Iz pera hafiza Ibrahima Trebinjaca: BLUD – zina, prostitucija

Pojam 

 

“Zina” kao šerijatsko – pravni izraz znači spolni odnos pravno odgovornog (odraslog, umno  normalnog) muškarca sa istom takvom ženom na nezakonit način. Ovakav izraz poznat je u  terminologiji našeg građanskog prava pod imenom blud (prostitucija), ali je ovaj potonji  mnogo užeg značenja od izraza “zina”; nezakonit je seksualni odnos, makar se on dogodio 

samo jednom i iz bilo kakvih razloga i pobuda. Ovakav blud po islamu strogo je zabranjen i  ubraja se u velike grijehe. 

 Zabrana bluda temelji se na Kur’anu i Hadisu. Kur’an govori o ovom poroku na nekoliko  mjesta, a naročito upadaju u oči ovi ajeti: 

 1. “I nemoj se (ni) približavati zina’u, jer to je, zaista, više nego obično gnusno djelo, a  njegov je put hrđav.” (El – Isra’, 32) 

 2. “…i oni, koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah  zabranio, ne ubijaju, osim kad pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; a ko to radi, iskusit će kaznu.” (El – Furkan, 68) 

 3. “… i koji stidna mjesta svoja čuvaju.” (El – Mu’minun, 5), (El – Mearidž, 29) 

Između hadisa koji govore o bludu treba istaknuti naročito sljedeće: 

1. “Onaj koji čini blud, ne može biti pravi vjernik dok ga čini.” Ovaj hadis prenijeli su Buharija, Muslim i drugi od Ebu – Hurejra. 

2. Kad čovjek učini blud, iz njega iziđe iman, pa mu bude nad glavom kao hlad. Ako se potom pokaje i prođe se toga, iman mu se opet povrati.” 

Strogost zabrane, veličina grijeha i strahota posljedica bluda kratko su, ali vrlo jasno, istaknuti u svim gornjim citatima, a naročito u prvom ajetu. Svevišnji nam, kako se iz tog ajeta vidi, zabranjuje činiti čak i ono što bi nas moglo približiti bludu, odnosno što bi, makar  posredno, moglo prouzrokovati da do toga dođe. U ovakvoj zabrani ogleda se mudrost i  sveznanje milostivog Tvorca. On, pored ostalog, dobro poznaje i naše slabe strane; on dobro  poznaje strast i njeno značenje u životu i radu svakog čovjeka. Seksualni nagon kod čovjeka  jeste ono u čemu se on najviše približava životinji, od koje ga često ne dijeli ništa. Jer, pri  nastupu toga nagona kod malo koga vlada razum i čovjek ne može, a da mu ne udovolji po bilo kojoj cijeni, mada će se tim ogriječiti ako mu udovoljava na nezakonit način, o Božije zakone. Seksualni nagon, kako je poznato, kod svakog normalnog muškarca i žene nastaje i prestaje nakon određene dobi. On nastaje sam od sebe, tj. nisu za njegov nastanak potrebni kakvi vanjski faktori; on je glavni u održanju ljudskog roda (kao {to to, uostalom, vrijedi i za životinje). Čovjek, koji ima spolni odnos, stoji u čvrstom uvjerenju da time pribavlja sebi jedno uživanje, a ne pomišlja na činjenicu da je on pri tom igračka u rukama jedne više sile; on i ne zna da svo to uživanje služi ne njemu, nego održanju ljudske vrste. Vanjski faktori, koje smo spomenuli, u ovom pogledu igraju vrlo važnu ulogu. Oni mogu ubrzati nastanak seksualnog nagona kod čovjeka i, što je najgore, oni ga pojačavaju toliko da čovjek može izgubiti svaku vlast nad sobom. A kad do toga dođe, a to je redovito, onda taj nagon vrši svoje. Da bi se, dakle, onemogućilo svakom ćovjeku da svom seksualnom nagonu udovoljava na nezakonit način, on se mora kloniti svega onoga što bi mu moglo taj nagon izazvati, pa makar to na prvi pogled izgledalo sasvim nedužno.Mora znati da je on napokon čovjek, pa se i pored toga saznanja upušta u iskušenja, kad sebi dozvoli to izazivanje, odnosno približavanje , onda je vrlo teško, da ne kažemo nevjerovatno, pojmiti da će se moći ustegnuti od vršenja bluda, ma kako on inače bio odan islamu. S obzirom na čisto psihološke okolnosti kod svakog čovjeka u ovom pogledu, Svevišnji u prvom gornjem ajetu nije ni rekao: “Ne činite bluda”, nego “I ne približujte se bludu.” Predradnje su, dakle, ono što se može i što ima  smisla zabranjivati. 

