Iz percepcije Banja Luke: Hrvati “gospodare” finansijama BiH
Hrvati u zapadnoj Hercegovini su bez premca politički najvještiji u Bosni i Hercegovini. I ne samo u njoj. Već duže vrijeme posmatram, sa pomalo zavidnim divljenjem, koliko je njihov koncept intelektualno dominantniji nad onim što rade drugi u BiH. I na tome im treba čestitati.
Piše: Milko Grmuša
Hrvati traže treći entitet tako da ga nikad ne dobiju. Taj njihov zahtjev zapravo je najefikasnije sredstvo političkog pritiska. Sa svojih nepunih 15% od ukupne populacije u BiH, oni faktički kontrolišu čitavu zemlju. Ko imalo prati ili učestvuje u privrednim tokovima u BiH zna da su Hrvati suvereni gospodari finansija ove zemlje. Kako u formalnom, tako i u suštinskom smislu.
Hrvati imaju poziciju ministra finansija u Savjetu ministara BiH, ministra finansija u Vladi Federacije BiH, direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH, kao i direktora Direkcije za finansije Brčko Distrikta. Hrvati (čitaj: predstavnici HDZ BiH) imaju i direktorsko mjesto u Agenciji za nadzor osiguranja FBiH, direktorsko mjesto u Agenciji za bankarstvo FBiH i još u čitavom nizu državnih, entitetskih i kantonalnih institucija i javnih preduzeća.
Hrvati su još u ratu, a pogotovo nakon njega, postali trgovinski zastupnici i(li) distributeri preko kojih se u najvećoj mjeri odvijao uvoz u BiH, oni su generalni zastupnici najvećeg broja evropskih i svjetskihbrendova za BiH. Obratite samo ponekad pažnju na uvozne deklaracije proizvoda koje kupujete i sve će vam biti jasno. Nekad u sivoj, nekad u legalnoj zoni, ali gospodari trgovine u BiH jesu Hrvati iz zapadne Hercegovine, Kiseljaka, Kreševa i Viteza. Kapital dobijen po tom osnovu potom su ulagali u biznise u igrama na sreću (danas Hrvati iz zapadne Hercegovine dominiraju tržištem igrama na sreću u BiH), osiguravajuća društva i banke.
Nije pretjerano reći da Hrvati iz zapadne Hercegovine i HDZ BiH danas kontrolišu dominantno finansije u zemlji. Nimalo nije pretjerano reći da uvoznički lobi vlada Bosnom i Hercegovinom. Najozbiljnija kriza koja je u zadnjih deset godina najviše zaprijetila za sistemski poremećaj odnosa u Federaciji BiH i cijeloj zemlji nije bilo pitanje trećeg entiteta i federalizacije BiH, nego pokušaj SDA da promijeni Zakon o igrama na sreću FBiH kad je HDZ jasno stavio do znanja da je taj zakon jači i od federalnog i državnog ustava, te da ostalih zakona može i da ne bude, da cijele zemlje može da ne bude, ali da tog zakona mora biti i da će ga biti.
Strategija HDZ BiH je jasna: Bošnjake prvo isprepadaju zahtjevima za trećim entitetom, a Bošnjake generalno nije teško upaliti. Potom sa Srbima dogovore zajednički nastup u Sarajevu. Na kraju odu u Sarajevo, od Bošnjaka dobiju finansije cijele zemlje na tacni, u Banjoj Luci uđu u vlast (u vladi Republike Srpske HDZ participira više od 10 godina neprekidno), još važnije dobiju finansijske, institucionalne i vaninstitucionalne poluge moći i sa svima održavaju dobre odnose u kojima su upravo oni ti koji najviše profitiraju. Prema Evropi i Zapadu nastupaju sa retorikom da samo oni štite BiH od najezde islamističkih radikala i ruske bezbjednosno-političke invazije. Bez HDZ-a BiH tako ne može niko, a Dragan Čović u svakom trenutku za isti sto može da dovede istovremeno Bakira Izetegovića, Fahrudina Radončića, Milorada Dodika, Mladena Ivanića, Valentina Incka i Lars-Gunar Vigermarka, baš kao što može u istom danu da bude gost i kod Andreja Plenkovića i kod Aleksandra Vučića.
Prema tome, nesporna je činjenica da su Hrvati prvo finansijski, a potom i politički, postali dominantni u cijeloj Bosni i Hercegovini. Priča o trećem entitetu je samo paravan za skrivanje te činjenice i tog jasnog mehanizma funkcionisanja. Budući da razumiju biznis i politiku, Hrvati ulažu ogroman novac da reprodukuju postojeće stanje odnosa u BiH. Njima odgovara permanentan sukob Srba i Bošnjaka, Sarajeva i Banje Luke, jer je to najbolji način njihove kontrole cijelom zemljom. Takođe, budući da su perfektni pragmatici, ovdašnjim Hrvatima odgovaraju i tenzije na relaciji Zagreb-Beograd, jer je očigledno da se oni sve više i u regionalnom smislu nameću kao `faktor mira i stabilnosti. Što je posebno zanimljivo, jer upravo zapadnohercegovački Hrvati u samoj Hrvatskoj radikalizuju stanje i nacionalističke strasti, a potom u BiH se predstavljaju kao vatrogasci požara koje sami u značajnoj mjeri podmeću. Veoma inteligentno.
U političkom i finansijskom smislu, dakle, Hrvati su gospodari Bosne i Hercegovine. Iako formalno nemaju svoj entitet, u onim mjestima koje efektivno kontrolišu u pitanju nije entitet, nego hrvatska etnička imperija par excellence. Kad prođete kroz Široki, Posušje ili Ljubuški imate osjećaj da ste u jezgru Hrvatske, a Zagreb vam se u poređenju sa ovim mjestima čini kao simbol multikulturalizma i nacionalne heterogenosti. Srbi i Bošnjaci su amateri u tom smislu za zapadnohercegovačke Hrvate kad je riječ o etničkoj homogenizaciji. Republika Srpska, iako sa kudikamo institucionalno i proceduralno jačim prerogativima u odnosu prema centralnim organima BiH, jeste “mala maca” u poređenju sa lokalnim sredinama u kojima su Hrvati većina, jer u njima je praktično ostvaren koncept hrvatske suverene državnosti koji čak i u Hrvatskoj mogu samo da sanjaju. I to su fakta.
Zbog svega toga, jasno je da će Hrvati da nastave sa svojom dokazano uspješnom strategijom, jer apsolutno nema ni na vidiku dovoljno pametnih ljudi na drugim stranama, prvenstveno u Banjoj Luci i Sarajevu, koji bi ponudili drugačiji koncept. Tako će BiH postati za duži period zemlja pod punom hrvatskom kontrolom, u kojoj će Hrvati efektivno da kontrolišu ekonomiju i stratešku politiku, a Srbi i Bošnjaci će biti primitivna i osiromašena raja koja će dijelom trunuti u jalovim međusobnim i iracionalnim konfliktima, dok će oni koji na to ne pristaju sve ubrzanije napuštati ove prostore. Kad se na to doda i činjenica da je Hrvatska član EU i, posebno važno, NATO saveza, ne treba sumnjati da će zapadnohercegovački Hrvati umijeti maksimalno da valorizuju i taj momenat.
I tu ništa nije sporno, dapače, sve je legitimno. Pametniji vladaju manje pametnima, a nikome nije zabranjeno da uči i da se bori za sebe. Kao što nikome nije zabranjeno i da ništa ne uči, da misli da je najpametniji i bogomdan i da se svakodnevno suočava sa posljedicama te svoje silne pameti.
