Iverje: Moj profesor fikha Ibrahim Džananović

IVERJE (Bilješke o smrti, bilješke o životu) Piše: Hadžem Hajdarević

Profesor Džananović je fikha prilazio s punom nastavnopedagoškom otvorenošću i odgovornošću. Nema šta ga učeničke radoznalosti ne bi priupitale, profesor je nalazio odgovore tako da odgovori krenu i iz onoga koji pita a ne samo iz riječi i lekcija onoga koji odgovara na postavljena pitanja…

Nakon preseljenja na Ahiret profesora Ibrahima Džananovića (1946.-2003.) krajem augusta 2003. godine, njegov mlađi kolega s Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu Mustafa Hasani svoj će tekst u povodu iznenadne profesorove smrti, objavljen u Preporodu od 1. septembra te godine, nasloviti: “Još jedna žrtva zločina u Srebrenici”. I u ovom se slučaju pred nama raskrilila bolna bosanska istina, izrečena u stihu pjesnika Amira Brke, kako u Bosni s Ovoga svijeta odlaze oni kojima se čini da su “preživjeli rat”. Profesor Džananović teško je preživljavao Srebrenicu. Više puta sam s njim, nakon rata, razgovarao upravo o Srebrenici, zašto je međunarodna zajednica na tako svirep i bešćutan način izigrala Srebrenicu, Bosnu, vlastita slobodarska i antifašistička načela, “je li moglo biti drukčije”, ali sve priče takve vrste ubrzo dobivaju oblik i okus trajnih uzaludnosti. Iz onoga što se dogodilo jedino se kadro preuzeti “pouke”. Sve dok i “pouke” ne otežaju onima koji ih nose. Jula 1995., i u ranijim godinama agresije, stradala je mnoga rodbina profesora Džananovića iz rodnog Podosoja i ostalih dijelova srebreničke općine, a životi i sjećanja svih nas preživjelih postali su nepredvidive masovne grobnice.

Profesora Džananovića posljednji put sam sreo u jednoj od onih ulica koje vežu dno Baščaršije i prostor prema Gazi Husrevbegovu bezistanu i hotelu “Evropa”. Bilo je večernje augustovsko doba, bio sam, sjećam se, sa suprugom Amrom, mrak se već uveliko spustio na sarajevsku kotlinu, profesor se uputio u pravcu Baščaršije i ja već znam da je konačno uspio riješiti problem stana i stanovanja, lijepo se smjestio, sve uredio, sve sam to čuo od prijatelja u Medresi, i profesor me, veseo i nasmijan, u onoj blagoj treperavoj zaljuljanosti sretna čovjeka kad se sretne s prijateljem, zove da mu se dođe doma, da mu se obavezno dođe, sve je, hvala Bogu, na svome mjestu, sretan je nakon svega što je proživio… Stali smo uz neku od radnjica blizu Brusa-bezistana, možda tri, možda četiri minute, čvrsto sam sebi zadao da moram posjetiti profesora Džananovića, lijepe me uspomene vežu za njega dok je bio profesor fikha i usuli-fikha u Gazi Husrevbegovoj medresi… Međutim, jedva da je prošlo desetak dana od tog našega susreta a među prijateljima i gradom pronijela se vijest da je prof. dr. Ibrahim Džananović preselio na Ahiret. Njegovo srce, očito, nije izdržalo.

Nisam siguran koje je školske godine profesor Džananović, nakon okončana studija na Filozofskom fakultetu u Bagdadu (Odsjek islamistika), došao u Sarajevsku medresu za profesora fikha i drugih srodnih predmeta, moguće da je to bila školska 1973./1974. godina, možda i školska 1974./1975., samo znam da je na nastavnim satima uvijek zračio urednošću i onom pedagoškom ozbiljnošću koja ulijeva povjerenje kod učenika, koja od predmeta što ga valja i učiti i razumijevati ne pravi nikakva bauka. Nastavi fikha je prilazio s punom nastavnopedagoškom otvorenošću i odgovornošću. Nema šta ga učeničke radoznalosti ne bi priupitale, profesor je nalazio odgovore tako da odgovori krenu i iz onoga koji pita a ne samo iz riječi i lekcija onoga koji odgovara na postavljena pitanja. A kako su se mnoge fikhske lekcije ticale ljudske spolnosti, seksualnosti, muško-ženskih odnosa, predbračnih iskušenja, bračnih obaveza, onda smo se, u kasnijim godinama, znali šaliti kako je u Medresi nastavom fikha, u odnosu na sve druge srednje škole u Sarajevu i cijeloj Bosni, bilo uvedeno “seksualno vaspitanje”… Profesor Džananović govorio je krajnje jasno i precizno, bio je od onih istinskih muderisa koji su voljeli i svoj nastavni predmet i voljeli one kojima prenose dostignuta znanja. Kao sad da ga gledam, hoda između klupa, kazuje novu lekciju, ili sluša one koji su tog trenutka prozvani da odgovaraju, uspostavlja najzdraviju moguću pedagošku relaciju s učenicima i svijetom što ga učenici nose u svojim glavama. Doživljavali smo ga kao istinski autoritet u medresanskom nastavničkom osoblju; ono što kaže profesor Džananović to je takvo kakvo jest, u to se ima potpuno povjerenje, to se dodatno ne provjerava.

Agresija na državu Bosnu i Hercegovinu zateći će ga u Aerodromskom naselju na Dobrinji. Više je dana (juni 1992.), u društvu s profesorom Nijazom ef. Šukrićem i drugim komšijama muslimanima, proveo u zloglasnom srpskom logoru “Kula”. U dobrinjskom stanu “uhapšena” mu je, i uništena, velika i vrijedna biblioteka, nedovršeni doktorat, uspomene s putovanja, sve što su on i supruga Abida kućili tokom svojih mladih godina. Sve bi on to, kako je govorio, lahko prežalio, i vrijeme provedeno u opkoljenom Sarajevu tokom agresorskih godina, i strahove i patnju, ne bi se toga toliko morao ni sjećati, da se nije dogodio užas Srebrenice… “Samo Bog zna, ali tragedija Srebrenice jeste njegov ovozemni sebeb smrti”, napisano je u Preporodu od 1. septembra 2003. godine i, u novom redu, dodano: “On je još jedna žrtva zločina u Srebrenici!”

Inače, do osnovnih biografskih i bibliografskih podataka o prof. dr. Ibrahimu Džananoviću može se doći preko zvanične internetske stranice Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu (www.fin.ba), riječ je o podužem i vrlo informativnom tekstu prof. dr. Mustafe Hasanija. Tako, možemo saznati da je Ibrahim ef. Džananović rođen 28. decembra 1946. godine, od majke Múške i oca Džanana, u srebreničkom selu Podosoje. Nakon završena četiri razreda osnovne škole, upisuje Gazi Husrevbegovu medresu u Sarajevu. Medresa je tad trajala osam godina, s obzirom da se, nakon njena završavanja, računalo da je time završeno i obavezno, osmogodišnje školovanje. Nakon završene Medrese (1964.), kratko vrijeme radi kao imam u Trebinju, ali ubrzo, s grupom ostalih svršenika Sarajevske medrese, odlazi na studije u Bagdad… U Gazi Husrevbegovoj medresi angažiran je kao profesor fikha, usuli-fikha i, povremeno, drugih srodnih predmeta, sve do 1978., kad odlazi na Islamski teološki fakultet, gdje je radio i sudjelovao u nastavi sve do preseljenja na Onaj svijet.

Cijeli tekst u printanom izdanju

preporod.com