Iz pera Sejjida Kutba: Islam, to je civilizacija

Objavljeno u časopisu ”Islamska Misao” broj 157; Džumadel-uhra/Redždžep 1412; januar 1992.

Islam poznaje samo dvije vrste društva: islamsko i džahilijjetsko:

Islamsko je ono u kojem se islam primjenjuje u cjelini, na svim nivoima – idejnom, na nivou bogoslužja (‘ibadat), zakonodavstva, poretka, morala, bontona… Džahilijjetsko društvo je ono u kojem se islam ne primjenjuje, u kojem nije dominantno njegovo vjerovanje i njegovi pogledi, vrijednosti i kriterij, njegov poredak i zakonodavstvo, moral i bonton.

Nije islamsko društvo ono koje se sastoji od ljudi koji sami sebe nazivaju muslimanima, dok zakon tog društva nije islamski Šeri’at, makar svi njegovi subjekti obavljali namaz, postili ramazan i odlazili na hadž. Islamsko društvo nije ni ono koje po sopstvenom nahođenju izmisli sebi nekakav islam koji nije onaj koji je objavio Uzvišeni Allah i koji je do u pojedinosti razradio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a onda tom svom islamu pridoda npr. epitet ”savremeni”!

Džahilijjetsko društvo može da ima različite oblike, no svi su oni džahilijjetski:

– Ono ponekad poprima oblik apsolutnog negiranja islama uzvišenog, a povijest objašnjava na dijalektičko-materijalistički način, te za osnov svoga poretka uzima tzv. ”naučni socijalizam”.

– Ponekad se izražava kroz društvo koje ne poriče postojanje Boga, međutim, dodjeljuje Mu samo ”carstvo nebesko” i isključuje Ga iz ”carstva zemaljskog”. Stoga i ne primjenjuje Njegov Šeri’at za uređenje ovosvjetskog života i ne drži se onih vrijednosti koje je On učinio postojanim i trajnim za ljudski život. Ovakvo društvo dopušta da ljudi obožavaju Boga u sinagogama, crkvama i džamijama, ali im zabranjuje da se zalažu za primjenu Allahova Šeri’ata u svom ukupnom životu. Time ovakvo društvo negira ili zanemaruje Allahovu božanstvenost na Zemlji, o kojoj je On eksplicitno rekao:

”On je Bog i na nebu i na Zemlji” (Ez-Zuhruf, 84).

Prema tome, ovakvo društvo nije u Allahovoj vjeri koju preciziraju Njegove riječi:

”Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu, to je jedino prava vjera…”(Jusuf,40).

Zbog toga je i ovakvo društvo džahilijjetsko, svejedno što priznaje postojanje Uzvišenog Boga, što dopušta ljudima da vrše vjerske obrede u sinagogama, crkvama i džamijama.

Islamsko društvo, promatrano u ovom kontekstu, jedino je ”civilizirano društvo”, dok su džahilijjetska društva u svim svojim mnogobrojnim oblicima, zapravo zaostala društva! Ovu veliku istinu nužno je malo pojasniti.

Naime, jedanput sam svoju knjigu koja je bila u štampi najavio pod naslovom ”Ka civiliziranom islamskom društvu”, ali sam već u slijedećem oglasu ispustio riječ ”civiliziranom”, odlučivši da knjiga, što je i bio predmet njena razmatranja, nosi naslov ”Ka islamskom društvu”.

Ova izmjena je privukla pažnju jednog alžirskog pisca (koji piše na francuskom) i on je to protumačio kao ”čin odbrane islama domaćom psihologijom”, izrazivši žaljenje što me taj nesvjesni čin spriječava da problem vidim ovakvim kakvim on doista i jeste!

Izvinjavam se ovome piscu. I ja sam bio kao i on. I ja sam razmišljao na način na koji on sada razmišlja, kada sam u početku razmišljao da počnem pisati o ovoj temi. Tad sam imao problem koji on sada ima – naime kako ”definirati civilizaciju”.

