Jesmo li spremni na Kurban-bajram žrtvovati i egoizam i oholost?

Svemogući Allah naredio je Ibrahimu, a.s. (poznat po nadimku ”Halilullah” – Allahov prijatelj), da, u ime Allaha, zakolje i žrtvuje svoga sina Ismaila, a.s. Ibrahim, a.s., nije nijednog trenutka oklijevao, bez obzira na težinu naredbe, kao što ni njegov sin Ismail nije oklijevao da se povinuje Allahovoj naredbi, iako je ona podrazumijevala njegovu vlastitu smrt. Ismail, a.s., potpuno se predao Allahovoj naredbi, kao što je to ranije učinio njegov otac Ibrahim, a.s., o čemu svjedoče sljedeći ajeti: “Idem onamo gdje mi je Gospodar moj naredio” – reče – “On će me kuda treba uputiti.

Gospodaru moj, daruj mi porod čestit!” – i Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi. I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: “O sinko moj, u snu sam vidio da te trebam zaklati, pa šta ti misliš?” – “O oče moj” – reče – “onako kako ti se naređuje, postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.” I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo: “O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; – a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine – to je, zaista, bilo pravo iskušenje!” – i kurbanom velikim ga iskupismo. (Es-Saffat, 99.-107.)

Čišćenje i oslobađanje srca samo za Allaha

Svemogući Allah nije, tim iskušenjem, želio zlo Svome poslaniku i ”prijatelju”, Ibrahimu, a.s., niti je želio da se desi bespotrebno prolijevanje krvi klanjem njegovog sina Ismaila, a.s., već je prije svega želio da ga Ibrahim, a.s., zakolje i odstrani iz svoga srca, u smislu da se ništa u njegovom srcu ne može naći što bi spriječilo ili odbilo bilo koju Allahovu naredbu, pa makar se radilo i o plodu Ibrahimovog srca, o sinu jedincu.

I njegov sin Ismail, kojem Allah u Kur’anu pripisuje svojstvo blagosti, bio je potpuno svjestan suštine Allahove naredbe kao i njegov otac Ibrahim, a.s. Stoga je samo rekao: ”“O oče moj” – reče – “onako kako ti se naređuje, postupi;”, a nije rekao: ”O oče moj, postupi sa mnom onako kako ti je naređeno.” On je u potpunosti zaboravio sebe pred Allahovom naredbom, iako je on bio taj koji je trebao biti zaklan.

To je velika lekcija koju bi ogromna većina čovječanstva danas trebala naučiti i shvatiti. Čovječanstvu je danas prijeko potrebno da zakolje i žrtvuje mnoge stvari koje prijete da ga odvedu u propast i nestanak.

Spisak stvari (osobina) koje bismo trebali žrtvovati na dan Kurban-bajrama je dugačak, pa ćemo se ovaj put ograničiti na sljedeće.

Prvo, žrtvovanje i ubijanje ega u našim dušama, koji je u savremenom društvu dostigao ogromne razmjere, tako da ne poznaje drugu ”Ka’bu” oko koje se okreće osim svoga jastva i svoje ličnosti (egocentrizam), nema drugih težnji osim da udovolji prohtjevima vlastite duše i nema druge želje osim ostvarivanja sebičnih ciljeva. Egoizam je postao najveća i najopasnija bolest koja je pogodila današnju civilizaciju (civilizaciju nezasitog ”Ja” i hiperprodukcije), civilizaciju čiji se trbuh i apetit enormno povećao na štetu njenog uma, srca, savjesti i osjećanja, civilizaciju čiji je glavni slogan: ”Ja i samo ja, jer poslije mene je potop!” Danas se neznatna manjina poigrava sa cjelokupnom svjetskom ekonomijom, na štetu miliona ljudi koji umiru od gladi, kao i miliona drugih koji kušaju gorčinu siromaštva i neimaštine.

Drugo, žrtvovanje i klanje našeg ”Ja” koje znači oholost i uobraženost, a koje se danas uzdiglo i proglasilo božanstvom koje želi da kontroliše sve živo, koje u svojim rukama želi imati vlast, moć, novac i medije, koje mrzi onoga ko ga savjetuje, bori se protiv onoga ko drugačije misli, ubija i kolje onoga ko mu se suprotstavi, koje voli samo onoga ko mu se munafički ulaguje, dodvorava i hvali njegovo mišljenje, koje se ponaša onako kako se ponašao faraon koji je govorio: “Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi put ću vas samo ja izvesti.” (El-Gafir, 29.) Zatim: “O velikaši” – reče faraon – “ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene.” (El-Kasas, 38.) Zatim: “Ja sam gospodar vaš najveći!” (En-Nazi’at, 24.)

