Jer me se tiče: Borba sa rakom dojke

Mjesec oktobar je mjesec u kojem najviše govorimo o karcinomu dojke. Neki tamo su se potrudili da dobijemo svoj mjesec. No, ja bih ispravila sve one koji misle da naša borba traje samo jedan mjesec, grdno se varaju.

Saznala sam da meni jako draga osoba gubi bitku sa kancerom, a nije zagazila ni u tridesetu.

Mislite da je neko upitao gdje je zadnjih 5 mjeseci, ni prijatelji koji su do jučer jeli tople krofne kod njene mame, ni poslodavac koji je prije dvije godine proglasio za najboljeg menadžera u njegovoj firmi.

Ni zaručnik sa kojim je do jučer birala vjenčanicu, samo se povukao kao plima pred nevrijeme.

Naša stvarnost je doista tužna, promjeni vam se život, dijagnoza vuče drugu dijagnozu, a najgore je kad saznate da se vratio, da traži produžetke… Da traži još jednu bitku, u kojoj uglavnom poraženi bivamo.

Jer me se tiče ?️

Toliko sam se puta htjela povući, jer svačiju dijagnozu proživljavam kao svoju, ali opet ne mogu, jer znam sta  znači nečije ” bit će dobro aBd”.

Zadnjih par mjeseci sam kao u nekom labirintu, pomalo umorna i razočarana od svega, a tako je potrebno malo da budemo insani.

Hvala mojoj grupi “bolest nije kraj”, hvala Dini, Lamiji, Sari, Inesi, koje odvoje svoje vrijeme, pa budu  produžena ruka za dalje…

To je grupa cura, koje  rade u Ime Njegovo, niti žele da ih vidite, ni da im aplaudirate. Samo ih se tiče mama koja je vraćena jučer sa onkološkog odjela, jer živi tu iza ugla, a limitirani su sa krevetom.

Jer ih se tiče žena koja je sa rakom izgubila sebe, psihički momenat je jako bitan, ako vjerski nisi potkovan, mada i tada zna biti teško..

Na kraju, odlučila sam se malo povući ručnu , jako bole ljudske sudbine a još više ignoriranje onih koji bi se trebalo da tiče.

Molite Ga, da nikad ne doživite pad koji boli, a sve je izvjesno da uz uspone i padovi su neminovni.

Piše: Enisa Zulović