Među mnogim faktorima koji utješu na seksualne pohote, koje, opet, bezuvjetno dovode do samog akta bluda, stoji svakako bliži i češći dodir muškarca i žene koji su jedno drugom 

strani, zatim razgolićavanja ženskih itd. Neki pokvarenjaci, koji u sprečavanju ovog vide osujećenje svojih najgnusnijih planova, tvrde da to za moderna čovjeka ne znači ništa i da to 

nije nikakav faktor koji bi mogao izazvati strast, pa je, prema tome, i nastojanje da do toga dođe, znak nazadnjaštva i mračnjaštva. 

Odgovarajući na ovo nije nam potrebno ukazivati na vjerski indiferentizam i na nikakvu brigu za časti, dostojanstvom i poštenjem svih ljudi, a naročito žena, nego na sve to možemo 

reći samo ovo: svi ti čimbenici mogu prestati biti opasni po čovjeka samo onda kad ljudi budu živjeli bez seksualnog nagona! 

 

OBRAZLOŽENJE ZABRANE 

 

Obrazlažući Svoju zabranu približavanja bludu, Svevišnji dalje kaže u istom aje tu da je blud više nego obično gnusno djelo i da je put prema bludu hrđav put. Blud je zlo čije se posljedice ne mogu skoro ni sagledati. U ono vrijeme kad je ovo zlo zabranjeno, te posljedice nisu bile ni izdaleka tako brojne ni kobne kao danas, niti su, čak, o njima mnogi imali pojma. Ipak, zabrana ovog zla djelovala je tada toliko da su slučajevi bluda bili sasvim rijetki, jer se imalo potpuno povjerenje u istinitost kur’anskih riječi o svemu, pa i o bludu. Danas, pak, kada su posljedice toga mnogobrojne i kad se svijet smatra uljudnijim, ne poduzima se skoro ništa u svrhu uništavanja ovoga poroka. Ovo zlo hara danas  po cijelom svijetu, ono unosi lom u mnoge porodice, stoji časti, zdravlja, pa čak i života mnogih žena; pomoću bluda šire se zarazne i neizlječive bolesti; povodom toga iskrsava jedan krupan i teško zabrinjavajući društveni problem, a ipak sve se to u cijelom svijetu trpi! I što je najđalosnije, blud je dosta zastupljen među muslimanima, nijedna današnja islamska zajednica ne poduzima skoro ništa da bi se tome jednom stalo na kraj. Bar danas je svakom jasno šta znaši blud s medicinskog, humanog, etičkog, društvenog i, kojeg god hoćete, gledišta i kakvo sve zlo on nanosi i pojedincu i zajednici, pa, ipak, trpi se za ljubav – “uljudbe”! A muslimani? Oni već odavno pokazuju sklonost za odstupanje od Allahovih propisa, bili oni u vidu naredbi ili zabrana. Ta sklonost prirodna je posljedica njihovog slijepog oponašanja onoga što samo pokvarenjaci mogu nazvati uljudbom i svega onog negativnog što takva “Uljudba” u sebi nosi. A posljedica, opet, svega toga najbolje se ogleda u njihovom jadnom stanju u moralnom, vjerskom i društvenom pogledu. Promatrajući sve ovo, razborit čovjek može samo požaliti što je u ovome pogledu “uljudan”, makar ga nazivali i “nazadnjakom”i mračnjakom”! 

 

KAZNA 

 

Allah, dž.š., nije samo zabranio blud, nego je za takvo djelo propisao i kaznu. Prema težini ovog grijeha propisana je i teška kazna. Ta kazna nije jednaka za svaku osobu. Naime, kod 

izricanja kazne propisano je da se pazi na to da li je počinilac oženjen (udata) ili nije. Ako se radi o prvom slučaju, onda se dosuđuje kazna kamenovanjem, dok se u drugom slučaju krivac kaćnjava javnim udaranjem sa stotinu batina. I jedna i druga kazna je i teška i ponižavajuća, a to je Zakonodavac odredio zato da bi one imale dubokog učinka i na ostale. Ova razlika pri odmjeravanju kazne ima svoje opravdanje već i u tome što oženjena, odnosno udata osoba, zna cijeniti vrijednosti i svetinju braka bolje nego neoženjena, odnosno neudata osoba, pa je, dosljedno tome, svjesna težine grijeha i sramote koju nanosi obećašćašćenoj osobi i njenoj porodici. 