U to vrijeme se još nisam bio oslobodio pritiska kulturnih sedimenata u mom duhovnom i intelektualnom formiranju. Svi oni su dolazili iz stranih izvora i bili su strani mom islamskom osjećanju. Usprkos mom jasnom islamskom opredjeljenju, ti talozi su mi u to doba dobro mutili i zakrivljavali predodžbu. Poimanje ”civilizacije” na način kako je vidi evropska misao, opčinjavalo me je i zatamnjivalo mi sopstveno viđenje, čistu i jasnu predstavu.

Zatim mi je slika postala jasna. ”Muslimansko društvo”, to je u stvari ”civilizirano društvo”! Pojam ”civiliziran” je, dakle, vrlo maglovit i ne daje nikakvu novu komponentu. Naprotiv, samo prenosi na čitaoca one zapadnjačke, dakle strane, sjenke koje su mi mutile sopstveno viđenje, koje su mi uskraćivale jasnu predstavu!

Razlika je, prema tome, samo u ”definiranju civilizacije”. To svakako treba razjasniti.

Vrhovna vlast u jednom društvu pripada jedino Allahu, a predstavljena je u vladanju Božanskog Šeri’ata – to je jedini oblik društvenog uređenja u kojem se ljudi mogu istinski i u cjelosti osloboditi robovanja drugom čovjeku. I to oslobođenje, ta sloboda – to je prava ”ljudska civilizacija”! ”Civiliziranost” čovjeka, naime, podrazumijeva svoju osnovnu pretpostavku – potpunu i stvarnu slobodu čovjeka i apsolutno dostojanstvo svakog subjekta društva. Međutim, u društvu u kojem su jedni gospodari koji naređuju, a drugi robovi koji se tome pokoravaju, ne može biti govora o slobodi niti o dostojanstvu čovjeka zagarantovanom svakome.

Ovdje je neophodno odmah istaći da se primjena Šeri’ata ne svodi samo na zakonske uredbe – što je vrlo usko shvaćanje riječi Šeri’at, koje je nažalost danas dominantno. Već su tu i poimanja svijeta (tesavvurut), metodi djelovanja (menahidž), sistemi vrijednosti, kriteriji, običaji, tradicija… sve to spada u zakon i ljudi se potčinjavaju njegovim normama.

Međutim, kada sve ovo, naime te norme, sačine ljudi jedni za druge, i kada im se ti drugi u društvu potčinjavaju, onda to društvo nije slobodarsko! Tu je riječ o društvu u kojemu su jedni gospodari, a drugi robovi, kao što smo to ranije rekli. Prema tome, to društvo je zaostalo društvo, ili islamskim rječnikom rečeno, ”džahilijjetsko društvo”!

Islamsko društvo je jedino društvo nad kojim bdije samo Jedan Bog, i u kojem ljudi, umjesto obožavanja drugih ljudi, obožavaju samo Allaha Jedinog. Na taj način postižu potpuno i stvarno oslobođenje, savršenu slobodu na kojoj najviše insistira ljudska civilizacija i u kojoj najviše dolazi do izražaja čovjekovo dostojanstvo, ono koje mu je Allah podario najavljujući da će on biti Njegov halifa na Zemlji i ukazujući mu počast u nebeskom društvu…

Kada osnovno vezivo jednoga društva bude vjerovanje, svjetonazor, ideja i način života, a sve to svoje ishodište bude imalo u Jednom Bogu kao Vrhovnom Gospodaru ljudi, a ne u zemaljskim gospodarima kao oličenjima ropstva čovjeka drugom čovjeku, onda će to društvo predstavljati konkretizaciju onog najuzvišenijeg što se nalazi u čovjeku – konkretizaciju duha i pameti. Međutim, kada osnov okupljanja u društvu bude rasa, boja kože, nacija, teritorija ili bilo koja druga slična veza, sasvim je očito da to nisu najuzvišenije karakteristike čovjeka, jer čovjek i poslije njih opet ostaje čovjek. No, čovjek lišen duha i pameti više nije čovjek! Čovjek zahvaljujući svojoj slobodnoj volji, može da promijeni svoje vjerovanje, svoj svjetonazor, ideju i način života, ali ne može promijeniti svoju boju kože i rasu, kao što ne može odrediti u kojem će se narodu i u kojoj zemlji roditi. Dakle, samo ono društvo u kojem se ljudi okupljaju oko nečega što je povezano s njihovom slobodnom voljom i slobodnim izborom, samo je to društvo – civilizirano društvo!

