Intelektualni odron: Od drugačije mislećih autoriteta publika ne dobi ništa

Prohibicija u Banjoj Luci!? Šta mislite kako bi ovakve poteze doživjela sarajevska javnost? Zamislite sarajevske policajce u kafićima dok mjere količinu alkohola u krvi. Naravno da bi sve bilo ocijenjeno kao dodatna šerijatizacija bh. prijestolnice, a Milorada Dodika već mogu da zamislim kako pjeni od uzbuđenja ohrabren činjenicama koje potkrepljuju njegove tvrdnje o Teheranu i pola miliona Arapa u Sarajevu. No, ipak se radi o Banja Luci, pa je otud i moje čuđenje veće, a zainteresovanost javnosti manja.

Predstavniku konstitutivne manjine, s ovu stranu entitetske granice, plavokosom Bošnjaku koji namjerava jednoga dana da obavi hadž i potpisniku ovih redova, svaka posjeta Sarajevu bude preplavljena koktelima emocija koje prošle hefte jedva preživjeh.

No kissing zone

Utočište sam našao kod prilično liberalne i povesele kolegice, koja ima razumijevanje za moja koktel uvjerenja, ubjeđenja i sklonosti. Nakon večere i davljenja informacijama, mene s onu, a nju s ovu stranu entitetske granice, odlučismo pobjeći negdje u neki opušteniji caffe, jer nam je “uglancana” i znatiželjna sarajevska raja počela ići na živce.

U velikom caffe baru post-konfliktnog imena – Peace nije bilo gotovo nikoga. U sredini je kamin peć širila prijatnu toplinu prostorijom koja je mirisala na turski čaj. Čim smo sjeli, moja prijateljica kažiprstom, spremna da svakog trenutka prsne u smijeh, poče lupkati po ćošku s moje strane stola. A na stolu, ispod stakla, upozorenje: “No kissing zone”!

Potpuno iznenađen, iskolačenih očiju, skenirao sam jednog po jednog muškarca u caffeu. Prvo što primjetih je njihov millitary look i uredne brade. Poznavajući kolegicu čekao sam da mi u znak protesta “opali žvaku”, no hvala Bogu nije, jer mi je posjeta predsjednika Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Prijedoru i Tomašici bila ionako previše dodatnih uzbuđenja za tu sedmicu.

I ne čudite se mom čuđenju. Tamo negdje odakle sam ja šerijat kontroliše MUP Srpske. Možete se “kissing” koliko hoćete, ali nedozvoljena količina alkohola u krvi ne! Ovakve kafiće tamo ne mogu ni zamisliti. Ambiciozni MUP Republike Srpske tada bi imao jako malo posla, no, posjetioci kafića poput ovih bili bi praćeni u stopu. Ali zato tamo, sasvim slobodno, odjeveni u “full chetnick millitary look”, šetaju neke druge bradonje, bez imalo straha od kontrolora količine alkohola u krvi.

Trendy millitary look

Ne znam zašto ali sjetih se “kissing zone” Tuzla i Imamovićevog upisa u Guinessovu knjigu rekorda ovog grada po rekordnom broju poljubaca. Isto tako ne znam zašto ali se sjetih i “UN protected zone Srebrenica” i “UN unprotected zone” Prijedora koju će otkrovenje najveće masovne grobnice u Evropi nakon Drugog svjetskog rata ponovo vratiti u ljeto 1992. godine.

Upravo tu, na mjestu najveće masovne grobnice, dan ranije sretoh Merona. Ispred mene “pravednik” kojeg u oči gleda Mirsad Duratović – maloljetni logoraš Omarske, Manjače i Trnopolja, danas zreo i rano ostario čovjek kome je Tomašica krila tijela deset članova porodice – i drži mu lekciju. Odmah iza Merona, Fikret Alić – čovjek s fotografije koja je obišla svijet, na kojoj Fikret stoji iza žice trnopoljskog logora smrti. Fikret danas deblji, a žicu zamijenio Theodor Meron. Ambijent prilično sličan. Tako sam barem ja doživio taj momenat.

Doduše, tamo odakle sam ja sve je jednoobrazno i po želji “predsjednika”. Tako žuto-plave boje državnih zastava ispred zgrade Vlade RS više nema. Vi to u tih 29 posto teritorije FBiH nekako, brate, demokratskije radite. Svak u svoju “kissing” ili “no kissing” zonu. Iznenadiste me prijatno. Malo teže zaspah razmišljajući kako je ponovo trendy milllitary look.

