Ispovjest zaposlene majke: Kako me sin oslobodio osjećaja krivice

Sara Lindberg je supruga, majka i školski psiholog. Kao i mnoge zaposlene majke, osjeća krivicu što ne provodi više vremena sa djecom, tačnije osjećala je.

Sara Lindberg je supruga, majka i školski psiholog. Piše za Babble.com, a inspiracija su joj šestogodišnji sin Kuper i osmogodišnja kćerka Hana. Kao i mnoge zaposlene majke, osjeća krivicu što ne provodi više vremena sa djecom, tačnije osjećala je. Jedna rečenica njenog sina joj je pomogla da prevaziđe ove brige. Evo njene priče:

Pukotina na vratima je dovoljno široka da mogu kroz nju da gledam, ali dovoljno mala da ostanem sakrivena. Gledam njega, mog sina. On nema pojma da sam kod kuće. Uglavnom ga ujutru budi dadilja. Po onome što mi ona kaže, teško ga je podići iz kreveta. Ovog jutra, međutim, imam osjećaj da će biti drugačije.

Trlja oči i pokušava da izoštri sliku. “Mama, jesi to ti, šta radiš ovdje?” Nježno izgovara te riječi u trenutku kada me vidi da stojim pored njegovog kreveta. Čim shvati da to nije san, skače mi u zagrljaj i prekriva moje lice poljupcima.

Šunjamo se do sobe moje kćerke. “Isi, Isi, mama je ovdje – mama je kući”, kaže moj sin. Vidim da nije spremna da mu povjeruje, još uvijek hoće da spava, dok me ne ugleda. ”Mama” , kaže još skoro zatvorenih očiju. Sklanja lokne sa lica i steže me. “Volim te.”

Čuvam ovakva jutra kao blago. Možda je termin kod ljekara ili bolest razlog zbog koga sam kući, ili možda samo odlučim da je to ono što je potrebno da uradim za sebe i moju porodicu.

Istina je da ima dana kada osjećam da sam bolja majka zato što radim van kuće a opet ima i drugih dana kada osjećam da…nešto nedostaje. 
U oba slučaja, provodim puno vremena osjećajući krivicu zato što radim i propuštam trenutke sa djecom, i često se pitam da li sam donijela pravu odluku.

Ali onda sebe podsjetim: Posao je samo jedan dio onoga ko sam ja – ne moram da dozvolim da me to definiše. I nikada mu ne dopuštam da me spriječi da budem najbolja mama koja mogu da budem mojoj djeci. Trebalo mi je dugo da shvatim da ima mjesta za oba.

Što se moje mame tiče, ona je ostala kući sa mojom starijom braćom i vratila se na posao čim sam ja krenula u školu. Gledala sam je kako se vraća sa posla kad sam bila u prvom razredu. To je bilo prilagođavanje, sigurna sam, ali jedine uspomene koje ja sada imam su one koje izazivaju osjećaj snage, ponosa i ljubavi. Nije bilo nikakve ljutnje ili tuge što sam morala da idem kod komšija poslije škole dok se mama ne bi vratila sa posla. Ustvari, to je bio divan dio mog djetinjstva – naša “mama” iz susjedstva je pravila najbolje čokoladne kolače na svijetu i mnoštvo nas bi se naredalo u njenu kuhinju i pričalo priče o našem danu dok smo proždirali kolače. I onda bi mama došla po mene.

Istina je da moja majka nije morala da radi – moj otac je zarađivao više nego dovoljno za nas. Ali možda joj se toliko divim baš zbog toga. Ona mi je pokazala da žene mogu da imaju i porodicu i karijeru. Nijednom mi nije izgledalo da ona to ne može. Bilo nas je troje, a ona se brinula i o mom ocu – tako da je ustvari bilo četvoro djece. Ali ona je to radila sa takvom lahkoćom i stilom da mi nikada nismo znali ako se mučila, ako je bila umorna ili ako je osjećala bilo kakvu krivicu.

Vidim kako me moja kćerka sada gleda – sa ponosom.

Prepoznajem taj pogled – i ja sam tako gledala moju majku kada sam bila dijete.

Još uvijek se sjećam prve velike stvari koju je kupila od njene plate: Ja sam sjedila u dnevnoj sobi kada je ona ušla sa velikom kutijom. Bila sam toliko znatiželjna da sam odmah otrčala u kuhinju da vidim šta pokazuje mom ocu. U kutiji je bila mikrotalasna pećnica.

Imajte u vidu da su to bile osamdesete i da su takvi aparati tek počeli da ulaze u kuće radne klase. Moja mama je gledala tu mikrotalasnu pećnicu kao da je to bila najvažnija stvar koju je ikada donijela kući. Naravno, sada znam da taj pogled nije bio takav zato što je očekivala da će joj život biti lakši. Ne, ona je predstavljala mnogo više od toga. Moja mama je tu mikrotalasnu kupila novcem koji je ona zaradila. Nisam sigurna da me je vidjela da stojim tamo ili ne, ali ću se uvijek sjećati izgleda njenog lica. Ponos, samopouzdanje i snaga. Dokazala je sebi da može da radi oba, i pokazala meni kako izgleda to raditi sa stilom.

Vidim kako me moja kćerka sada gleda – način na koji me gleda kada radim sa djecom na poslu. Kada sretnemo učenike i porodice sa kojima radim vam škole, ona me ponosno posmatra. Prepoznajem taj pogled – i ja sam tako gledala moju majku kada sam bila dijete.

Dok je moj sin jutros jeo svoj doručak, pitala sam šta misli o tome što mama radi. Zastao je prije nego što je odgovorio, što za njega nije običaj. Riječi koje su uslijedile su mi zagrijale srce i uvjerile u moju odluku da nastavim da radim i drugu stvar koju volim – moj posao školskog psihologa.

“Mama, ja znam da si potrebna toj djeci”, rekao je. “Ja mogu da te dijelim.”

Autor: Sara Lindberg

najboljamamanasvetu.rs