Izricanje i izvršavanje ovih kazni uvjetovano je uglavnom četiri puta ponovljenim priznanjem samog krivca da je počinio taj grijeh. Istina, ovakva kazna može se dosuditi i na temelju 

zajedničkog iskaza četverice svjedoka (samo muškaraca!), koji moraju potvrditi da su grješnike vidjeli očito na samom djelu. A ovo je, opet, toliko teško da graniči s nemogućnošću. Ako promotrimo hadise koji govore o ovim kaznama, koje su izricane i izvršavane u vrijeme Allahovog Poslanika i prvih halifa, uvidjet ćemo da su one izricane gotovo samo na temelju četiri puta ponovljenog priznanja grješnika. Pa i onda, kada bi griješnik došao i priznao svoje djelo, pokušavalo bi mu se sugerirati da se on, možda, vara da je ženu samo dotaknuo, a to sve da bi opovrgao svoje priznanje i da ne bi došlo do izvršavanja smrtne kazne kamenovanjem. Tek onda ako bi dotična osoba u svome priznanju ostala uporna, dolazilo bi do takve smrtne kazne. A i ovakvih slučajeva bilo je vrlo malo. Jer da neko prizna takav svoj grijeh, znajući kakva ga teška i ponižavajuća kazna čeka, trebalo je da je duboko prožet vjerskim osjećajem i da želi da na ovom svijetu bude kažnjen za svoj prestup i da je potpuno siguran u oprost svoga grijeha na temelju provedene kazne. 

Pomenuli smo da se smrtna kazna mođe izreći i na temelju zajedničkog iskaza, četverice svjedoka – muškaraca. Ako bi se makar jedan ustegao od takva iskaza nakon što je izjavio to, kaznit će se svi sa 80 batina, a njihovo svjedočanstvo ubuduće neće se primiti. Ovako stroge mjere pribavljanja svjedočanstva za čin bluda imaju svoju veliku važnost već i stoga što se na ovaj način unaprijed isključuje mogućnost, ne samo potvore nego i sumnje da je neko tako nešto učinio. O tome govori Kur’an u suri En – Nur, gdje se kaže: 

 “One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri svjedoka, s osamdeset udara biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi” (En – Nur, 4) 

 

“LIÃN” 

Dogodi se da muž tereti ženu bludom. U tom slučaju muž ne mora svoju tvrdnju potkrijepiti svjedočanstvom četverice svjedoka, jer mu je to sasvim teško, da ne kažemo nemoguće. Osim toga, muž nema nikakva interesa da ženu protvara za preljub, kao što bi moglo imati neko strano lice, pa kad, dakle, time svoju ženu tereti, pretpostavlja se da je takva njegova tvrdnja osnovana na istini. Ipak, ni njegova se tvrdnja ne može primiti bez daljnjega, nego će ga šerijatski sudac, pred kojim bude tu svoju tužbu iznio, uputiti da to osnaži sa svoja ćetiri uzastopna očitovanja. Naime, muž će tom prilikom reći da se kune Allahom, da govori istinu, a peti put će prizvati na sebe prokletstvo Allahovo ako je slagao. Ako žena nakon ovakvog očitovanja priz na da je učinila preljub, kaznit će se, a ako ne prizna, onda je i ona dužna dati svoja četiri očitovanja, tj. zaklet će se četiri puta Allahom da je njen muž slagao, a peti put prizvati na sebe srdžbu Allahovu ako je istina ono što je njen muž rekao. U ovom potonjem slučaju ćena neće biti kažnjena nego će se njihov brak zauvijek razvrgnuti. Ovakav proces zove se u islamskom pravu “lian” (međusobno proklinjanje muža i ćene), a propisan je kur’anskim ajetima ćiji je smisao već gore izložen. 

 

ZAKLJUČAK 

 

Iz svega ovoga možemo donijeti ovaj zaključak: 

1. Seksualni je zločin vrlo težak grijeh sa brojnim i teškim posljedicama, ne samo za pojedinca nego i za čitavu zajednicu, pa i potomstvo. Da bi se izbjegao, mora se kloniti i onih, na prvi pogled sasvim bezazlenih, radnji koje vode do njega, pa je zajednica dužna raditi u ovom smislu; 

2. Prema težini ovog grijeha propisna je i teška kazna kojom se hoće zastrašiti drugi ljudi, a koja je jednaka za muškarca i za ženu; 

3. Da je zbilja od spomenute kazne namjera odvratiti od zla, jasno se vidi iz toga što je Šerijatsko pravo kod dokazivanja ovog zločina stavilo vrlo teške i skoro neostvarive uvjete. Ako se zločin dokaže četvericom svjedoka koji su jasno vidjeli sami čin bez i najmanje sumnje i ako se onda za to određuje teška kazna, to znači da se želi što više izbjeći provođenje ove kazne – a ako se već zločin na taj način ustanovi, onda je to javna sablazan bez i najmanje stida čije žile treba nemilosrdno posjeći. Ovo treba imati na umu razmišljajući o kazni koju šerijatsko pravo predviaza ovu vrstu zločina. 

 

Hfz. Ibrahim Trebinjac

Preuzeto iz knjige: Spolne bolesti – blud

Sarajevo: 2000. godina

 

Akos.bA