Sutradan nanovo odron. Dvadeseta godišnjica rada ICTY-a se pretvorila u selfpromotion samog Merona. I kao što to obično biva, nakon masnog ručka i još masnijih dnevnica, putnih troškova i refundacija za prenoćišta velika sala hotela Holliday osta gotovo prazna (otišao i Meron nakon što je ispričao šta je imao), u njoj tek najuporniji. Da scena bude upotpunjenija potrude se, kao i obično, reprezenti porodica žrtava ponavljajući jedne te iste, a odavno ofucale fraze.

Salva po Sarajevu

Par dana kasnije, a na Dan državnosti bivše nam domovine SFRJ, u gradu paradoksa (ili kako ja često puta kažem glavnom gradu paradoksistana BiH) Prijedoru, u organizaciji Fridrich Ebert Stiftunga i suorganizaciji prijedorskih nada iz centra za mlade Kvart održala se regionalna konferencija pod nazivom Kultura sjećanja – istorijski lomovi i savladavanje prošlosti: Kako se odnosimo prema prošlosti.

Lista izlagača podugačka. U prvoj rundi Enver Kazaz, Ivan Lovrenović, Mile Lasić i Tihomir Cipek. Osim gospodina Cipeka, koji se uljudno držao pripremljene teme, te nam uz pomoć skromne power point prezentacije govorio o politikama povijesti i savladavanju prošlosti, ostatak ekipe naglašavajući svjesnost njene blizine započinjao je svoja izlaganja s Tomašicom, totalno mašeći teme i opaljujući salvu za salvom po Sarajevu.

Oprostit ćemo Cipeku što nije naglasio da sve ono što je rekao u našem slučaju treba pomnožiti sa tri i to kad prestanemo ratovati. Bosanskohrecegovačka trojka se svojim nastupom potrudila za veliko razočarenje.

Naglašavajući već na početku svoju pogođenost Tomašicom i Prijedorom prof.dr.Enver Kazaz reče: “Morat ćete da shvatite moju poziciju kao poziciju nekoga ko ne pristaje na moralno uslovljavanje zločinom da bi se moglo racionalno pokriti ili analizirati postojeći koncept pamćenja”, da bi odmah potom rekao da će da preskoči ono što žrtve Tomašice i Prijedora zaslužuju.

Po Enveru Kazazu je za sve kriv neuzubillahi Bog, koji monstruozno iz metafizičkog, transcendentalnog silazi u političko polje pa je taj kako sam nazva “ćosićizirani”, odnosno “srbizirani” bošnjački element, tamo negdje iz tih 29 posto države Bosne i Hercegovine podigao spomenik brigadi, čiji je bio oficir, a koju su zvali “prva pravoslavna” u avliji džamije Adil bega Zulfikarpašića na Kobiljoj Glavi, a u vidu nišana.

Nacionalni identiteti

Praštanje po Kazazu je dehumanizacija i ponižavanje onih drugih koji su počinili zločine i onih u čije ime su zločini počinjeni jer svaki put “mi” kao žrtve koje praštaju se doslovce postavljamo kao nad-ljudi svojim humanizmom, a tražeći da se ne zaboravi – mi samo izazivamo novi rat. “Sarajevo je ogledni primjer brisanja tragova vlastitog zločina”, kaže Kazaz zaboravljajući moralno uslovljavanje na koje se poziva te potvrđujući namjere da preskoči Tomašicu.

Nastavljajući tiradu po Aliji, vjeri i identitetima, Kazaz je potrešen što se promaklo pa se i nekom agnostiku ili ateisti klanjala dženaza.

Alternativu u pomirenju vidi samo u personifikaciji žrtve što primarno podrazaumijeva brisanje nacionalnog identiteta jer, avaj, tamo u Tomašici neko prejudicira pa govori o Bošnjacima i Hrvatima, a tamo vam je bilo i Bušmana što nam potvrdi jedan od učesnika konferencije. Tja zaboga, Bošnjaci 1992. godine nisu ni postojali. Po Kazazu nigdje drugdje nema problema u memorijalizaciji do u opkoljenom Sarajevu čijoj je djeci podignut spomenik.

Doduše dijelim zabrinutost što u Sarajevu nemamo spomenik, muzej ili bilo šta posvećeno svoj ubijenoj djeci Bosne i Hercegovine, ali me čudi da je Kazaz zaboravio da je SDA elitu (iz čijeg perioda tamo negdje poodavno postoji u narodu to ogorčenje spram prvosafaša), zamijenila ona s kojom se identifikovao, a čija je ideologija kontinuitet Marxove teorije o Bogu.

