Izazov samoradikalizacije mladih na internetu: Jesu li zabrane rješenje?

Sve češći odlasci mladih, među kojima su i maloljetni mladići i djevojke, na sirijsko ratište i njihovo okretanje različitim radikalnim sljedbama, ali i nekim drugim sektama i subkulturnim pokretima, koji su redovno praćeni zaprepaštenošću roditelja koji jedva da primijete promjene na svojoj djeci, u prvi plan stavljaju problem društvenih mreža i interneta kao sredstva samoradikalizacije. 
Do sada su se ovim problemom bavili samo u sigurnosnim agencijama i o njemu se u stručnim krugovima pisalo samo kao o sigurnosnom izazovu. Međutim, sigurnosne agencije se po svojoj prirodi bave posljedicama i nemaju kapacitete da se bave uzrocima ili prevencijom. Tu ulogu trebaju imati brojne društvene institucije od porodice, preko škole pa do vjerske zajednice. 
Internet i društvene mreže predstavljaju virtualni polusvijet u kojem mladi ljudi sve više provode vrijeme i u kojem se dokazuju formirajući svoju ličnost, tamo mladi mogu biti ono što nisu u stvarnom životu: popularni, prihvaćeni, buntovni i revolucionarni, bitni i sve što požele. Mladi koji su zapostavljeni i marginalizirani u porodici, društvu i zajednici u tom novom virtualnom svijetu nalaze prostor za dokazivanje i afirmaciju vlastite ličnosti. 
Struktura zatvorenih zajednica u koje se mladi ljudi preko interneta uvlače nameće čovjeku određene obrasce življenja, koje on pod intenzivnim društvenim pritiskom i potrebom da se uklopi uglavnom prihvata. U takvom ambijentu, u kojem se, zbog potrebe mladih da budu prihvaćeni od većine, čovjeku a priori sputava njegova moć rasuđivanja, te kritičkog i slobodnog promišljanja o stvarima koje ga okružuju, te on prihvata ponuđene obrasce i okvire da se ne zapita o njihovoj moralnoj osnovanosti. U takvom društvenom sistemu čovjek gubi dimenziju vlastitosti, postaje puka i beznačajna figura koja počinje osjećati usamljenost, izdvojenost i napuštenost, što nerijetko vodi u otuđenost. A takvima se najlakše manipulira i oni nerijetko nemaju šta izgubiti ili šta iza sebe ostaviti za čim bi zažalili. 
Posljednji medijski natpisi o kontaverznim stranicama na kojima se mogu naći neprimjerene slike maloljetnica iz naše zemlje i okruženja, koji su također šokirali našu javnost, samo još jednom dokazuju koliko većina, naročito onih starijih roditelja, u našem društvu ne zna šta se ustvari dešava u tom virtualnom svijetu.

