Kada ratni zločinac postane “naša žena”: Kako je Biljana Plavšić završila na izložbi o ženama koje su gradile društvo

U Bosni i Hercegovini, nad kojom je izvršena agresija, a nad Bošnjacima genocid, masovni zločini i sistemski progoni, moraju postojati “crvene linije”, o kojima često govorimo, a još češće ih prelazimo; mora postojati moralna odgovornost i politička ztrelost.

Upravo zato svaki pokušaj relativizacije ili simboličke normalizacije aktera zločina izaziva duboko uznemirenje javnosti, ali i opravdano pitanje: gdje su granice koje jedno društvo više ne smije preći? Upravo takvo pitanje otvorila je izložba “Naša žena”, otvorena povodom Međunarodnog dana žena u ateljeu Ismet Mujezinović u Tuzli, gdje su posjetioci među imenima žena koje su “oblikovale određene periode” zatekli i ime Biljane Plavšić, pravosnažno osuđene za zločine protiv čovječnosti pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.

Mnogi su sa izložbe otišli šokirani jer je, pored ličnosti koje su dale doprinos u obrazovanju, zdravstvu, kulturi, socijalnoj zaštiti i aktivizmu, i ime Biljane Plavšić.

Plavšić je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bila u rukovodstvu RS-a koje je planiralo i provodilo strategije koje su dovele do etničkog čišćenja.

Kako je njeno ime sada završilo na izložbi pored majki Srebrenice i drugih žena iz Bosne i Hercegovine, pitanje je za Historijski muzej Bosne i Hercegovine koji realizuje izložbu.

– Jedan od elemenata izložbe je veliki historijski timeline koji funkcioniše kao komparativni presjek događaja i figura u historiji, s fokusom na žene, njihove uloge, utjecaje i odluke koje su oblikovale određene periode. Naglašavamo da niti jedan prikaz u timelineu ne predstavlja slavljenje, glorifikaciju ili afirmaciju Biljane Plavšić. Timeline je neutralni historijski prikaz baziran na verificiranim izvorima i međunarodno priznatim sudskim odlukama. Drugi segment izložbe fokusiran je na pojedinačne narative žena, čiji su doprinosi i iskustva društveno i kulturno značajni. Ovaj segment je konceptualno i tematski odvojen od timelinea, te je isključivo orijentisan na prikaz pozitivnog doprinosa i fenomena od društvene važnosti – naveli su iz Historijskog muzeja.

Pokušaj naknadnog objašnjenja da se radi o “neutralnom historijskom timelineu”, odnosno “komparativnom presjeku događaja i figura”, ne mijenja suštinu problema. Naprotiv, takva argumentacija otvara još ozbiljnija pitanja o razumijevanju historijske odgovornosti i o granicama etičke legitimnosti javnih kulturnih institucija. Jer historija nije sterilni katalog imena i datuma. Ona je uvijek i pitanje normativnog okvira kroz koji jedno društvo razumije vlastitu prošlost.

U tom smislu, postavljanje imena osobe osuđene za zločine protiv čovječnosti u izložbeni koncept koji je, prema samoj najavi organizatora, posvećen ženama koje su “djelovale i doprinosile izgradnji društva”, predstavlja duboko problematičan čin simboličke konfuzije.

Kako smo naveli, Biljana Plavšić je bila član najvišeg političkog rukovodstva RS-a u vrijeme kada je osmišljena i provedena strategija sistematskog progona nesrpskog stanovništva na velikim dijelovima teritorije Bosne i Hercegovine. Kao dio tog političkog vrha, bila je integralni segment ideološkog i institucionalnog aparata koji je legitimizirao i provodio etničko čišćenje.

“Biljana Plavšić je bila vodeća politička ličnost bosanskih Srba i zauzimala je visoki položaj prije, tokom i nakon sukoba 1992.-1995. godine. Učestvovala u progonu bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u 37 općina. Podržavala je kampanju etničkog razdvajanja koja je imala za posljedicu smrt hiljada civila i protjerivanje hiljada i hiljada ljudi iz opština u Bosni i Hercegovini u veoma brutalnim uslovima, time što je pozivala paravojne snage iz Srbije da pomognu snagama bosanskih Srba u ostvarivanju cilja razdvajanja etničkih grupa upotrebom sile. Osuđena je na 11 godina zatvora”, naveo je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju.

