Izbori u IZ i žene: Islamska zajednica (ni)je muška zajednica

Posebnost angažmana džematlijki, što će svaki imam priznati, jeste njihov kontinuitet podrške džematskim aktivnostima uz odsustvo destruktivnih kritika koje bi išle u smjeru odustajanja od ovih aktivnosti. Zapravo one su džematska soft power, koje u kućama džematlija promiču ideje spomenute u džematu, a koje se nerijetko zaborave na pragu pri izlasku iz džamije. Uglavnom, džematlijke su tu kada treba u kontinuitetu puniti džamijske kutije za održavanje džamije; za brigu o džamiji; za uvakufljenje; za većinu publike sedmičnih predavanja i kurseva, ali i brojnih namaza u džematu što svjedoče prizori na akšamu, jaciji pa i na teraviji, u kojima pored imama glavninu džemata čine one, a ne prvi saffovi džematlija.

Ne pitaju se ništa u kući pa neće ni u džamiji

U svim ovim situacijama žene su prisutne i potrebne, ali kada je u pitanju njihov izbor u džematske i medžliske odbore i njihovo pravo da se barem usput nešto pitaju za vjerski i društveni život u džematu, tu već, po ustaljenom mišljenju, i ne trebaju biti niti se šta pitati. U ovako postavljenim odnosima žena je dio snage džemata koji je ostao nevidljiv. Neki bi hrabro, naravno u odsustvu svojih supruga, znali kazati da se žene ne pitaju ništa u kući pa šta će se pitati u džamiji. Možda bi ovo bilo opravdano, ustvari ne bi nikad, ali nastavimo logikom spomenutog mentaliteta, da su muškarci u svojim iluzijama: glavni porodični i društveni investitori, a žene majke u idiličnim domaćinstvima. Koliko porodičnih kuća i stanova bi danas Bošnjaci imali da su žene bile samo domaćice bez prava glasa, a ne udarnice u firmama do četiri sata, a od četiri udarnice u kući i s motikom u bašti? Naravno, ovdje možemo postaviti još jedno pitanje u vezi s islamskom duhovnošću žena u našim porodicama. Koliko bi bilo današnjih džematlija da nije bilo žena koje su jedan dio sadašnjeg džemata u vrijeme rigidnog komunizma podučavale islamu iza zamračenih prozora ili slale u mekteb, a drugi dio vadili iz jarkova i skrivali ih kako ne bi šta bogohulno kazali nakon pijanih noći pa makar to značilo i redovni degenek o čemu nas podsjeća književnik Mirza Sinanović u priči o sudbini Merdžan-kadune. O ovoj mračnoj strani bošnjačke ‘muške’ prošlosti na odličan način nas je podsjetio i Almir Fatić u Takvimu 2012. godine, kada tumačenjem sure Leheb predstavlja Ebu Leheba kao personifikaciju negativnog muškog personaliteta u društvu, kojem su se suprotstavljale Bošnjakinje tokom rigidnog komunizma.

