Imena sarajevskih škola u zagrljaju ideologija
Piše: Mahir SOKOLIJA
Jedna od najstarijih osnovnih škola u Sarajevskom kantonu starogradska je škola “Edhem Mulabdić”. U zgradi napravljenoj 1890. godine bio je najprije smješten sud, a bivala je i srednjom i visokoškolskom ustanovom. Kao osnovna škola mijenjala je ime pet puta. Naziv “X Narodna osnovna škola” dobila je 1924. godine; u “XIV Narodnu osnovnu školu” ime je promijenila 1937. godine; od 1946. godine nosila je naziv “Treća osmogodišnja škola”, a 1959. godine ime “Moric Moco Salom” dobiva po sarajevskom ilegalcu Jevreju.
Tokom opsade Sarajeva, u septembru 1992. godine, imenovana je po bošnjačkom književniku Edhemu Mulabdiću. I današnja OŠ “Mula Mustafa Bašeskija” mijenjala je više puta ime. Osnovana između svjetskih ratova do 1992. godine nosila je šest naziva: “VII narodna škola”, “XI narodna osnovna škola”, “II narodna osnovna škola ‘Kraljevića Tomislava’”, “Državna druga mješovita pučka škola”, Osnovna škola “Razija Omanović” i Osnovna škola “Mula Mustafa Bašeskija”. Do sadašnjeg naziva, dobivenog 1993. godine, i OŠ “Saburina” više puta mijenjala je ime: “Kraljević Andrija”, “VI osnovna škola”, OŠ “Ivan Cankar” i OŠ “Esad Ferušić”.
To što su osnovne škole mijenjale nazive u ovisnosti o režimima i ideološkim osnovama na kojima su ti režimi počivali pokazuje u kojoj mjeri vlasti drže važnim ideološki utjecati na djecu u vrijeme kada započnu njihov sveobuhvatni izvankućni odgoj i obrazovanje. Naziv škole određuje odnos učenika prema vremenu, političkim i društvenim okolnostima njegovog nastanka. Dan škole povezan je uglavnom s osobom ili događajem po kojem je škola imenovana, povodom naziva škole pišu se učenički radovi, organiziraju likovne izložbe, dodjeljuju nagrade…
Šta je sve neprihvatljivo
Najveći broj sarajevskih škola promijenio je nazive ratnih godina. Ideologijom socijalističke Jugoslavije i tekovinama Narodnooslobodilačke borbe opterećeni nazivi škola, s imenima pretežno nebošnjačkih historijskih ličnosti, nisu izdržale probu vremena. Ratna zbivanja i vrijeme nakon reintegracije dijelova grada koji su tokom Agresije bili pod kontrolom Vojske Republike Srpske pokrenuli su sveobuhvatnu i očekivanu promjenu naziva. Uostalom, kriteriji uspostavljeni 5. marta 2002. godine u okviru “Privremenog sporazuma o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika”, koji su potpisali ministri obrazovanja Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, jasno su propisali protjerivanje ideologije iz škola (barem u teoriji). Da su kojim slučajem stari nazivi škola ostali, oni bi morali biti promijenjeni posljednjom tačkom ovih kriterija po kojoj „nazivi škola nisu prihvatljivi ako sadrže isključivo političku konotaciju“. A političku konotaciju imalo je više od tri četvrtine osnovnih škola u Kantonu Sarajevo. Među njima ih je pet moglo zadovoljiti ovaj kriterij, jer partizanska prošlost nije bila jedini za imenovanje škole relevantan biografski podatak: četverica su bili književnici (Nazor, Kikić, Kovačić, Masleša), jedan je bio muzikolog (Vuković).
Danas postoji tendencija da se osobe po kojima su škole nazivane depolitiziraju i naprosto nazovu antifašistima, a njihova komunistička prošlost prešuti. Problem je što škole u prošlom sistemu nisu nazivane po antifašistima kako bi se njegovao antifašizam kao zajednička evropska tekovina, uostalom, taj je termin bio rijetko upotrebljavan do razdoblja nakon disolucije SFRJ, već da se izbriše povijest prije 1941. godine i nametne jednoumna komunistička ideologija. Niko od heroja po kojima su nazivane škole nije slavljen kao antifašist, već kao komunist, partizan, prvoborac, narodni heroj. Titovim stazama revolucije, a ne stazama antifašizma bio je slogan ondašnjeg drila dječice s titovkama i petokrakama koja su veselo pjevala da će ko drukčije kaže, pa time “kleveće i laže”, “našu osjetit’ pest”. Stoga se neutemeljenim čine tvrdnje kako je brisanje antifašista i razračunavanje s predratnom ideološkom prošlošću bio glavni (ili jedini) kriterij temeljite promjene naziva.
