Kad me jami PTSP
Piše: Mahir SOKOLIJA
Po nekim teorijama, nemoguće je da vas PTSP drži dulje od nekoliko godina. U ekstremnim slučajevima, najviše desetak. Pa bi se svako ponašanje PTSP‑ovske vrste koje se pojavi kad prođe više od deset godina od traumatičnog iskustva moglo podvesti pod izliku ili opravdanje za drugim razlozima izazvana ekstremna neprimjerena ponašanja. Ali… To je teorija koja ne računa na opsadu kao specifičnost u kojoj vojnik nakon “odrađene” smjene ne ide u “provinciju u pozadini” da se najede i odmori, već pod snajpersku vatru i na, u najboljem slučaju, materinu pitu od riže. Trauma je, dakle, kontinuirana. Ta teorija ne računa ni na kliničke smrti, što je bio moj slučaj, kao na posebno i teškoponovljivo iskustvo. Ili je i ovo samo još jedna izlika?
Sjedim prije koji dan s jednim čovjekom. Ozbiljan razgovor. On laže. Miran sam, ne samo naizgled. Zaista sam miran. Laneći krotak. Puls normalan. Šezdeset pet. Spreman da u tri sekunde skoči na 140. Još jednu riječ krivo da je izgovorio, znam, nemam u to sumnje, njegovo lice i moja šaka postali bi neshvatljivo bliski.
Slušam ratnu pjesmu Darka Jelisića Tvoga srca vrata, orošenih očiju i otvorenih sjećanja. Raznježen poput majke koja je netom porodila dugočekano dijete i prvi ga put drži na prsima. Dvije sekunde poslije, neka se samo nađe povod, zahvaljujem Bogu što mi pri ruci nije kalaš.
Sjedim s drugim čovjekom. Nešto mi govori. I on laže i petlja. Isključio sam se na nekoliko sekundi. Gledam goluba neupućenog u događaje iz devedesetih kako kljuca mrvice ispod šehidskog obilježja kod pošte na Dolac Malti. Zamišljam kako ovom petljancu glavu sastavljam s naslonom na stolici. Lakše nego golubiju. Ne činim ništa. Najednom potpuno obamrlih osjećanja. Koji sat poslije, izjedam sebe što sam ostao miran i pitam se kako i zašto mi je to uspjelo.
Nema tog osjećaja svaki dan. Srećom. Javi se povremeno. Ne nužno svake godine. Samo između aprila i jula. Utihne 3. augusta, na dan kad sam prvi put umro.
Ne pomaže mi to što živim pedesetak metara od mjesta ranjavanja. Što svaki dan prolazim pokraj mjesta po kojem su krv, mozak, znoj i suze bili u istom šejku. Al’ i to gdje danas stanujem bio je moj izbor. Kao i aprila 1992. godine, kad sam se prijavio da budem pripadnik Armije RBiH.
Leviske u kojima sam ranjen i danas su u ormaru. Dvije zakrpljene rupe na njima još se naziru. Sve ostalo sam izdijelio kad sam izišao iz bolnice: maskirnu jaknu, košulju i dvije majice kupljene krajem osamdesetih u Austriji; bombe koje sam maznuo dok smo 5. juna 1992. godine u skladište regionalnog štaba TO istovarali kamione s naoružanjem ostavljenim iz Kasarne “Maršal Tito”; čizme koje su zamijenile moje tene Reebok kojima sam prvih dana lomio staklo trčeći kroz razrušene kuće; kalaša zarobljenog od nekih naših što su čuvali Mjesnu zajednicu na Breki pa su, kad ih je povelo na Zlatište, zakukali – jednom je mati bila bolesna, drugom žena trudna, trećem i četvrtom… – i onda privremeno predali oružje koje smo im poslije vratili, sve osim “mog” kalaša kojeg sam zaštekao prije nego što je registrirano ko je koju pušku zadužio; pumpericu kupljenu od švercera u jesen 1991. godine za dvije milje maraka, beretku… Ostale su leviske. U ormaru. Iz kojeg ponekad izlete s ostalim čudovištima iz prošlosti.
Imamo li PTSP, ili je to samo izlika za druge traume i frustracije koje i drugdje po svijetu jednako brutalno donosi život, koje nam stvaraju mediji, stranke, nevladine i vladine organizacije, visoki predstavnici, strane ambasade i evropski poklisari, vatreni nacionalisti i zapjenušani anacionalisti, univerzalni stručnjaci za jezik i nogomet, nekulturni revizori, znojavi putnici u tramvaju, sveznajući profesori čije znanje seže od onog nestašnog crva sumnje što je požderao edensku jabuku do 20. aprila 2017. godine, to što su glavne medijske zvijezde u Sarajevu ratne četničke sekretarice, a ličnosti godine dokazane neznalice i razbojnici, što brene, cece i lukasi pune dvorane, što po Sarajevu normalno šetaju oni koji su ga granatirali, a nekadašnji pripadnici specijalne jedinice policije jedva uspijevaju dobiti dozvolu za izgradnju spomenika koji će podsjećati na Agresiju, i to četvrt stoljeća poslije…
Dvadeset pet godina je prošlo. Dulje od pola moga života. Čak su i sjećanja stigla dobiti bore. Ali nisu izblijedjela. Najčešće toga nisam svjestan, ali kad ih pokušam staviti na papir, osjetim da je svaki djelić mene osuđen da nosi teret vremena u kojem nam se nije dalo da budemo pobjednici. Možda u prošlost bježimo jer, obitavajući u njoj, stječemo dojam da ju možemo promijeniti – uvjereni da nam budućnost kroje drugi, da na sadašnjost nismo kadri utjecati, skrivamo se duboko u sjećanja, pletemo ih i rasplićemo kako nam volja, ne košta nas ništa.
Ili su nove traume tu samo da bi razbuđivale one stare?
Dugo nisam kupio leviske. Ne znam zašto. Podsvjesno? Ovih dana to konačno planiram učiniti. Bez ikakvih aluzija, slutnji ili strahova o ponavljanju historije. Novi su počeci nužnost. U njima se otkriva žal za mladošću i potreba za kupovinom neumitno izgubljenog vremena i propuštenih prilika jer mislimo da je “čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje”.