S druge strane, društvo u kojem se ljudi okupljaju oko nečega što je izvan njihove ljudske volje, jest zaostalo društvo, ili islamskim rječnikom rečeno – ”džahilijjetsko društvo”.

Islamsko društvo je jedino društvo u kojem vjerovanje predstavlja osnovu okupljanja i u kojem se ono smatra ”nacionalnošću”. To vjerovanje u istu ravan stavlja crnca, bijelca, čovjeka crvene i žute kože, Arapina, Rimljanina, Perzijanca, Abesinca i sve ostale ljude na Zemlji i od svih njih pravi jedan Ummet, čiji je Gospodar Allah, i koji samo Njemu robuje. Najbolji od njih je onaj koji je najbogobojazniji. Svi su ravnopravni i svi poštuju Zakon što im ga je propisao Allah, a ne neko od ljudi!

Kada čovjekov ”insanijjet” bude najveća vrijednost u jednom društvu, i kada odlike tog insanijjeta budu u njemu predmet uvažavanja i cijenjenja, onda će to društvo biti – civilizirano. Ali ako u društvu najveća vrijednost bude ”materija”, svejedno da li to proizilazilo iz ”teorije” kao kod marksističkog tumačenja povijesti, ili se pak izražavalo kroz ”materijalnu produkciju”, kao što je slučaj u Americi, Evropi i svim drugim društvima koja materijalnu produkciju smatraju najvećom vrijednošću zarad koje se u drugi plan stavljaju sve ljudske vrijednosti i vrline, onda je takvo društvo, nesumnjivo, zaostalo ili islamskim rječnikom rečeno – ”džahilijjetsko društvo”.

Civilizirano, odnosno islamsko društvo nikako ne potcjenjuje materiju. Ne čini to ni u teoriji (jer smatra da se cijeli kosmos u kojem živimo sastoji od nje, da on djeluje na nas, a mi na njega) niti u materijalnoj proizvodnji. Materijalna proizvodnja je jedna od pretpostavki hilafeta na Zemlji i islamsko društvo je jedino ne smatra najvećom vrijednošću zarad koje treba žrtvovati odlike ”čovjeka” i njegove bitne karakteristike; zarad koje pojedinac gubi svoju slobodu i dostojanstvo; zarad koje se žrtvuje porodica i njeni zahtjevi, moral društva i njegove svetinje, te sve ostalo što žrtvuju džahilijjetska društva: uzvišene vrijednosti, mnoge vrline i svetinje, samo zato da bi se postigla što veća materijalna proizvodnja!

Kada istinske ljudske vrijednosti i na njima zasnovan ljudski moral budu dominantni u jednom društvu, onda će to društvo biti ”civilizirano”. Treba naglasiti da te vrijednosti i taj moral nisu nešto zagonetno i rastegljivo, a nisu ni ”savremeni”, relativni i promjenljivi, nestabilni i bez čvrstog uporišta, kao što to tvrdi materijalistički pristup povijesti i tzv. ”naučni socijalizam”!

Tu je riječ o onim vrijednostima i moralu koji u čovjeku razvijaju i unapređuju upravo one odlike i osobenosti čovjeka kojima se on razlikuje od životinja. Te vrijednosti i taj moral, dakle, čine da u čovjeku prevlada ona strana koja ga odlikuje i uzvisuje iznad životinjske vrste.

Prema tome, ne radi se o vrijednostima i moralu koji razvijaju i forsiraju ono što je zajedničko čovjeku i životinji.

