Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Iz pera N. Ibrišimovića: Priča o Mustafi Dovadžiji kojeg su četnici živa nabili na kolac 1942. godine

Iz pera N. Ibrišimovića: Priča o Mustafi Dovadžiji kojeg su četnici živa nabili na kolac 1942. godine

Opis morbidnog nabijanja na kolac partizana Mustafe Dovadžije od strane četnika 2. maja 1942. godine preuzet iz djela: “Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem”, str 21,22,23,24

POJAŠNJENJE POJAŠNJENJA

Josip Broz Tito

U mladosti trebalo da ode u Ameriku, ali nije. Bio vrhovni komandant partizana, koji su 1945. godine porazili četnike i ustaše. Kada je umro, zemlja mu se raspala, a svo oružje njegove armije Srbo-četnici uzeli sebi.

Početkom Drugog svjetskog rata Josip je dva puta pitao četnike hoće li zajedno s partizanima da se biju protiv fašista, a četnici rekli da hoće pa slagali.

Jednog lijepog proljetnog jutra, na obroncima Crepoljskog kod Sarajeva, stajala je grupa partizana, nekoliko Srba i jedan Musliman po imenu Mustafa Dovadžija.

“Hajde, druže naš mili, s nama”, rekoše mu Srbi-partizani prijazno.

Mustafa pođe, nikakvo zlo ne sluteći, a ti Srbi, samo što su zamakli, premetnuše se u četnike i Mustafu Dovadžiju živog nabiše na kolac. Bilo je to 2. maja 1942.

Evo kako je to opisao književnik Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost.

… tu je ležao hrastov kolac, dugačak oko dva i po metra, kako treba zašiljen na vrhu pokovan gvoždem i sasvim tanak i oštar, a cio namazan dobro lojem, drveni malj za nabijanje, konopci i sve ostalo.

Kad su Mustafi naredili da legne on obori glavu a četnici mu pridoše i stadoše s njega da svlače gunj i košulju. Ne govoreći ništa partizan leže kako mu je naređeno, okrenut licem prema zemlji. Četnici priđoše i vezaše mu prvo ruke na leđa, a potom za svaku nogu, oko članaka, po jedan konopac. Zategnuše svaki na svoju stranu široko mu raskrečiše noge. Za to vrijeme jedan četnik, Jovan, položi kolac na dva kratka obla drveta, tako da mu je vrh došao žrtvi medu noge. Zatim izvadi iza pojasa kratak, širok nož, kleknu pred ispruženog i nagnu se nad njim da mu rasiječe sukno od čakšira među nogama i da proširi otvor kroz koji će kolac ući u tijelo. Pri tom najstrašnijem dijelu krvnikova posla vezano tijelo mučenika zadrhta od kratkog i neprimjetnog uboda nožem, podiže se do pasa, kao da će ustati, ali odmah ponovo pade natrag i tupo udari o zemlju. Čim je to svršio, Jovan skoči, dohvati drveni malj sa zemlje i stade njime da udara donji tupi dio koca, laganim i odmjerenim udarcima. Između dva udarca stao bi malo i posmatrao prvo tijelo u koje zabija kolac a zatim dvojicu četnika, opominjući ih da vuku lagano i jednomjerno. Tijelo raskrečenog grčilo se samo od sebe; kod svakog udarca malja kičma mu se savijala i grbila, ali su ga konopci zatezali i ispravljali. Čulo se kako nesretnik udara čelom o zemlju i pored toga jedan drugi neobičan zvuk; ali to nije bio ni jauk, ni vapaj, ni hropac, ni ma koji ljudski glas, nego je cijelo to rastegnuto i mučeno tijelo širilo od sebe neku škripu i grohot, kao plot koji gaze ili drvo koje lome. Poslije svakog udarca Jovan je odlazio do ispruženog tijelo, nadnosio se nad njega, ispitivao da li kolac ide dobrim pravcem, i kad bi se uvjerio da nije povrijedio nijedan od najvažnijih živih dijelova iznutrice, vraćao se i nastavljao posao.

U jednom trenutku kucanje prestade. Jovan je vidio kako se nesretniku pri vrhu desne plećke mišići ratežu i koža odiže. On priđe brzo i prosiječe to ispupčeno mjeto unakrst. Blijeda krv poteče, najprije oskudno pa sve jače. Još dva – tri udarca, laka i oprezna, i na prosječenom mjestu stade da izbija gvoždem pokovani šiljak koca. Udario je još nekoliko puta, dok vrh nije došao do u visinu desnog uha. Čovjek je bio nahijen na kolac kao janje na ražanj, samo što mu vrh nije izlazio kroz usta nego na leđa i što nije jače ozlijedio ni utrobu ni srce ni pluća. Tada Jovan odbaci malj i priđe. Razgledao je nepomično tijelo, zaobilazeći krv koja je curila sa mjesta gdje je kolac ušao i izašao, i hvatala se u malim mlakama. Dvojica četnika okrenuše ukrućeno tijelo na leđa i stadoše da mu vežu noge pri dnu uz kolac. Za to vrijeme Jovan je gledao da li je čovjek živ i pažljivo posmatrao to lice koje je najednom došlo podbuhlo, šire i veće. Oči su bile širom otvorene i nemirne, ali očni kapci nepomični, usta rasklopljena i obje usne ukočene u grču; iza njih su bjelasali stegnuti zubi. Pojedinim od ličnih mišića vise nije mogao da vlada; stoga mu je lice izgledalo kao maska. Ali srce je bilo muklo i pluća radila kratkim ubrzanim dahom. Dvojica četnika stadoše da ga dižu kao brava na ražnju. Jovan je vikao na njih da paze da ne drmaju tijelom; i sam je pomagao. Uglaviše donji debeli dio koca u zemlju, zatim pozadi podupriješe kratkom žiokom koju prikovaše za kolac.

Kad i to bi gotovo četnici se izmakoše i pridružiše ostalima a na onom praznom prostoru ostade sam izdignut za čitav metar od zemlje, uspravan, ispršen i go do pojasa Mustafa Dovadžija na kocu. Iz daljine se samo naslućivalo da kroz njega ide kolac za koji su mu vezane noge pri člancima, dok su mu ruke vezane na leđima.

Tad četnici priđoše ponovo mučeniku i stadoše da ga zagledaju izbliza. Niz kolac je tekao samo slab mlaz krvi. Bio je živ i svjestan. Slabine su mu se dizale i spuštale, žile na vratu kucale, oči su kolutale sporo ali neprekidno. Kroz stisnute zube naviralo je otegnuto režanje u kome su se teško razabirale pojedine riječi:

– Četnici, četnici… – grcao je – … da paski skapavate… paski pomrete!…

Izvor: Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top