđuje nemuslimana, a da on njega ne naslijeđuje je činjenica što se kod nasljedstva uzima u obzir potpomaganje, a da ga sprječava ratovanje. Zbog toga je većina učenjaka rekla da građanin nemusliman ne naslijeđuje nemuslimana ratnika, tj. koji ratuje protiv islamske države. Uzvišeni Allah je o krva­rini rekao: Ako on pripada narodu koji vam je neprijatelj, a sam je vjernik, mora osloboditi ropstva jednog roba — vjernika.(En- Nisa, 92.)

Ubijeni, ako bude musliman, njegova krvarina se plaća njegovoj porodici. Također, ako bude iz naroda s kojim se ima ugovor, krvarina se plaća njegovoj porodici. Ali, ukoliko bude iz naroda koji je neprijatelj muslimana, onda za njega nema krvarine, jer njegova porodica su neprijatelji muslimana, ne­maju primirje s njima i zbog toga im se ne daje njegova krva­rina. A da su od onih koji su u primirju s muslimanima dobili bi krvarinu. Zbog toga, takvi ne naslijeđuju muslimane, zbog toga što među njima ne postoji isto vjerovanje, niti primirje.

Oni koji zabranjuju da musliman naslijedi nevjernika sma­traju da nevjerstvo zabranjuje nasljeđivanje i zbog toga oslobo­đeni rob se ne nasljeđuje, kao i kod ubistva.

Oni koji tvrde da musliman nasljeđuje nemuslimana sma­traju da se ubici zabranjuje nasljedstvo zbog sumnje i sankcio­niranja sa onim što je bilo suprotno njegovoj namjeri.

Dakle, ovdje je efektivni uzrok usrdnost (el-inam),dok različitost vjere to ne može biti. Ova tri pitanja se smatraju lijepim stvarima šerijata, a to su: da onaj koji primi islam na­sljeđuje prije podjele zaostavštine, da gospodar nasljeđuje svog oslobođenog roba nevjernika po ugovoru, da musliman na­sljeđuje svog rođaka koji je nemusliman, a građanin je islam­ske države. Ovo pitanje je bilo diskutabilno među ashabima i tabi’inima. A što se tiče zadnja dva pitanja po njima ne znam da postoji nesuglasnost, jer se čak prenosi da oni smatraju da postoji nasljeđivanje među njima.

Naš šejh je rekao: “Naslijeđivanje po ovim pitanjima ide sukladno šerijatskim pravilima. Muslimanima pripada usrdnost i dužnost koju imaju prema građanima nemuslimanima, poput očuvanja njihovih života, odbrane, zaštite njihove krvi, imovine i otkupa njihovih zarobljenika.

Dakle, muslimani im koriste, pomažu i brane ih i zbog toga su oni preči da ih naslijede od nevjernika. Oni koji to zabranjuju tvrde da se naslijeđivanje temelji na ljubavi i na­klonosti (el-muvala),a ona je prekinuta između muslimana i nevjernika. Drugi su im replicirali i rekli da se naslijeđivanje ne temelji na tom nevidljivom principu, koji nalaže nagradu na drugom svijetu, jer je on potvrđen i između muslimana i njihovih najvećih neprijatelja munafika. O njima je Uzvišeni Allah rekao: Oni su pravi neprijatelji, pa ih se pričuvaj! (El- Munafikun, 4)

Dakle, naklonost srca se ne uslovljava kod naslijeđivanja, nego potpomaganje. Muslimani pomažu nemuslimane građa­ne islamske države i zato imaju pravo da ih naslijeđuju, dok oni njih ne pomažu, pa ih zbog toga ne naslijeđuju.“^[215] A Allah najbolje zna.

Ovakvu vrstu nasljedstva je moguće poistovjetiti sa testa­mentom kojeg ostavi umrli otac svome sinu, kao i testament kojeg nevjernik ostavi muslimanu i obratno, osim nevjerniku ratniku. Sve ove vrste testamenta su, bez ikakve dileme, validne. Isto tako, kod njih na Zapadu je dozvoljeno čovjeku da oporuči cijeli svoj imetak, pa makar i svome psu, pa je onda preče da ga oporuči svom sinu.

Kada bismo i prihvatili mišljenje većine islamskih pravnika po kojem musliman ne naslijeđuje nemuslimana, dužnost bi nam bila da muslimanu, kome je umro otac kažemo da uzme taj imetak koji mu pripada po zakonu od zaostavštine njego­vog oca, da za sebe uzme samo onoliko koliko je potrebno njemu i njegovoj porodici za izdržavanje, a ostatak da donira u dobrotvorne svrhe, koje su potrebne muslimanima, a ima ih mnogo i koji su potrebni, kao što si i naveo u svom pismu. Ne ostavljaj taj imetak vladi, jer će ga dati kršćanskim misionar­skim organizacijama ili nekome drugome.

Ovakvu smo fetvu izdali za imovinu koja je stečena na ne­legalan način, poput bankovnih kamata, itd. Izdali smo fetvu, kao što su i neke pravne akademije, da nije dozvoljeno takav imetak ostaviti konvencionalnim bankama, a posebno u stra­nim državama i da ga je obaveza (vadžib) uzeti, ali ne s ciljem da se vlasnik okoristi njime, nego da ga potroši na putu dobra i   za interese muslimana.

Neka je Allah na pomoći.