Iz pera Hasana Kikića progovarao je mali bosanski čovjek

Hasan Kikić rodio se 20. augusta 1905. godine u Gradačcu, kao prvi sin u porodici Hase Kikića, koji je porijeklom bio iz jednog posavskog sela, a radio je kao školski podvornik, i majke Munire, porijeklom iz osiromašene posjedničke porodice. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu.

Idilu u bosanskoposavskom kraju prekida Prvi svjetski rat koji jedanaestogodišnjeg Hasana pretvara u hranioca porodice, dok za to vrijeme njegov otac ratuje u Italiji. Hasan postaje gonič goveda i o tom teškom životu pisat će u svojoj noveli „K. und K. Goveda“. U Gradačcu je našao materijale za niz novela kao što je i „Historija be-ha čaršije“. Obje ove novele su dio „Provincije u pozadini“, najzapaženijeg djela Hasana Kikića.

Nastavlja školovanje na Višoj dječačkoj školi u Derventi od 1919. do 1922. Prema sjećanjima školskih drugova, Hasan Kikić je bio poznat kao dobar slikar i muzičar te je dodatna sredstva zarađivao crtajući za druge učenike. Zbog učešća u jednom „crvenom đačkom štrajku“ i sukoba s direktorom, zajedno s Ilijom Grbićem morao je napustiti Derventu, ne završivši školu. Odlazi u Zagreb, gdje uz pomoć ujaka Đulbegovića iz Sombora završava Učiteljsku školu. Tačnije, maturirao je 19. juna 1926. godine.

Prve svoje literarne radove Hasan Kikić objavljuje 1926. u zagrebačkom časopisu „Vijenac“. Prva objavljena pjesma bila je „Pjesma bolesne djevojke“ (1926). Prva objavljena priča mu je „Kraj pušnica“ (Vijenac, 1927) i već u tim prvim svojim pjesmama i pričama Hasan Kikić je odskočio od svojih savremenika po novom načinu na koji je obrađena socijalna stvarnost društva u kojem je odrastao, kao u njegovoj poznatoj pjesmi „Krik žjih ljudi“ objavljenoj prvi put u časopisu Vijenac 1928. godine.

Godine 1927. najprije radi kao učitelj u Hajdarovićima kod Zavidovića, potom od 1928. do 1932. učiteljuje u Rogatici i Ustiprači. Ženi se kolegicom Ankom Jovanović, te zbog nerazumijevanja ženine i vlastite familije bježi iz Bosne i odlazi u Hrvatsku. Godine 1931. podnosi molbu Prvoj muškoj gimnaziji u Sarajevu da mu odobri privatno polaganje svih osam razreda. Ovaj neobični zahtjev da se u jednom ispitnom roku položi oko stotinu različitih ispita za osam razreda je kuriozitet po sebi. Kikić je uspio da u junu 1931. godine položi sve ispite do šestog razreda, gdje je upućen na popravni iz francuskog jezika. Popravni ispit iz šestog, te sve ispite iz sedmog razreda položio je 1932. godine. U analima Prve gimnazije u Sarajevu, samo je Hasanu Kikiću uspjelo da u roku od godinu dana položi ispite za sedam razreda gimnazije.

U prvoj fazi književnog stvaranja (od 1927. do 1929. godine) odlikuje ga „laviranje, traženje, ubrzano, grozničavo padanje iz krajnosti u krajnost…“

Prelazne godine 1929-1930. Kikić ratuje sa samim sobom. Uglavnom objavljuje poeziju i prozu u bh. časopisima „Gajret“ i „Pregled“, koje će kasnije napasti, posebno njihove urednike Hamzu Humu i Jovana Kršića. Piše i za ostale časopise kao što su „Mlada Bosna“, „Novi behar“, „Novi čovjek“, „Literarna štampa“ i „Bosanska pošta“. Ono što je bilo najbitnije u ovoj fazi Kikićevog stvaranja svakako je objavljivanje njegove priče „Omerdići“ te autobiografskog zapisa u tada objavljenom almanahu Grupe sarajevskih autora, „Sa strane zamagljenih“, 1928. godine, gdje je Kikić bio najmlađi autor zastupljen u ovom zborniku, tako da je ovo bilo prvo ozbiljno literarno priznanje njemu kao piscu početniku. Sljedeće godine, 1929. godine, u zaplijenjenom almanahu „Knjiga drugova“, izdatom u Velikoj Kikindi, javljena je njegova pjesma „Božji ljudi“ , koja je bila prvi Kikićev otvoreni nastup u red književne ljevice.

Od 1932. do 1936. Hasan Kikić odlazi u Hrvatsku gdje je bio učitelj, a potom upravnik osnovne škole u Gornjem Sjeničaku kod Vrginmosta, a zatim, od 1936. do 1940. godine, živio je i radio u Pisarovini. U vrijeme učiteljevanja, u periodu od 1934. do 1938. godine, vanredno polaže gimnaziju i diplomira na Pravnom fakultetu u Beogradu 31. oktobra 1938. Sačuvane su liste ocjena koje je dobijao kao učitelj iz tog razdoblja. U 25. godini postaje aktivni komunista i otvoreno staje na stranu ljevice. Jovan Kršić među prvima daje prikaz djela Hasana Kikića te ga javno uvodi u književnost, zbog čega mu je Kikić zahvalan te u svom pismu od 16. marta 1931. godine, napisanom u Rogatici, to i ističe. Međutim, kasnije dolazi do otvorenog sukoba između njih dvojice zasnovanog na oprečnim stavovima.