Kada se ovo pitanje postavi u ovu ravan, onda se u njemu jasno ukazuje precizna i nadasve ”postojana” demokraciona linija koja ne trpi ono permanentno razvodnjavanje kojem pribjegavaju tzv. progresisti i protagonisti ”naučnog socijalizma”!

Tada, dakle, postaje neodrživa teza da su sredina i njeni uzusi oni faktori koji tvore moralne vrijednosti, već se nužno nameće činjenica da uz svu različitost sredine postoji jedan postojan i nepromjenljiv kriterij! Tada se ne može govoriti o nekakvom ”ratarskom” i ”industrijskom” moralu, o ”kapitalističkom” i ”socijalističkom”, o ”buržoaskom” i ”radničkom”! Ne može se govoriti o nekakvom moralu koji je rezultat životne sredine, visine standarda, specifičnosti životne dobi ili bilo koje druge formalne i površne klasifikacije. Radi se u stvari o samo dvije kategorije: ”ljudske” i ”životinjske” vrijednosti i moral, ako se tako može reći, ili islamskom terminologijom rečeno ”islamske” i ”džahilijjetske” vrijednosti i moral!

Islam, kao svoje, zagovara ove ”ljudske” vrijednosti i moral, tj. one koje u čovjeku razvijaju dimenziju koja ga izdvaja i odlikuje nad životinjom, a potom ih i praktično ostvaruje, ukorjenjuje i štiti u svim zajednicama koje natkriljuje, bilo da su one ratarske, industrijske, stočarske, urbane, siromašne ili bogate. Islam permanentno uzdiže one humanističke, dakle izvorne ljudske vrline, i brani ih od srozavanja na razinu životinjskog, jer uzlazna linija kod vrijednosti i moralnog ponašanja proteže se od životinjske nizine do čovjekove visine. Pošto je ova linija, zahvaljujući civilizaciji materije, uzela obrnut smjer, onda to nipošto ne može biti civilizacija! To može biti samo nazadnost odnosno džahilijjet!

Kada osnovna ćelija društva bude porodica, uređena na principu ”posebnosti” medu supružnicima i kada njen osnovni zadatak bude odgoj mlade generacije, onda će takvo društvo svakako biti civilizirano. To stoga što će porodica, u, ovakvom svom obliku i okrilju islamskog načina života, zapravo biti ona sredina u kojoj će nastajati i razvijati se upravo one istinske ljudske vrijednosti i ljudski moral o kojima smo govorili u prethodnom pasusu. Oni će se u cjelosti iskazivati u formirajućoj generaciji i nemoguće je da nastanu u bilo kojoj drugoj jedinici osim u porodici.

Međutim, kada slobodni intimni odnosi (kako ih zovu) i vanbračno (nezakonito) rađanje djece budu temeljne odrednice jednoga društva i kada odnosi među spolovima budu zasnivani na požudi, avanturizmu i strasti, a ne na dužnosti i prirodnoj podjeli poslova u porodici; kada osnovna zadaća žene bude kinđurenje, zavođenje i mamljenje, i kada se ona oslobodi svoje osnovne funkcije, koja se sastoji u odgajanju nove generacije i sama se odluči ili joj društvo izabere da bude konobarica u nekom motelu, na brodu ili avionu; kada svoju energiju bude trošila u ”materijalnoj proizvodnji”, u ”proizvodnji sredstava” a ne u ”proizvodnji čovječnosti”, jer i tom slučaju materijalni proizvod biva skuplji, cijenjeniji i plemenitiji od ”ljudskog proizvoda”, tada će, ljudskim mjerilima mjereno, to društvo predstavljati ”civilizacijsku nazadnost”. Takvo društvo će islamskim rječnikom rečeno, nesumnjivo biti – džahilijjetsko!

Pitanje porodice i odnosi među spolovima jeste pitanje koje bitno određuje karakter društva. Ono jedno društvo čini nazadnim ili civiliziranim, džahilijjetskim ili islamskim! Ona društva u kojima preovladavaju životinjski porivi, moral i vrijednosti u ovim odnosima, nipošto ne mogu biti civilizirana, ma koliki dostigla stepen naučnog, ekonomskog i tehnološkog prosperiteta! Ovo mjerilo nikada neće pogriješiti u mjerenju nivoa čisto ”ljudskog” napretka.

