Jeste li znali da je temperatura u pčelinjem domu uvijek 34-35 stepeni Celzijusa?

U svijetu gdje se svi užurbano kreću, svijetu koji miriše na med, vosak i cvjetni nektar, odvija se čudo prirodne preciznosti. Košnica, dom hiljada pčela, nije samo mjesto za med i leglo, već živo tijelo, organizam čija je srž temperatura. Bez toplote nema života. Pčele to znaju bolje od bilo koga.

U samom srcu košnice, gdje se razvijaju larve i gdje leži matica, temperatura mora biti tačno između 34 i 35°C. Ako padne temperatura larve neće preživjeti. Malo toplije će, također, ugroziti razvoj. Pčele održavaju taj uski temperaturni raspon sa zapanjujućom preciznošću, bez termometara, termostata ili klima uređaja. Pčele su jednostavno nadahnute i za to.

Kada temperatura padne, pčele formiraju takozvani termalni klaster. Stotine njih okružuju leglo i trepere svojim letećim mišićima, stvarajući toplotu poput malih živih radijatora. Iako pri tome ne lete, one koriste iste mišiće kao u letu, intenzivno i uporno.

Ovi “grijači” mogu podići vlastitu tjelesnu temperaturu do 44°C, što je više nego što većina insekata može izdržati. Toplota se zatim prenosi kroz tijela i vosak, zagrijavajući prostor u kojem se nove pčele razvijaju.

Ljeti, kada sunce počne da prži i temperatura u košnici raste, pčele se pretvaraju u žive lepeze. Zamahujući krilima blizu ulaza, one pokreću protok vazduha i ventilaciju.

To nije sve! Dio pčela donose kapljice vode, koje pažljivo raspoređuju po zidovima saća. Zatim raspiruju tu vodu da ispari, stvarajući efekat isparavanja sličan hlađenju znojenjem kod ljudi. Ovaj proces je toliko precizan da liči na sofisticirane sisteme hlađenja modernih zgrada.

Iako nijedna pčela ne zna tačnu temperaturu, one zajedno reaguju kao da imaju zajednički mozak. Osjete promjene kroz svoje antene i tijelo odmah počinju grijati ili hladiti prostor. Ako su potrebne promjene u organizaciji klastera, pozicije pčela se mijenjaju kao u savršenoj koreografiji.

Toplota nije luksuz, već uslov za život budućih generacija. Jaja i ličinke su posebno osjetljive. Čak i kratkotrajni pad temperature ispod 32°C može ih ubiti. Zbog toga vrijedne pčele, noću i po hladnom vremenu, stalno provjeravaju stanje ćelija i vrše mikropodešavanje — zagrijavanjem, pokrivanjem ili pomicanjem larvi.

U zimskim mjesecima, kada svijet „umire“ pod snijegom, pčele formiraju takozvani klupko ili grozd  u kojem su gusto zbijene i u kojoj se stalno smjenjuju. Pčele koje su smještene u površinskom sloju ovog grozda, gdje su izložene niskom temperaturom, se stalno smjenjuju sa onim pčelama iz unutrašnjosti grozda i to kruženje ili smjenjivanje konstantno traje. U centru je kraljica, matica. Njen život je garant opstanka društva.

Ljudskom društvu, u ovakvim uslovima bi, kao prvo, nedostajala kraljica a, kao drugo, vjerovatno bi uskoro i izumrlo jer bi na površinu tog zamišljenog klupka postavili one slabe i nejake koje neće niko zamijeniti. Kod pčela žrtvu podnose svi, ravnopravno i korektno.

Ono što je još fascinantnije jeste da se zimi, ovaj grozd kreće u unutrašnjosti pčelinjeg doma prateći zalihe meda, koji su pčelama jedini izvor energije za grijanje.

Dragi čitatelji, kada u hladnim, promrzlim i snježnim danima vidite pčelinje drvene košnice kako beživotno miruju sjetite se da u tom prividnoj tišini zuje hiljade pčela u grozdu gdje  „u smjenama“ , „ravnopravno i pošteno“ se izlažu vanjskom utjecaju, precizno održavaju temperaturu i život pčelinje zajednice.

Za akos.ba piše: Ekrem Čelebić, diplomirani inžinjer poljoprivrede