Ja nisam kao ti ljudi, ja sam Salahuddin…
2. oktobra 1187. godine, nakon odlučujuće pobjede kod Hattina i niza osvojenih tvrđava, muslimanska vojska predvođena sultanom Salahuddinom Ejjubijem ušla je u Jerusalem, okončavši gotovo 90 godina križarske vlasti nad ovim svetim gradom. Ovaj događaj osim što je vojni trijumf, ujedno je i primjer islamskog morala i plemenitosti koji je ostao upamćen u svjetskoj historiji.
Kada je grad pao u muslimanske ruke, mnogi su očekivali krvoproliće i osvetu, jer su križari prilikom osvajanja Jerusalema 1099. godine počinili strašan masakr, pobivši desetine hiljada muslimana i Jevreja u Al-Aksi i okolini. Međutim, Salahuddin je pokazao da nije vođen osvetom, već pravdom i milošću, kako dolikuje muslimanskom vladaru.
On je dopustio svim hrišćanima koji su željeli napustiti grad da to učine slobodno, u koloni i bez straha za život. Oni koji nisu imali sredstava za otkup, oslobođeni su uz pomoć muslimanskih vojnika i samog Salahuddina, koji je iz vlastite blagajne platio otkupninu za mnoge. Ovim je jasno stavio do znanja da islamska pravda i moral ne poznaju osvetoljubivost niti nasilje nad nevinima.
Salahuddinovo ponašanje postalo je simbol vladara koji u pobjedi ostaje ponizan i pravedan. Njegov odnos prema neprijateljima često se spominje u islamskoj literaturi kao primjer primjene Poslanikovih, a.s., principa pravednog vođenja. Umjesto da grad potone u krvoproliće, oslobođenje Jerusalema 1187. godine postalo je dokaz da Islam ne širi nasilje, već pravdu, sigurnost i dostojanstvo za sve ljude.
Salahuddinovo oslobođenje Jerusalema jasno pokazuje da muslimani ne dolaze da osvajaju i porobljavaju, već da donesu pravdu i sigurnost svim ljudima, bez obzira na vjeru ili porijeklo. Danas, kada svjedočimo genocidu nad palestinskim narodom i težnjama da se izbriše njihovo pravo na život i slobodu, sjećanje na Salahuddinov primjer podsjeća nas da je islamska misija uvijek bila suprotna nasilju i nepravdi – da je njen cilj zaštita života, dostojanstva i pravedan mir.
akos.ba