Žrtvovanje i ubijanje sebičnosti i mržnje

Treće, žrtvovanje i ubijanje ”Ja” koje kvari naše međuljudske odnose, kako bismo imali razumijevanja jedni prema drugima, kako bismo se voljeli kao istinska braća i kako bismo davali prednost našoj braći nad nama samima, kao što su postupile ensarije prema muhadžirima, o čemu govori ajet: ”I onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se očuvaju lakomosti, oni će, sigurno, uspjeti.” (El-Hašr, 9.)

A ukoliko ne možemo učiniti ono što su učinile ensarije, onda barem budimo na stepenu koji podrazumijeva davanje jednakog statusa sebi i drugima, na šta aludira ajet: ”O vjernici, jedni drugima na nedozvoljen način imanja ne prisvajajte – ali, dozvoljeno vam je trgovanje uz obostrani pristanak – i jedni druge ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama milostiv.” (En-Nisa’, 29.)

I imajmo na umu da je Svemogući Allah poistovijetio nepravedno jedenje imetka brata muslimana, sa nepravednim jedenjem vlastitog imetka, kao što je ubistvo brata muslimana poistovijetio sa samoubistvom, te ruganje bratu muslimanu sa ruganjem samom sebi. A Muhammed, s.a.v.s., rekao je: ”Niko od vas neće istinski vjerovati dok ne bude volio svome bratu muslimanu ono što voli samom sebi.” (Mutefekun alejhi)

Žrtvovanje individualnosti i subjektivnosti

Četvrto, žrtvovanje ”Ja” koje znači individualnost i subjektivnost, te oživljavanje i afirmiranje duha zajednice i džemata, bez kojeg život nema smisla i bez kojeg muslimanima nema opstanka.

Zatim produbljivanje i jačanje bratske veze, uzdizanje duha saradnje i međusobnog pomaganja, tako da se musliman i muslimanka potpuno predaju služenju zajednici, neumornom radu na njenom boljitku i prosperitetu, te borbi za njenu sreću i ostvarivanje njenih ciljeva i interesa.

Onaj ko to čini postaje najdraži rob Allahu, kao što dolazi u hadisu od Ibn Omera u kojem je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Allahu su najdraži oni ljudi koji najviše koriste drugim ljudima, Allahu je najdraže djelo unijeti radost u srce muslimana, ili oktloniti od njega neku nevolju, ili mu pomoći da vrati dug, ili otkloniti od njega glad. Draže mi je da odem pomoći bratu muslimanu oko neke njegove potrebe, nego boraviti u itikafu u mojoj džamiji u Medini mjesec dana. Ko se savlada u srdžbi, Allah će mu pokriti sramote, ko obuzda svoj bijes onda kada ima mogućnost da ga ispolji, Allah će mu ispuniti srce zadovoljstvom na Sudnjem danu. Ko ode sa svojim bratom da mu pomogne oko neke potrebe i ostane s njim dok ne ostvari ono što je želio, Allah će mu korake učiniti postojanim onoga Dana kada će se mnoga noga poskliznuti. Loš ahlak kvari dobro djelo, kao što sirće kvari med.” (Taberani)

Stoga, zakoljimo naš ego, ubijmo mržnju, zlobu, pakost i neprijateljstvo u našim srcima i čuvajmo čast jedni drugih, da bismo dostigli stepene onih za koje je Allah u Kur’anu rekao: ”Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, Ti si, zaista, dobar i milostiv!’” (El-Hašr, 10.)

Zakoljimo i žrtvujmo kolebanje, sebičnost i robovanje bilo kome drugom osim Allahu, dž.š.! Budimo iskreni i pokorni Allahovi robovi i neka sva naša dobra djela budu samo u ime Allaha, pa da se svrstamo među dobročinitelje koji su spomenuti u ajetu: ”I hranu su davali – mada su je i sami željeli – siromahu i siročetu i sužnju. “Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo!” (El-Insan, 8.-9.)

Jer, ako to ne učinimo, onda će iskrenost i čistota našeg robovanja Allahu biti dovedeno u pitanje, onda nećemo ostvariti čistoću duša, onda neće nestati okrutni tirani, onda narod neće živjeti slobodno, onda se neće uspostaviti i neće vladati pravda, onda neće biti slavljene istinske vrijednosti i neće biti istinskog života.

Piše: dr. Ibrahim el-Turkavi

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

saff.ba