Kikić je često odlazio u Zagreb gdje se družio sa Krležom, Cesarcem, Hegedušićem (koji će napraviti ilustracije za prvo izdanje „Provincije u pozadini“), Vasom Bogdanovim i Ognjenom Pricom te nizom drugih hrvatskih književnika koji su pripadali hrvatskoj ljevici. Bio je aktivan u mnogim kulturnim društvima, pisao je za mnoge časopise i aktivno učestvovao u svim kulturno-društvenim događajima. Tako je 1940. godine odabran za predsjednika Hrvatskog muslimanskog društva. U ovom periodu objavljuje svoja najzrelija djela kao što su „Provincija u pozadini“ te romani „Ho-ruk“ i „Bukve“, a pod imenom Alija Korjenić 1937. godine izdaje brošuru „Šta se događa u Španiji“. Godine 1937. sa Safetom Krupićem i Skenderom Kulenovićem pokreće u Zagrebu napredni muslimanski časopis „Putokaz“.

Svoja vlastita kritička shvatanja prema piscima bh. književnosti sam Kikić je na drugoj strani ove književne tezulje, zajedno s Novakom Simićem, izražavao sistematski od početka 30-ih godina, idući linijom krležijanske revizije njihova historijskog položaja i savremenih značajki. U životu Grupe sarajevskih književnika razdoblje započeto godinom 1936. predstavlja vrijeme previranja oko Grupe i u njoj samoj, intenzivnijeg osporavanja književnog značaja i idejno-estetske vrijednosti djela njenih članova, napada na ovo književno društvo i njegovu ulogu u suvremenoj društveno-političkoj stvarnosti. To je nova faza polemika i sukoba na društveno-političkom, i nacionalnom planu, i otvorenih konfrontacija u oblasti shvatanja književnosti i njene uloge u društvu. U polemikama su se našla i oba osnivača i estetsko-idejna stuba Grupe, Jevtić i Kršić, mada se je ovaj drugi još ranije bio odvojio od nje i iz „Pregleda“ kritički pratio uspjehe i neuspjehe ovog društva i njegovih članova.

Borbu književne ljevice protiv građanskih i tradicionalističkih književnih shvatanja u BiH Kikić započinje polemikom s člankom „Hercegovački pjesnici“ iz 1930. te „Literarna fizionomija današnjeg Sarajeva“ iz iste godine. Nakon prigovora u petom broju „Mlade Bosne“ 1930. godine došlo je do razgraničenja ovog časopisa s piscem Hasanom Kikićem, nekadašnjim njihovim saradnikom i jednim od pisaca kojima se redakcija, neposredno ili preko svojih kritičara, s pažnjom, ali i blagonaklonim kritičkim odnosom, više puta zanimala. U ovom broju objavljen je natpis pod polemičnim naslovom Hasan u Zagrebu. U ovom istom časopisu 1931. godine Frano Alfirević dao je „porazan sud o ulasku u književnost mladog početnika“ kroz oštru kritiku Kikićeve pripovijetke „Fenjer“ na posljednjem raskršću koja po njemu izražava tipični „mehanički realizam“.

U časopisu „Brazda“ 1936. godine Boro Drašković daje kritiku Kikićeva romana „Ho-ruk“ koja se zalaže za angažiranu prozu te time daje punu podršku Kikiću u polemici koja se je razbuktala. U „Almanahu savremenih problema“ 1936. godine Kikić objavljuje izazovni članak „Nekoliko svijetlih i nekoliko opskurnih imena u BiH literaturi“, u kojem je napravio reviziju glavnih imena u bh. književnosti, odvajajući revolucionarnu od klasne književnosti. To je izazvalo reakciju Kršića u časopisu „Pregled“ iste te godine – tako je Kršićev kritički prikaz „Provincije u pozadini“ nazvan „Kikićeva Provincija u pozadini opet izazvao niz burnih Kikićevih reakcija i dodatno razbuktao polemiku. U časopisu „Putokaz“ 1938. godine Kikić oštro odgovara Kršiću u poznatom članku „Slučaj dr. Jovana Kršića“.