Čime se mjeri antifašizam
Kada, naprimjer, Nenad Veličković, profesor srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, kritizira promjenu naziva OŠ “Živko Jošilo”, “nazvanu imenom bravarskog šegrta i komuniste Živka Jošila, koji je 1941. uhapšen u Sarajevu, interniran u logor gdje mu se gubi svaki trag”, za kojeg utvrđuje “da nije bio terorista, nije bio ubica, nije bio razbojnik, ni lopov, ni kriminalac”, već “žrtva ustaškog režima”, pa je “njegovo ime na školi izražavalo antifašistički stav da se nacistički zločini počinjeni u Drugom svjetskom ratu ne smiju zaboraviti” i da je “onaj ko je sa škole skinuo njegovo ime, da bi je nazvao Mehmedalija Mak Dizdar, upleo djelo velikog pjesnika u vlastitu vulgarnu polemiku s antifašizmom”, previđa za cijelu priču iznimno važan podatak da je i Mehmedalija Dizdar bio antifašist i ilegalac.
Time se ujedno zamagljuje činjenica da je antifašizam ipak preživio u imenima i da ga nalazimo u barem pet naziva osnovnih sarajevskih škola: Hasan Kikić, Skender Kulenović, Meša Selimović, Vladimir Nazor i Mehmedalija Mak Dizdar. Pri tome se zaboravlja da su i neke druge škole, čiji nazivi nisu u skladu s kriterijima iz “Privremenog sporazuma o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika”, možda nazvane po antifašistima, samo iz jednog drugog rata. Po kojem kriteriju, anketi i analizi znamo da osobe koje su poginule braneći Sarajevo u posljednjem ratu, a po kojima je nazvano nekoliko sarajevskih osnovnih škola, nisu bili i antifašisti, dapače, možda su upravo antifašisti s obzirom na to protiv koga su se borili i pod kakvim su okolnostima poginuli. Također, kako i na osnovu čega znamo da osnovne škole “Isak Samokovlija”, “Behaudin Selmanović”, “Amel Ćenanović” ili “Fatima Gunić” nisu nazvane po antifašistima? Drugim riječima, zbog čega bi sudjelovanje u Narodnooslobodilačkoj borbi i prijeratno pripadanje komunističkom pokretu bilo jedini kriterij za nečiji antifašizam.
Teze slične Veličkovićevoj iznio je i Tarik Haverić navodeći upravo OŠ “Edhem Mulabdić” kao primjer, a u povodu inicijative Općine Hadžići da se novoizgrađena škola u toj općini imenuje po književniku Enveru Čolakoviću i ankete koju je u vezi s tim Stav proveo među desetak profesora, književnika, historičara, književnih kritičara i političara.
“Iz te perspektive, namjera da se osnovnoj školi u Hadžićima dade ime čovjeka koji je svega nekoliko mjeseci službovao u diplomatiji NDH kao niži činovnik ne može se posmatrati odvojeno od činjenice da je osnovnoj školi na Vratniku, prije toga, oduzeto ime Džavida Haverića, koji u NDH nije službovao ni jedan jedini dan, već je obješen 1941. kao jedna od prvih žrtava Ustaške nadzorne službe. Kada bi se pitanje ‘je li školi preko puta Konaka trebalo dati ime Edhema Mulabdića?’ podastrlo istom sastavu koji se izjašnjavao o Enveru Čolakoviću, dobili bismo većinom pozitivne odgovore, s nekoliko upečatljivih analiza Zelenog busenja, “prvog bošnjačkog romana”, a cijela bi travestija poslužila za prikrivanje činjenice da je istoj školi prije toga oduzeto ime Morica Moce Saloma, antifašiste (i Jevrejina!). No, o toj prethodnoj odluci o oduzimanju imena, autoritarnoj i ideološki motiviranoj”, piše Haverić.
Pretvarajući preimenovanje škola u aksiom o ideološkoj i autorirativno motiviranoj odluci, bez ikakvih dokaza o tome kako je teklo preimenovanje, ko su bili njegovi nosioci, šta su bili razlozi i kakva su bila obrazloženja, Haverić previđa činjenicu da su većini škola nazivi mijenjani tokom agresije, kada je svaki postupak bio uvjetovan granatama i snajperima i kada greške nerijetko postaju pravilo, a ne izuzetak. I pokraj toga, sarajevske škole u ratu dobile su uglavnom imena po osobama čija je primarna životna aktivnost bila umjetnost.