Vehabijska pamet

Jedan članak na internetu, “Muslimanka i zapošljavanje“, koji se direktno bavi zaposlenjem muslimanki u svojoj argumentaciji dozvole rada ženama koristi dio hadisa upućen ženama: “Dozvoljeno vam je da izađete po potrebi“. Autor smatra da je ženi farz da radi ako je Ummet u “prijekoj potrebi za određenom ženom i njenim zanimanjem, poput bavljenja da’vom, obrazovanjem“ ili u slučaju kada je potrebna skupina žena, kao u ginekologiji. Tumačeći ovaj hadis autor ograničava rad žene samo na nužnost i marginalizira, ali i onemogućava, afirmaciju poslovnih i drugih kapaciteta žena u javnosti. U kontekstu razumijevanja ovog hadisa, kako ga autor predstavlja, muški stručni kadar u javnosti ima prednost nad stručnijim ženskim kadrom. Ovaj pristup društvenom angažmanu žena nije novijeg datuma. Kada se u jednom dijelu svijeta o statusu žena tokom srednjeg vijeka nije moglo govoriti, u drugom je zahvaljujući islamu odnos prema ženi postao pozitivna avangarda. Nije dugo trajalo. Zahvaljujući muslimanskim puritanističko-patrijarhalnim mediokritetima žena u muslimanskom svijetu je postajala nevidljiva. Trebalo je izbrisati svaki trag i dokaz o njenoj umnoj kompetenciji i angažmanu u društvu. Tako Basim Musallam u svom prikazu biografija žena u klasičnim djelima muslimana zaključuje kako se broj njihovih biografija konstanto smanjuje. Od kraja 15. stoljeća žene, koje su bile važne u muslimanskim društvima, iščezavaju iz biografskih leksikona pa je tako El-Gazzi u svom leksikonu uključio samo dvanaest žena, El-Muhibbi nijednu, a njihovi prethodnici poput Ibn Hadžera i Ibn Sehavija, ili ranijeg Ibn Sa’ada, navodili su stotine biografija žena. Biografski leksikon Ibn Sehavija zabilježio je 1.075 biografija žena. Naravno, vjerovatno nije angažman svake žene bio vrijedan uvrštavanja, ali je sigurno da nisu bile toliko nevažne da ih kasniji autori potpuno izostave. Taj trend je zadržan do danas, a jedna od posljedica jeste ne samo marginaliziranje žena u muslimanskom svijetu, već i pojava više ekscentričnih nego uspješnih žena koje su islamu prilazile kroz vizuru radikalnog feminizma.
Neke džematlije koji se vole opisati kao džematlija ‘bosanskog islama’ kazat će da su takvi, koji pišu gore spomenute članke, ‘oni anam’ muslimani, koji umotaju svoje žene od glave do pete, vodaju ih kao da nisu živa bića, a oni polugoli hodaju. Međutim, kada se pogleda odnos prema ženi u našim džematima može li se napraviti neka paralela? Pored slučajeva da se jedna uspješna majka ili profesorica ne može ništa pitati u džematu, jer ima za to ‘muških’, u džematima će se umjesto kvalitetne džematlijke silom ili milom u džematski odbor staviti džematlija čija jedina referenca jeste da je fin i da je redovan u džamiji. Naravno, nije najredovniji, jer su ‘vehabije’ najredovnije. Je li normalno da su neke džematlijke kompetentne u firmama: svojim, domaćim, njemačkim, austrijskim, a nisu za naše džemate, a kamoli za izvršne odbore medžlisa? Za njih nema mjesta čak ni u džematima gdje je za sjednicu džematskog odbora teško sastaviti kvorum zbog nezainteresiranosti muškog dijela džemata ili članova odbora.

Čak se ne mogu realizirati ni stereotipi o ženskoj predodređenosti samo za estetiku pa ni zavjese ili boju tepiha ne mogu izabrati u džamiji. Uglavnom, žene koje su najveći dio redovnog džemata, profesorice, doktorice, vlasnice firmi, računovođe, veliki vakifi, skromni vakifi ali redovni itd. imaju mjesta u zadnjem saffu, koji ne mora imati podno električno grijanje niti, uz prozore, koji ne moraju imati dobru izolaciju, ali ne i u odborima u kojima bi mogle dati neki prijedlog ili tražiti svoj dio prava koji im je zagarantiran ako ne njihovim navedenim angažmanom, onda barem zekatom i vazifom koju plaćaju.
Kada se otvore ove teme nameće se više pitanja kojima treba posvetiti pažnju. Jedno od njih je i nespremnost muallima ili svih djevojaka koje završe jednu od medresa ili fakulteta da se suoče s izazovima (ne)namjernog sistemskog marginaliziranja u džematima, medžlisima i cijeloj Islamskoj zajednici. Nije riječ o desetinama, već stotinama mladih djevojaka koje svake godine završavaju naše medrese i islamske fakultete. Nizama Ahmed je u svom magistarskom radu iznijela činjenice o tome da su do sada jednu od medresa završile 3.222 žene, a islamski fakultet 982.

Piše: Elvedin Subašić

preporod.com