Jedan pogled na Hidžru

Svake godine se podsjećamo da je imalo potpunog smisla Hidžru uzeti za računanje islamske ere! Za mjerenje vremena kojim kao muslimani tečemo, evo, skoro petnaest vijekova!

 Ta odluka nije donesena ni brzo ni lahko-prošlo je sedamnaest godina od Hidžre, preseljenja Muhammeda a.s, i prvih muslimana iz Mekke u Medinu, da bi halifa Omer, radijallahu anhu, to ozvaničio kalendarom. Ipak, donesena je pravovremeno – još u periodu prve generacije, časnih ashaba Allahovog Poslanika, s.a.v.s.

Hidžrom je potvrđeno prihvatanje nove vjere među tadašnjim Arapima i ona je konačno razdijelila vjernike od obožavaoca kipova. Unatoč toj činjenic, nije bilo lahko izdvojiti se iz većinskog naroda i napustiti praksu predaka iako su isti bili mnogobošci. Nije bilo jednostavno ostaviti domove, porodicu, imovinu -koja je u mnogim slučajevima bila značajna – i sa zavežljajem, ili golih ruku, krenuti u neizvjesnost. Krenuti da bi mogli slobodno živjeti svoju vjeru, bez sigurnosti u egzistenciju i uz doživotna neprijateljstva sa svojim najbližima– osim ako i oni ne bi krenuli istim putem.

Koliko je ta odluka bila teška, govori nam i poznata predaja:

Tek što su izašli iz Mekke, Poslanik se okrenuo još jednom i rekao: ”Na svoj zemlji Božijoj ti si mi najdraže mjesto i najdraže si mjesto Bogu, i da me narod moj nije protjerao, nikada te ne bih napustio”.

Zaista, to su mogli samo odabrani Allahovi robovi, nadahnuti Njegovom uputom. To su mogli samo savremenici Božijeg Poslanika, s.a.v.s., koji su preko njega primali Objavu, pohvale pa i opomene. Oni su imali tu čast ali i odgovornost da nam prenesu značaj Hidžre, da ju pamtimo i iz nje učimo.

Hidžra nije samo historijski događaj – ona je stalni podsjetnik. Svake godine iznova dolazi s porukom, a na nama je, prema stepenu razumijevanja, koliko ćemo tu poruku shvatiti i šta ćemo iz nje izvući.

Mi se mijenjamo i smjenjujemo, ali Hidžra ostaje konstanta. Aktuelna je i danas, kako na kolektivnom, tako i na ličnom planu.

Na kolektivnom planu: jer se i danas dešavaju ratovi i progoni, a s njima i seobe. Nismo pronašli savremeno rješenje da izbjegnemo ratne sukobe, osim što idalje bježimo od njih- kao i prije stotinu godina.

Na ličnom planu- jer čovjek, i danas kao i prije petnaest stoljeća, griješi, luta i traži sebe. To potvrđuje i hadis Poslanika, s.a.v.s., u kojem je rekao:

“Muhadžir je onaj koji ostavlja ono što je Allah zabranio.”

Dakle, i lična Hidžra je jednako važna i potrebna, sada i ubuduće.

Bitno je da Hidžru izučavamo, da se nje sjećamo i da je ne zaboravimo.

Da dobro proučimo, kada je pravi moment da učinimo hidžru, bilo kolektivnu ili pojedinačnu! Jer hidžra je spas, za našu vjeru, život, dostojanstvo, moral…

Nije bez razloga upravo Hidžra početak našeg kalendara – jer vrijeme teče neprekidno i redovno nas vraća na taj događaj. Inače, rijetko bismo se mi hidžre sjetili da ona nije naše vrijeme, naši dani i noći.

Hidžra nam svakodnevno treba i kao pouka i kao mogućnost!

Hidžra je izvor, dovoljno snažan da iz njega svako može zahvatiti onoliko koliko mu treba da napoji svoju dušu i pripremi se za životni put koji je pred njim. Hidžra nije bez razloga preživjela vijekove. To je sunnet posljednjeg Božijeg Poslanika, s.a.v.s., a nama je obaveza da je primijenimo kada nastupe okolnosti u kojima više ne možemo slobodno živjeti svoju vjeru, ili kad u sebi ne možemo pronaći ravnotežu i unutrašnji mir.

Zato Hidžru moramo dobro proučiti kako bismo znali kada nam i za što treba, da li smo mi sami spremni za nju, da li ju činimo iz stvarnih razloga i potrebe. Od legitimnosti svih tih razloga i potreba zavisi i uspjeh naše hidžre!

Molim Uzvišenog Allaha da nam podari ispravno razumijevanje poruke Hidžre- kako za naše lične potrebe, tako i za kolektivne izazove.

Neka nam je s hajrom još jedna Hidžretska godina 1447.