Iako nastavlja pisati uglavnom u hrvatskim časopisima, on se u njima i dalje obraća Bosni, posebno muslimanima intelektualcima i radnicima. Javlja se u časopisima „Putokazu“, kalendaru „Gajret“, „Brazdi“ itd. U poznatom almanahu „Oblaci nad kolibama“, izdatom u Sarajevu 1937. godine, objavljena je Kikićeva novela „Bog od žute ilovače“. Tri objavljene knjige Kikićeve proze, po kojima je on poznat širem krugu čitalaca, predstavljaju ono što je najznačajnije i najzrelije u njegovu stvaralaštvu. Pokušaj šireg uopćavanja, sintetičnog prikazivanja bosanske stvarnosti, ta djela su istovremeno produbljivanje saznanja o tom životu, zahvat u tematiku bosanskog sela i kasabe s takvom iskrenošću i s takvim osjećanjem suštine životnih problema kakvih je u književnosti Bosne do Kikića bilo malo. To su „Provincija u pozadini“, „Ho-ruk“ te „Bukve“, socijalni roman koji je izazvao burnu reakciju vlasti i javnosti te bio zaplijenjen. Već je na prvi pogled vidljivo da su sve tri Kikićeve knjige proze objavljene između dva rata rezultat problematsko-kritičkog odnosa prema čovjekovom socijalnom životu. Klasna određenost ljudskih odnosa temeljno je Kikićevo polazište u svim ovim djelima. Revolt gladnih, ispaćenih žena u „Provinciji u pozadini“, sazrijevanje i izbijanje pobune u „Ho-ruku“ i „Bukvama“, dati su u iskričavim poetskim rečenicama, upečatljivo je izražena snaga masa koje stupaju na poprište klasnih okršaja, u kojima radosno spoznavaju da mogu tući i pobjeđivati svirepoga neprijatelja.

Najznačajniju pojavu u razvoju muslimanskog književnog života krajem 30-ih godina svakako je predstavljao časopis „Putokaz“, „list za društvena i književna pitanja“, koji je u Zagrebu 1937. godine pokrenula grupa lijevih muslimanskih intelektualaca iz BiH s Hasanom Kikićem, kao urednikom, na čelu. U Zagrebu je „Putokaz“ izlazio u periodu od 1937. do 1939. godine. Izdavač, vlasnik i odgovorni urednik bio je Šukrija Huskić. Kikićev publicistički rad u „Putokazu“, glasilu revolucionarne orijentacije, namijenjenom „naprednoj, duhovnoj orijentaciji Muslimana“ ostaje kao trajno svjedočanstvo njegovog živog bavljanja društvenim, kulturnim, te književnim problemima svoga vremena – ličnim napisima pod pseudonimom Alija Korjenić, izborom tema i okupljanjem naprednih saradnika kao što su Zija Dizdarević, Safet Krupić, Skender Kulenović, Rizo Ramić, Derviš Imamović, Hamid Dizdar i drugi.

Treća faza književnog stvaranja Hasana Kikića, pred rat, odražava se najbolje u novelama „Paligraf“, „Kadro“, „Dedije“, „Lole i hrsuzi“ i „Na Suljetovim klupama“ (sve pripovijetke su objavljene 1939. godine). Poslije toga nije štampana nijedna nova stvar. U proljeće 1942. godine napisao je dramsku aktovku „Partizani idu“, skeč „Gospodin i gospođa Drenović“ u vezi s prepadom Drenovića u Baraćima. Obje jednočinke, kao i rukopisi četiri romana, su zauvijek izgubljeni u ratu.

Godine 1940. Kikić je postavljen za pravnog referenta u Odjelu za prosvjetu Banovine Hrvatske u Zagrebu, gdje je i stalno bio nastanjen, međutim, zbog ilegalne komunističke djelatnosti je smijenjen, te potom premješten u osnovnu školu na Koturaškoj cesti u Zagrebu (poslije rata ova je škola dobila Kikićevo ime). Tačno 3. septembra 1941. godine mobiliziran je u Kraljevsku jugoslavensku vojsku, a nakon sloma, premješten je iz Zagreba u domobrane u Sanski Most na dužnost „kotarskog prosvjetnog referenta“. Sve vrijeme ilegalno sarađuje sa NOP-om, a njegovo ilegalno ime bilo je Slobodan Anđelić. U februaru 1942. godine odlazi u partizane gdje je postavljen za zamjenika političkog komesara Prvog krajiškog proleterskog bataljona. Đuro Pucar Stari je Hasana zadržao u Bočcu u sjedištu operativnog plana, sa zadatkom da odatle rukovodi zajedno s Albertom Trinkijem na izgradnji bolnice na Čemernici. Hasan je bio zadužen za operativni dio plana, pa je često putovao na nesigurnom terenu između Bočca, Čemernice I Skender-Vakufa. Četiri dana uoči smrti, 2. maja 1942. godine, on je uputio pismo Trinkiju i Dragi Mažaru, gdje ih obavještava o tekućim poslovima oko izgradnje bolnice. Poginuo je 6. maja 1942. godine kod sela Rapta na planini Čemernici, gdje je upao u četničku zasjedu. Postoji izvještaj o njegovoj pogibiji, a grob mu se nalazi na partizanskom groblju u selu Račići, općina Skender-Vakuf, pod brojem 57. Na mjestu pogibije je 1966. godine, u dvorištu škole u selu Rapta, organiziran narodni zbor na kojem je otrkivena spomen-česma Hasanu Kikiću.

stav.ba