Iz pera Hasana Kikića progovarao je narod

Historija Bosne i Hercegovine obiluje književnim velikanima, koji kroz svoje riječi, strastveno i životopisno, ostaviše neizbrisiv trag u vremenu. Jedan od njih bijaše i Hasan Kikić, knjiženik porijeklom iz osiromašene begovske porodice iz Gradačca, čije je književno djelo bilo neodvojivo od njegovog revolucionarng djelovanja. Ljepota njegove kjiževne riječi nikada nije bila sama sebi svrha, nego je bila izraz njegovih ideja i opredjeljenja. Zalagao se za univerzalne vrijednosti ali i bio borcem za prava socijalno obespravljenih, držeći do radničkog sloja koji je iznosio teži dio života, bilo da se radi o ratu ili pak miru, stoga nije zaboravljen ni u onom ni u ovom vremenu. Iako je nakon Gimnazije završio učiteljsku školu a zatim i studij prava, spominjemo ga prvenstveno kao vrsnog književnika, čija unutrašnja vokacija nije bila edukativna, već pripovjedačka, koja da je učinila glasom Bosne i njenih naroda, onih kojima nikada nije nedostajalo tereta historije, ali isto tako i blagosti karaktera i humanosti u djelovanju. Rijetko je ko na našem tlu s takvim poznavanjem ljudi i s takvom ljubavlju, ulazio u svijet proletizirane sirotinje, u svijet obespravljenih. Iz njegovog pera progovorio je narod, ojađen i pritisnut nevoljama, izmučen i napaćen.

Provincija u pozadini

U vrijeme Prvog svjetskog rata, Hasan bijaše tek dječak od devet godina, koji je nevinim očima djeteta i gladnim stomakom osjetio ‘modernost’ Velikog rata. Stoga on 1935. godine objavljuje svoje najbolje djelo, ‘Provincija u pozadini’, za koju su kritičari smatrali da je čudne strukture, gdje se razbijenost djela u osam narativnih jedinica smatra kao njegova slabost, ali su ipak podcrtavane i uspješno ostvarene lokalne boje. Kikić ne prati radnju na frontu, nego prikazuje ratnu pozadinu u Bosni, prisjećajući se djetinjstva. Sjećanja na djetinjstvo su obično prožeta vedrinom i valom sanjarenja, ljubavi i igara, ali se kadkad nad ovom bezbrižnošću nadviju oblaci nesreće, što je Hasan, kao i njegovi vršnjaci, preživio u vrijeme Velikog rata. U djelu, kao i u stvarnosti Kikiveće Posavine, se prikazuje efektima bijede, gladi i bolesti, štivo je dakle ostvareno iz perspektive dječaka, koji je kao i na stotine njegovih vršnjaka, bio prinuđen ubrzano odrasti. Autor je kazao kako je ovo djelo napisao sa željom da se zna kako se u carsko doba,  u nedavnoj prošlosti, rađalo, živjelo i umiralo, i o tome kako su prolazile jeseni i proljeća i u njima se pjevalo, plakalo, gladovalo, mrzilo, o tome kako se odrastalo,i kako su kiše padale i magle vukle  sunca, topla i svilena sunca sjala. Kroz djelo se prikazuje intenzivni apsurd rata, gdje se trpi drama socijalnog raslojavanja.

Revolucionar

Kikić je bio i partizan, i kao partizan je 1942. godine ubijen iz zasjede. Život ovog revolucionara, darovitog, obrazovanog i načitanog, bio je ispunjen velikim stvaralačkim naporom, produktivnog književnog stvaraoca na strani socijalno obespravljenih. Sanjao je da promijeni zemlju u kojoj je živio, da uvede svoju provinciju u savremeni svijet, u kome bi siromaštvo, glad i bijeda bile nepoznanica. Odstupio je od jednog klišea u slikanju Bosne, a ako odslušenom njegova djela, u nama će se probuditi brojne misli ali i pitanja, kako o Bosni jučer/danas, tako i Evropi našeg doba. O Kikiću je mnogo rečeno i napisano, a njegovom djelu će se uvijek iznova vraćati buduće generacije.

Za Akos.ba: Rabija Arifović