Je li mudrost pokopana!?

“Hljeba i igara” – dugogodišnja historijska maksima Bošnjaka. Filozofi, sveznalice i intelektualci – baratamo “činjenicama i informacijama” kao tavlom, i niko,pored od nas, nije ispravnog mišljenja. Davno smo bacili kocku, i još uvijek se kotrlja, kao da nije čoškasta – garant se neki naš predak dobro zaigrao. A mi, ne gubimo vrijeme, ni slučajno, a tek namjerno – nikako, već opleti po kocki, kartama i lutriji, a tek, s vremena na vrijeme, virkamo na stranu, i u uvijek isto vidimo – kocku naše historije, istih slika, kako se kotrlja…ali…kružnom putanjom, nekada šireći ili sužavajući svoju kružnicu.

Priče adolescenata svele su se na pažljivo prepričavanje besanih noći, ispunjenih rijekama alkohola i raznim drogama, povraćanjem pod utjecajem istih, valjanjem po patosu, tučama, pljačkama, eventualnim, smrtnim slučajevima, i ko zna, šta sve još krije noć pod bosanskim nebom.

Halke očeva pred seoskim dućanima i gradskim kahvanama, naša su slika prošlosti i neobaćavajuće sadašnjosti. Očeva srdžba popraćena psovkom, od malenih nogu, odzvanja u sinčićevim ušima, prožimajući ga tako dok ne izraste u osobu grubog i osornog karaktera, obučenog, na taj način, da sutra sruši instituciju porodice – ćeliju drutva. Majke, supruge, već odavno ne čekaju muževe pletući, i sa vrućom maslanicom u šporetu, ili čekaju, ali teško, mrakom pred očima, osorno i nezadovoljno (čime nezadovoljno?!). Ispraćaju djecu u škole, nekako, sve mi se čini, tek reda radi.

I otac i majka, puni su “samilosti”, u momentima kada, pred njihovim očima zapavi glas molbe za cenera, iz usta mladog im sina probušenog uha i nekakve nadrifruzure na glavi, ili molbe za cenera, sa, pirsingom unakaženog, jezika, polugole im kćerke. Naposljetku – manifestira se roditeljska “samilost”, odnosno teško nadoknadiva medvjeđa usluga.

Skidam kapu, svim roditeljima koji su odgojili svoju djecu, da traže cenera za učlanjenje u gradsku biblioteku, i onima koji su svjesni dječije nevinosti, čistoće i dječije karakteristike “spužve” koja neumoljivo upija gradivo kućnog ambijenta, jer takvi ispunjavaju obavezu spram svojih potomaka.

Da upitam sve nas: “Otkud pravo onome koji, onako, nesvjestan, pijan, lezihljebovičkih osobina, i bez trunke svijesti o dužnostima, najprije prema sebi, porodici i društvu, uzvikuje ‘Lopovi! Lopovi! Lopovi!?” Ima li takvih?! Da, ima, mnogo, možda i najviše.

Zar ne vidimo da smo ogrezli, utapamo se u neznanju, i ne učimo od stare gospođe Historije, ponovno klešući naše genocidne patnje u njene memoare. Stalno, već stoljećima, pokušavamo mijenjati druge, a nikada sebe. Meli smo avlije Osmanlijama, Austrougarima i ostalim vlastodršcima na ovim prostorima, i krv davali za njih, time se dokazujući, ali zaboravljamo sebe, ne shvatajući težinu gubitka identiteta. Kao da smo zaboravili šta nas islam uči, i kao da smo sve vrijednosti odbacili pod “isprikom modernosti”.

Zapitaj se, dobri Bošnjače, koliko si ti dao svojoj državi. Jesi li joj dao poštene i odgojene sinove i kćerke?! Je li tvoj posao halal?! Jesi li osigurao ljubav i sreću svojoj porodici?! Jesi li još poltron i beskičmenjak?! Jesi li naučio ratnu lekciju (sve mi se čini da ima mnogo više onih koji su, slijedom okolnosti, izmakli ratnim dešavanja, jer su bili mladi, djeca, a posjeduju zavidan nivo svijesti o ratnim patnjama)?!

Neće, moj Bošnjače, tvoja priča ispred kahvane, o korumpiranosti i pokvarenosti svijeta, sa “klipačom” u ruci, promijeniti stanje u državi. Proces izlaska iz krize je EVOLUTIVAN proces, koji traje duže od PROTESTA I REVOLUCIJE, ali je zarazliku od istih, podobniji i jači za stvaranje prosperitetnog društva. Promjene na bolje se ne dešavaju preko noći, i ako su se desile, kratko su trajale. Godine i godine su nam otišle zaborav, prodavali smo vrijeme za tričavosti, i samo kukali i jadali se jedni drugima na političare bez obraza, a sami smo tonuli u smetljište srama, jer pored toliko opomena, dopuštamo sebi nonšalantno ponašanje, i naposljetku pomislimo, kako je konačno došlo vrijeme za promjene, pa izađemo na ulice. Apsolutno pozdravljam buđenje svijesti, ali ne pozdravljam način na koji se ta svijest manifestira.

Odavno je jasno, da je snaga u kvalitetnom obrzovanju i lijepom odgoju, što sve počinje iz naših kuća. Dešava nam se haos, jer smo pali pod utjecaj višedecenijske “filozofije čekanja” i stalnog kockanja sa sudbinom, nesvjesni svojih životnih misija, i sa ambicijama za lagodnim životom bez karijere.

Ne treba tražiti bolji primjer od primjera koji nam je Allah dž.š. priuštio preko Objave, odnosno Poslanika s.a.v.s. Gospodar je Objavu, Kur’an, spuštao postepeno, 23 godine.Tokom 23 godine, Muhammed s.a.v.s. je odgajao najgrandiozniju generaciju ljudi koji su ikada hodili Zemljom. Mnogi od njih su, prije prihvatanja islama, ogrezli u teškim grijesima, a kasnije, nakon što su prihvatili islam, pod nadzorom najvećeg pedagoga svih vremena, Poslanika s.a.v.s., stasali čak i do halifa, ali to ne bi bilo tako, da je Poslanik s.a.v.s. prema njima postupio naglo i drsko, već je sproveo proces postepenosti, odnosno MUDROG pozivanja i savjetovanja. Dakle, odgajao ih je i obrazovao sukcesivnim putem, a tako i oni svoju djecu, da bi stoljećima kasnije, Napoleon kazao, da su muslimani osvojili pola svijeta za pola vijeka, što su i uradili.

Konačno je došlo vrijeme da bacimo rukavicu u lice lutriji i sami počnemo krojiti svoju sudbinu, postepeno, kvalitetno, i što bi kazali “ala franga” – elegantno, a ja bih dodao, islamski dostojanstveno.

Za Akos.bA piše: Hasan Hasić