Zaboravio Kazaz da mu je vrhovni komandant bio taj Izetbegović, a prethodno je potvrdio da je bio officir Armije BiH, od koje se narod s ovu stranu entitetske granice branio, te je braneći se, natrpao Tomašicu iskasapljenim tjelima bosanskih Muslimana, sinova, roditelja, braće sestara sadašnjih Bošnjaka, zatim Hrvata, neopredjeljenih, Jugoslovena, ateista, agnostika, Roma, Bušmana… Tamo negdje… Ne zna Kazaz da porodica odlučuje o ukopu i načinu sahrane.

Ne zna Kazaz da je trideset hiljada ljudi u Prijedoru mirno stajalo na zajedničkom ispraćaju identifikovanih civilnih žrtava kako bi odalo počast sugrađaninu ateisti, odalo počast četvorici katolika, a potom klanjalo dženazu po želji porodica 300 prijedorskih muslimana.

Ali zato veoma dobro zna da je njegov kolega koji ujedno važi za prvaka u najliberalnijih muslimana BiH, akademik Rešid Hafizović – rasista. Kazazu su, podrazumijeva se, neprihvatljivi momci iz caffe bara Peace, no nakon što saznah da mu to nije ni Rešid Hafizović, koji je helem personifikacija “ćosićiziranja” Bošnjaka, logično je da smo neprihvatljivi i ja i moja kolegica jer smo, da Bog sačuva, popili na tom mjestu ja kafu a ona turski čaj, a u kojem smo dočekani i iz kojeg smo ispraćeni s uljudnim “dobarveče” i “doviđenja”.

Tamo negdje…

Po profesoru Lasiću Bosna i Hercegovina je najbolji primjer diskontinuiteta jedne države u kojoj su u istoj tragičnoj ravni (i ne zna se koje je tragičnije), srpsko uzlijetanje u nebo ili “neiskreno” koketiranje sa ZAVNOBIH-om bošnjačke političke i akademske elite, dok ko zna gdje bi tek njemu samom bio kraj da se u jednom momentu nije prepao da će da postane taj “dobri Hrvat” – hit bošnjačke zajednice.

“Tamo negdje na drugom kraju balade, u Federaciji Bosni i Hercegovini svjesno se živi laž o takozvanoj hiljadugodišnjoj kontinuiranoj povijesti”, kaže Lasić pri tom ostavljajući prisutne u znatiželji i nagađanju o tome koji bi po njemu bio naprikladniji datum Dana državnosti ove naše “karikaturalne demokratije”. Brine ga ravnodušnost kod mostarskih studenata jer pređe nekad sa Sveučilišta i na “Džemala”.

Podvlačeći da je Fridrich Ebert Stiftung fiansijski pomogao da publici predstavi svoje djelo na ovu tematiku, Lasiću su Nijemci svjetski broj jedan kada govorimo o memorijalizaciji. Oni su to uradili najbolje! Pomislih na jedno staro jevrejsko groblje koje sam negdje 1995. godine kao posrani bosanski prognanik bio prinuđen čistiti za marku po satu.

I jesu moj profesore, baš su najbolji! Nema jednostavno više ko da im smeta!

Lovrenoviću je, pričajući o vjerama i potvrđujući prethodnu teoriju kolege Kazaza, pak žao što na skupu nije bilo nikog iz tog svijeta da se dobro posvađa jer ga eto ne vidi. Očito da pored toga što klanjam, ne pratim te neke trendove pa nemam bradu i nisam nešto militantan.

I da, Lovrenović ne zna kako “natjerati” međunarodnu zajednicu da reaguje. Na njegovom licu se mogao primjetiti “spas” što mu je za izlaganje ostalo svega jedanaest minuta.

Za razliku od narednih izlagača, posebno kolega novinara, od ovog dijela perjanice akademske zajednice koja važi za drugačije misleće autoritete, prijedorska publika ne dobi ništa. Bosna i Hercegovina je nemoguća misija! Nacionalisti, vjere, bla bla bla…

Ne znaju profesori ili neće da znaju da je s ovu stranu entitetske granice patriotizam jednako nacionalizam. Na nekoliko kilometara od Tomašice i u tako teškom društveno političkom momentu ipak nam ponudiše i alternativu, jer šta drugo zaključiti na kraju već da pod hitno treba porušiti sve džamije i crkve u BiH! Strašno! Od jedne krajnosti hajmo u drugu, kissing ili no kissing zonu, u bosanskohercegovački crno-bijeli svijet. E ja neću!

Sudbin Musić/DANI