Iznoseći da je OŠ “Džavid Haverić” “oduzeto” ime antifašiste i jedne od “prvih žrtava Ustaške nadzorne službe”, njegov prezimenjak Tarik propušta kazati da u Sarajevu jedna ulica nosi ime po Džavidu Haveriću, jer bi time umanjio efekt koji kod čitaoca izaziva podatak da je jedan sarajevski ilegalac, pri tome i Bošnjak, ostao bez škole. I naravno, ne zanima ga kakve su veze sa školstvom i obrazovanjem imali Džavid Haverić i Moric Moco Salom i zbog čega su uopće sarajevske škole u tako velikom broju dobivale imena po osobama koje u višestoljetnoj historiji grada zaklapaju razdoblje od svega nekoliko godina, odnosno, zbog čega je jedini kriterij za većinu imena škola trebao biti antifašizam ličnosti po kojima su im nadijevana imena.
Nacionalni debalans u oba sistema
Svih sedam Bošnjaka po kojima su do 1992. godine imenovane sarajevske škole bili su ljevičari (Haverić, Kikić, Ferušić, Omanović, Alijagić, Fetahagić, Brkić). Jedna od njih, nazvana po Hasanu Kikiću, zadržala je do danas svoje prijeratno ime. Od preostalih šest ljevičara Alija Alijagić, premda je bio komunist, teško da je mogao biti antifašist, s obzirom na to da je ubijen u martu 1922., pola godine prije nego što su Musolinijevi fašisti izvršili pohod na Rim i tri godine prije nego što su preuzeli potpunu vlast u Italiji, odnosno gotovo dvije godine prije pojave Hitlera i njegovog neuspješnog marša na Berlin i deset godina prije nego što je Hitler došao na vlast.
Po preostalih petero ilegalaca i partizana dobile su škole ime u općinama Stari Grad (Haverić, Ferušić, Omanović), Centar (Fetahagić) i Ilidža (Brkić). Ukupno 36 škola nazvano je prije posljednjeg rata po ljevičarima, većinom narodnim herojima – partizanima i ilegalcima. Među njima bilo je dvadeset i jedan Srbin (60%), sedam Bošnjaka (19%), pet Hrvata (14%) i troje Jevreja (8%). Od svih njih samo su Kikić i Nazor, koji su uz to bili i književnici, ostali među imenima sarajevskih škola. Dakle, među promijenjenim nazivima škola našlo se 62% onih koje su bile nazvane po ljevičarima-Srbima. Imajući na umu da su po troje od petero Bošnjaka antifašista škole imenovane u općini Stari Grad, čiji je “predsjednik” Selim Hadžibajrić u vrijeme preimenovanja 1992. godine provodio rigidnu antikomunističku, ali i nacionalističku politiku (i po tome bio izuzetak među predsjednicima sarajevskih općina), jasno je da su samo dvije škole nazvane po Bošnjacima‑antifašistima mogle biti dio tzv. sistematskog izbacivanja antifašista o kojem posljednjih godina možemo čitati u današnjim kvaziljevičarskim interpretacijama razloga preimenovanja naziva sarajevskih škola.
Prije će biti da su antifašisti bili kolateralna šteta pokušaja da se politička pripadnost izbaci kao kriterij za imenovanje, da se napravi balans u zastupljenosti historijskih epoha u imenovanjima, uvedu neki drugi kriteriji i gotovo potpune desrbizacije naziva škola u Sarajevu. Budući da je 30 (61%) naziva škola prije rata bilo imenovano po Srbima, od 49 koje su nazvane po nekoj osobi s prostora SFRJ, a danas su samo dvije (Šantić, Skarić), od kojih jedna nosi svoje predratno ime (Šantić), očito je da su u prvom redu “srpski” nazivi bili meta izmjene. Što se među „metama“ našlo dvadeset antifašista posljedica je prijeratnog sistema koji je ljevičarsku i partizansku prošlost nametao kao temeljni kriterij. Jer, osim što je 36 škola prije rata nazvano po ljevičarima, još ih je deset imalo nazive proistekle iz Drugog svjetskog rata ili komunističke prošlosti (Igmanski marš, 25 maj, Sedam sekretara SKOJ-a…). Dakle, 46 (80%) od 57 škola dobile su ime po osobama ili događajima vezanim za komunizam, socijalističku revoluciju i Drugi svjetski rat.
To što neko Sarajevo doživljava kao glavni grad Bošnjaka, ne smije potisnuti u drugi plan činjenicu da je Sarajevo glavni grad Bosne i Hercegovine. Premda je na području današnjeg Kantona Sarajevo prije rata živjelo oko 60% Bošnjaka, a u nazivima škola bili su zastupljeni sa svega sedam imena, i što na istom području danas živi između 80 i 90% Bošnjaka, ne znači da po je po nebošnjacima trebalo imenovati samo šest sarajevskih škola u glavnom gradu svih naroda i građana Bosne i Hercegovine. Branko Ćopić, Ilija Ladin, Vitomir Lukić, Miroslav Krleža, Nikola Šop, Antun Branko Šimić, Laura Papo Bohoreta samo su neki od pisaca po kojima je mogla biti imenovana neka škola u Sarajevu.