Eksperiment Newsweekovog novinara

Koliko je internet plodno područje za manipulacije i kako malo ko može sa sigurnošću garantirati da ne bi potpao pod utjecaj propagande ili izazova koje nudi najbolje govori i primjer novinara Newsweeka Michaela Moynihana koji je napravio eksperiment o kojem je kasnije objavio tekst (Michael Moynihan: My Week in the Jihad Online Terror Underworld, Newsweek, 5.6.2013. ). Naime, nakon bomaškog napada na maraton u Bostonu prošle godine on je odlučio vidjeti kaliko su osnovane sumnje da su mladići koji su bili optuženi za ovaj zločin prošli proces samoradikaliziacije preko interneta i bez ikakvog direktnog (ili vrlo ograničenog) kontakta sa pojedincima i organizacijama koje nose takve ideje. 
Tako je odlučio provesti sedmicu dana pod lažnim „nikom“ (online imenom) u svijetu radikalnih grupa koje se pozivaju na islam, koristeći privremene IP adrese kako mu sigurnosne agencije ne bi ušle u trag. Iz jednog kafića u centru Manhattana počeo je posjećivati stranice ispunjene radikalnim stavovima i govorom mržnje. Preko Facebook profila sa lažnim imenom počeo je dijeliti neke od tih sadržaja šaljući zahtjeve za „prijateljstvo“ onima koji su dijelili slične sadržaje. Nije prošlo dugo a on je već bio dio mreže koja je svakodnevno postavljala sadržaje o globalnim nepravdama nad muslimanima, stravične slike zločina nad nedužim, ali i pozive na osvetu i akciju. 
Zanimljivo je kako autor opisuje vlastito iskustvo, promjene koje je on osjetio i to što naziva fetišizacijom nasilja nad nevinima. 
Naime, nakon nekog vremena provedenog u tim grupama i konstantnog izlaganja takvim sadržajima i sam je počeo čeznuti za Facebookom i vremenom koje bi provodio tamo, iako su na njemu dominirale „slike mrtve djece koje su ubili vojnici sirijskog predsjednika Bašara el-Asada“. On to ovako opisuje: „…gdje god bih kliknuo bile su gomile ubijene djece, izobličenih udova i beskrvnih lica koja zure negdje iza kamere. Svaki put kad bih se ulogao bilo ih je na desetine više, a miješali su se u jedno jasno pamtljivo cijelo mrtvo dijete. Počinjao bih žmirkati kad bih gledao u laptop, kako bih namjerno zamutio svoj vid, a kad bi se pojavile nejasne konture djeteta, grčevito bih trgnuo glavu od monitora i nastavio listati dalje. Ali kada bi mi se oči vratile na njega, ponovo bi čekalo neko drugo beživotno dijete.
Bilo je jasno da su slike namjerno užasavajuće. One su i bile bilješka nečeg brutalnog što se dešavalo običnim Sirijcima zbog Asadovog režima. Ali, isto tako bilo je nešto zanimljivo i u samoj prezentaciji i kontekstu- fetišizacija nasilja nad nevinima, nakon koje slijedi veličanje nasilja nad „drugim nevinima“, što je otupljivalo njihovu emocionalnu efikasnost“.
Ustvari, Michael Moynihan je na vlastitom primjeru pokazao kako je lahko krenuti putem samoradikalizacije, ideološke zasoljepljenosti i otuđivanja od društva i porodice koje, naročito mlade ljude, s najboljim namjerama može uvući u mrežu sumnjivih organizacija koje nesreću i patnju drugih koriste za vlastite političke i ideološke ciljeve.

Jesu li zabrane rješenje?

Pitanje je sada kako se nositi sa ovim izazovom. Rješenja sigurno nisu jednostavna, ali je prvi korak da se naša šira javnost, a onda roditelji i oni koji rade sa mladima (prije svega nastavnici i imami) upoznaju sa svim opasnostima, metodama manipulacija, te načinima prevencije. S mladima se kroz obrazovni sistem, ali i vannastavne aktivnosti treba početi otvoreno razgovarati i educirati ih u odnosu na ovaj novi izazov.
Zabranama se ništa ne rješava, naročito ne na internetu i u virtualnom svijetu koji ulazi u svaku kuću i svaki mobilni aparat naše djece. Neke države su iskušale takav pristup i blokadama određenih stranica i njihovih sadržaja kao i socijalnih mreža pokušali umanjiti njihov utjecaj, ali se to pokazalo neefikasnim i neodrživim.
Do sada se nedovoljno govorilo o opasnostima koje iz tog virtualnog svijeta vrebaju, a koje se tiču izlaganja neprimjerenim sadržajima, opasnostima od pedofilije, trgovine ljudima, povrede privatnosti, raznih oblika online prevara, a sada je, čini se, došlo vrijeme da se kao društvo, zajednica i obrazovne institucije pozabavimo još jednim novim oblikom problema u nastajanju- samoradikalizacijom novih generacija naše omladine koja dok sjedi u dnevnim boravcima ili učionicama pred našim očima u rukama drži mobitele koji im otvaraju vrata u svijet neograničenih mogućnosti, ali i opasnosti.