U savremenim džahilijjetskim društvima ”moralno” shvaćanje se pokazuje u takvom obliku u kojemu se briše sve što ima veze s diferenciranjem ”ljudskog” od obilježja ”životinjskog”. Tako se u tim društvima vanbračni seksualni odnosi, pa čak i oni perverzni, ne smatraju moralnom izopačenošću! Moralno shvaćanje se skoro isključivo svodi na ekonomske relacije, i samo ponekad na političke, kad se dodirne državni interes. Primjerice, skandal Kristine Kiler i engleskog ministra Provima u engleskom društvu ne bi bio nikakav skandal zbog njihovih ljubavnih veza! Skandal je bio zbog toga što je Kristina Kiler bila prijateljica ruskog pomorskog atašea, pa je u toj vezi izmedu ministra i djevojke postojala opasnost da se otkriju neke državne tajne! Uz to, ustanovljeno je da je ministar obmanuo Engleski parlament. Isti je slučaj i sa skandalima u Američkom senatu, kao i sa skandalima sa špijunima i američkim i engleskim službenicima koji su prebjegli u Sovjetski Savez. Nijedan od tih skandala nije nastao zbog njihove nemoralne (nezakonite) veze, već isključivo zbog njihove opasnosti po državne tajne!

Pisci, novinari i pripovijedači u džahilijjetskim društvima ponekad izričito kažu ženama i djevojkama da ”slobodne veze” nisu nikakva moralna pokuđenost. Po njima, moralna pokuđenost je to da mladić prevari svoju djevojku ili djevojka mladića u smislu da jedno drugom ne posveti svu svoju ljubav. Štoviše, pokuđenošću se smatra i to da žena čuva svoju neporočnost i onda kad joj splahne ljubavna strast prema svome mužu! U tom slučaju vrlina će biti to da sebi nađe nekog prijatelja i da mu u povjerenju prepusti svoje tijelo! To je tema desetina pripovijedanja! Time se bave stotine novinskih uputstava, karikatura, viceva, humorističkih stranica. Svo to mnoštvo se nadahnjuje ovom temom. Društva u kojima to cvjeta doista su zaostala društva. U njima ne može biti ni riječi o civiliziranosti s aspekta ”čovjeka” kao takvog i s pozicije neophodnog stepena ”ljudskog” napretka.

Naime, stepen ljudskog napretka ide u smjeru ”kontroliranja” životinjskih nagona i njihova svođenja u okvire ”porodice” i to po osnovu ”dužnosti” čiji je cilj izvršavanje ”ljudskog zadatka”. Tu užitak nije konačni cilj, nije on svrha. Krajnji cilj toga je priprema generacije koja će naslijediti postojeću generaciju u nasljedstvu ljudske/humanističke civilizacije koju bitno karakteriziraju izvorne ljudske oblike. Međutim, generaciju koja će maksimalno razviti i afirmirati te izvorne ljudske odlike i koja će se kloniti životinjskih stremljenja, moguće je pripremiti samo u okrilju porodice okružene sigurnošću i emotivnom uravnoteženošću; porodice koja počiva na dužnosti koja se nikada ne dovodi u pitanje zbog nekih trenutačnih naboja i emocionalnih napetosti.

U onom društvu koje obrazuju gore spomenute tendencije i otrovna prosta nadahnuća, u kojem je moralno poimanje degradirano do te mjere da se u njemu gube sve etičke norme seksualnog odnosa, u takvom društvu se ne može formirati to ljudsko okrilje.

Prema tome, samo islamski zalozi, islamska nadahnuća, moral i vrijednosti jesu primjereni čovjeku. Stoga islam jest, zapravo, civilizacija. Islamsko društvo jest civilizirano društvo – prema čvrstom i postojanom mjerilu koje se ne razvodnjava i ne ”osavremenjuje”.

mm.co.ba