Plavšić je priznala odgovornost za zločine protiv čovječnosti, uključujući progon, deportacije i druge oblike sistematskog nasilja nad civilnim stanovništvom. Međutim, historijski i moralni problem njenog političkog naslijeđa ne završava tim priznanjem.

Nakon izlaska iz zatvora, Plavšić je u više javnih istupa relativizirala vlastitu odgovornost i praktično povukla moralni smisao priznanja koje je prethodno dala u sudskom postupku. Time je dodatno potvrdila da njen politički i ideološki odnos prema zločinima nikada nije bio stvar autentičnog suočavanja s prošlošću, nego pragmatične pravne strategije. Upravo zato je pokušaj da se njeno ime predstavi kao dio “neutralnog historijskog timelinea” duboko problematičan.

Neutralnost u kontekstu zločina ne postoji. Neutralnost u takvim slučajevima uvijek postaje relativizacija, a relativizacija je prvi korak ka normalizaciji.

Posebno je problematičan simbolički okvir u kojem se to dogodilo. Izložba koja nosi naziv “Naša žena” i koja je najavljena kao hommage ženama koje su doprinosile društvu ne može istovremeno funkcionirati kao prostor za “neutralno historijsko bilježenje” ratnih zločinaca. Sama semantika naslova proizvodi vrijednosni okvir koji takvu vrstu uključivanja čini duboko neprihvatljivom. Jer čak i kada kustosi tvrde da nešto nije glorifikacija, sam čin simboličkog uvrštavanja u takav kontekst proizvodi implicitnu normalizaciju.

Drugim riječima, problem nije samo u jednoj fotografiji, jednoj fusnoti ili jednom imenu na timelineu. Problem je u poruci koja se šalje. A ta poruka glasi da se ratni zločinci mogu tretirati kao “historijske figure među drugima”, kao dio šireg narativa u kojem se brišu jasne moralne granice između žrtve i počinitelja.

Za društvo koje je preživjelo genocid u Srebrenici, masovne logore, sistematska silovanja i etničko čišćenje, ta poruka je duboko uvredljiva.

Posebno je bolna činjenica da se sve to dešava u kontekstu izložbe posvećene ženama. Jer upravo su žene u Bosni i Hercegovini među najvećim simbolima stradanja i otpora: majke koje još uvijek tragaju za kostima svoje djece, žene koje su preživjele logore i silovanja, aktivistice koje su decenijama gradile kulturu sjećanja i borile se protiv negiranja zločina.

Staviti u isti simbolički prostor takve žene i osobu koja je politički sudjelovala u sistemu koji je proizveo njihovu patnju predstavlja ozbiljan moralni promašaj.

Kulturne institucije, ako čitamo iz ovog primjera, prestaju biti čuvari historijske istine i pretvaraju se u prostore opasnog relativizma. A relativizam je upravo ono na čemu počivaju svi projekti negiranja i revizionizma.

U takvom kontekstu, svaka institucionalna greška koja doprinosi zamagljivanju granica između zločina i historije ima dalekosežne posljedice. Jer kultura sjećanja nije samo pitanje prošlosti nego pitanje naše budućnosti.

Narod koji počne relativizirati vlastitu tragediju vrlo brzo se suoči s pokušajima da mu se ta tragedija potpuno izbriše iz historije.

Zato je odgovornost institucija kulture u Bosni i Hercegovini posebno velika. Njihova uloga nije samo da dokumentiraju prošlost, nego i da jasno artikuliraju moralne lekcije koje iz te prošlosti proizlaze.

U tom smislu, jedno pravilo mora biti nedvosmisleno: ratni zločinci ne mogu biti dio simboličkog panteona društvenih aktera, čak ni u ime “neutralne historije”.

Jer onog trenutka kada zločin postane samo još jedna fusnota na timelineu, počinje proces u kojem se žrtve pretvaraju u statistiku, a zločinci u “historijske ličnosti”.

A to je proces koji Bošnjaci, ako žele sačuvati dostojanstvo vlastite historije, sebi jednostavno ne smiju dopustiti.

stav.ba